Piše: Semir Imamović
Uzvišeni Allah, je objavio u svojoj časnoj knjizi ”Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (prijevod značenja, El-Hidžr, 9.). Samo ova Allahova garancija, a takvih je u Kur'anu na desetine, dovoljan je dokaz iskrenom i ubjeđenom vjerniku da je Kur'an kojeg danas muslimani drže u svojim rukama, čitaju, uče, proučavaju i po kojem se vladaju, isti onaj kojeg je On Uzvišeni preko Svog povjerljivog glasnika, Džibrila, dostavio svom povjerljivom Poslaniku, a on cjelokupnom ljudskom rodu. Ono nad čim Allah Svemoćni, Silni, Sveobavješteni i Sveznajući, bdije, je bez sumnje najbolje čuvana stvar, kojoj se niko ne može približiti sa zlom namjerom, dotaći je, nanijeti joj bilo kakvu štetu, akamoli je uzurpirati, uništiti ili oskrnaviti. On, nam je na primjeru svog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i Njemu najdražeg i najbližeg vjerovjesnika i ljudskog stvorenja, pojasnio šta čeka svakoga onoga koji se usudi izmjeniti jednu jedinu riječ u Njegovoj objavi i o Njemu iznijeti ono što On nije objavio, a o čemu On Uzvišeni kaže: ”A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli, i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti.” (Prijevod značenja, El-Hakka, 44. – 47.). Dakle, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je samo Božiji povjerenik, kojeg je Allah, dželle šenuhu, svojom voljom, odabrao za dostavljanje Svoje poruke i poslanice ljudima, njemu nije dozvoljeno da, od sebe, u Božiju objavu unese i jedan harf, riječ, mišljenje, u suprotnom morao bi se suočiti sa teškom i bolnom kaznom još na ovom svijetu, i velikim poniženjem i sramotom na ovom i budućem svijetu. Svjestan te činjenice, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je svoje ashabe, koji će, po prirodi stvari, nakon njegove smrti od njega preuzeti ulogu dostavljača Božije riječi ljudima, naravno nakon što ju je on u cjelosti primio od Džibrila, naučio prije svega odgovornosti prema poslanici koju im je Uzvišeni Bog darovao, i inače prema emanetu (povjerenoj stvari), koji predstavlja stub čovjekove vjere i vjerovanja. Zapravo emanet (ispunjavanje preuzetih obaveza, čuvanje povjerenih stvari) i iman (vjerovanje) imaju isto jezičko porijeklo i sastavljeni su od tri istovjetna korjenita suglasnika elifa, mima i nuna. Zato Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, negirao iman (vjeru), onome ko nema emeneta (odgovornosti). Ashabi su ovu njegovu poruku najozbiljnije shvatili, i svom svojom snagom, fizičkom i duhovnom, stavili se u službu Božije riječi (Kur'ana). Za njeno memorisanje, čitanje, učenje, ispravno razumijevanje, interpretaciju i prenošenje drugim ljudima, nisu žalili ni truda ni vremena, a mnogi od njih su na tom putu dali i svoje živote. Svi ugledniji i učeniji ashabi postali su hafizi Kur'ana, još za Poslanikova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, života. Najistaknutiji hafizi, među ashabima, bili su, svakako, četvorica pravovjernih halifa, Ebu-Bekr, Omer, Osman, Alija, a hafizi su bili i majka pravovjernih Aiša, Talha ibn ‘Ubjedullah, Abdullah ibn Mes'ud, Ibn Abbas, Ibn Omer, Muaz ibn Džebel, i drugi.[1] Oni su, zajedno sa Džibrilom i Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, činili savršeni mehanizam preko kojeg je Uzvišeni sačuvao Kur'an od patvorenja i iščeznuća, i tako i praktično potvrdio svoje obećanje da će ”nad njim bdijeti.” O njihovoj čistoti, čestitosti, iskrenosti, istinoljubivosti, ljubavi prema Njemu, Njegovom poslaniku i Kur'anu, bogobojaznosti, žrtvovanju ovog za budući svijet, Uzvišeni Allah je objavio veliki broj ajeta, a ljubav prema njima i vjerovanje u njihovu pravednost i povjerljivost, postavio je kao uvjet ispravnog vjerovanja. Hvaleći njihove moralne, ljudske i imanske vrline Uzvišeni, u zadnjem ajetu sure El-Feth, kaže: ”Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača – da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.” (Prijevod značenja, El-Feth, 29.). Jedan od najljepših opisa ashaba (drugova Allahovog Poslanika), sallallahu ‘aljehi ve sellem, dao je emiru-l-mum'nin Alija ibn Ebi Talib, radijallahu ‘anhu, u jednoj od mnogoborjnih besjeda, koje su zabilježene u Nehdžu-l-belagi. ”Kao da sada gledam ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Vi im, ni počemu, ne nalikujete. Oni su svoje noći provodili u kijamu (stajanju u namazu) i sedždi (spuštanju lica na tle), i kada bi osvanuli, na njima su se vidjeli jasni tragovi noćnog ‘ibadeta, bili su uprašeni i izgledali su umorno. Sjećanje na povratak Allahu, dželle šenuhu, je u njima budio snažene emocije, dok su stajali u namazu izgledali su kao da bosim nogama hodaju po žeravicama. Između njihovih očiju mogli su se vidjeti tragovi dugih sedždi. Kada god se u njihovom prisutvu spomenuo Allah, dželle šenuhu, iz njihovih očiju su, poput rijeke, potekle suze, i natopile njihove obraze. Zbog straha od Allaha i iz ljubavi prema Njegovoj nagradi, povijali su se kao što se povija drveće pred snažnim i razornim vjetrom.”[2] Od Alije, radijallahu ‘anhu, se također prenosi da je, savjetujući svoje pristalice (ši'atuhu), rekao: ”Oporučujem vam da čuvate prava poslanikovih ashaba. Nemojte ih vrijeđati, jer oni su najbliži prijatelji vašeg Poslanika. Oni nikada nisu učinili nikakvu novotariju, niti su pokazivali bilo kakvo poštovanje prema onima koji su to radili. Da! Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mi je ostavio u emanet da pazim na njihova prava.”[3] Alija, radijallahu ‘anhu, je posebno pohvalio dvojicu drugova Allahovog Poslanika, Ebu-Bekra i Omera, za koje je rekao da su ”Poslanikovo oko i uho” (Ebu-Bekr je uho a Omer oko), kao što navodi Ibn Babevejh el-Kummi, u knjizi ”Ujunu ahbari-r-rida”.[4] Za Aliju, radijallahu ‘anhu, njih dvojica su ”najbolji ljudi poslije Poslanika, sallallahu ‘aljehi ve sellem”.[5]
Da li se pored svih navedenih pretpostavki, Allahove garancije i obećanja da će čuvati Kur'an i bdjeti nad njim, Džibirilove i Poslanikove povjerljivosti (i jedan i drugi su u Kur'anu nazvani ”povjerljivim Božijim izaslanicima”) u prihvatanju i dostavljanju Božije riječi i odgovornosti ashaba, koji su s najvećom ljubavi i pažnjom brinuli o svakom slovu Kur'ana, s Kur'anom i u znaku Kur'ana provodili svoje dane i noći, kao što smo to mogli vidjeti iz navedenih predaja, moglo desiti da Kur'an izgubi bilo šta od svoje izvornosti i orginalnosti, da iz njega, po nečijem nalogu, budu uklonjena čitava poglavlja, koja navodno precizno definišu pitanja oko kojih su se ashabi sporili nakon Poslanikove smrti i koja privileguju jednu skupinu u odnosu na drugu? Zapravo, može li se u nečijem srcu uopće spojiti iskreno vjerovanje u Allaha, Njegovu objavu, svemoć, obećanja data Poslaniku i vjernicima i vjerovanje u tvrdnju o krivotvorenosti Kur'ana? Naravno da ne može. Ili vjeruješ u Božije obećanje da će zaštiti Kur'an od ljudskog krivotvorenja ili vjeruješ u ljudske tvrdnje o krivotvorenju Kur'ana, odnosno u Božiju nemoć da zaštiti Kur'an od ljudskog zla i ispuni svoje obećanje. Ima li veće laži na Allaha od ove? S druge strane, smatrati da je Kur'an krivotvoren i izmjenjen znači u isto vrijeme optužiti Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je, nakon što je uspio izboriti briljantnu pobjedu nad idolopoklonicima i pobjedonosno ući u Mekku, oko sebe okupio okorjele licemjere, lažljivce, interesdžije, koji su jedva čekali njegovu smrt, da bi onda, u miru, mogli oblikovati Kur'an po svojim vlastitim željama i u skladu sa svojim prizmenim materijalističkim aspiracijama. Islamski ummet je saglasan u tome da je Kur'an, kojeg je u posebnu zbirku (Mushaf) oblikovao i objedinio treći pravovjerni halifa Osman, radijallahu ‘anhu, isti onaj Kur'an kojeg je Allah, dželle šenuhu, objavio svom Poslaniku, da je Osmanov, radijallahu ‘anhu, postupak objedinjavanja Kur'ana odobren od strane svih ashaba, i da je onaj ko to, u bilo kojem smislu, negira i odbacuje nevjernik i otpadnik od vjere. Rekao je El-Kadi Ebu Ja'la: ”Kur'an je objedinjen u jednu zbirku (Mushaf) uz znanje i saglasnost svih ashaba. Niko od ashaba se tome nije usprotivio, niti je to osudio. Da je u njemu napravljena bilo kakva izmjena, ili krivotvorenje, to bi sigurno naišlo na širu osudu i negodovanje. Međutim, nije zabilježeno da je iko od ashaba, u tom smislu, iznio bilo kakvu zamjerku ili prigovor. Da se to uistinu desilo, sigurno bi saznali za to, jer takve stvari obično se razglase i pročuju. Ako je Kur'an izmjenjen i krivotvoren, gdje je bio Alija, radijallahu ‘anhu, da to spriječi, upozori ashabe, ispravi tuđe greške i javno obznani da je Kur'an izmjenjen i da je on popravio ono što su drugi pokvarili. Pošto on to nije uradio, nego je, kao i drugi prisutni ashabi prihvatio ponuđenu verziju Mushafa, koristio je u svom privatnom i javnom životu, jasno je da je Kur'an zadržao svoju prvobitnu formu, da nije izmjenjen niti krivotvoren.”[6] Abdulkahir el-Bagdadi, u svom znametom djelu El-Ferku bejne-l-firek, prenosi jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka u pogledu nevjerstva (otpadništva od vjere) onih koji smatraju da Kur'an i Sunnet nisu dokaz, zbog njihovog navodnog krivotvorenja od strane ashaba.
No sve to nije bilo dovoljno uvjerljivo za iransku Fondaciju Mula Sadra, koja je ovih dana na svom portalu objavila uznemirujući tekst, koji se, u suštini svodi, na tezu da je Kur'an krivotvoren i izmjenjen, i to od strane poslanikovih najbližih ljudi, Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu ‘anhum, i da Alijin Mushaf, kojeg ashabi navodno nisu htjeli prihvatiti jedini izvorni primjerak Kur'ana. Svakome ko iole poznaje ovu tematiku i upućen je u način i metodologiju djelovanja ove fondacije u Bosni i Hercegovini, već nakon nekoliko uvodnih napomena, jasno je da se ovakvim tekstovima želi kod prosječnog i nedovoljno informisanog čitaoca stvoriti utisak da Kur'an kojeg muslimani danas uče, čitaju, proučavaju i na kojem zasnivaju svoje vjerovanje i praksu, nema utemeljenje u izvornom islamskom učenju i vjerodostojnoj tradiciji. Takvom utisku se, nakon navedenih predaja o navodnom odbijanju ”autentičnog” i ”cjelovitog” Kur'ana, kojeg im je navodno predočio Alija od strane trojice halifa, jednostavno teško oduprijeti, a što u suštini i jeste namjera onih koji pišu ovakve, zlonamjerne, tekstove. Tako Mula Sadrovci navode da je, nakon što je objedinio Kur'an u obliku knjige, Ali došao u džamiju i tamo zatekao ljude kako su se okupili oko Ebu Bekra, sa namjerom da im predoči ”svoj” orginalni Mushaf. Tom prilikom, okupljenim ashabima, on se navodno obratio rječima: ‘Od smrti Allahova Poslanika, do sada bio sam zauzet sakupljanjem Kur'ana i sakupio sam ga u ovom platnu. Sve što je Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, objavljeno ja sam sakupio. Nije bilo ajeta, a da mi ga Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije proučio i podučio me njegovom tumačenju i razjašnjenju. Nemojte sutra da kažete: Nismo za njega znali.’ Tada je, navodno, jedan od predvodnika te skupine ustao i, nakon što je pogledao ono što je Ali zapisao, rekao mu: ‘Ono što si donio nije nam potrebno, dovoljno nam je ono što imamo!’ Alija, radijallahu ‘anhu, je u ljutnji rekao: ‘Nećete ga više nikad vidjeti!’ Zatim je ušao u svoju kuću i niko ga (Kur'an) nakon toga nije vidio.” Ovakve predaje može plasirati i u njih vjerovati samo onaj čije je srce ogrezlo u neznanju i mržnji prema poslanikovim halifama, koje je on, Božijom voljom, odabrao za svoje najbliže saradnike (havarijjune) i za svoga života im povjerio najodgovornije poslove i zadatke. Kako će neko koga je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zbog njegovih ljudskih i moralnih kvaliteta, nazvao Es-Siddikom (Istinoljubivim) i El-Farukom (rastavljačem istine od neistine) i neko, koga su se, prema njegovom istinitom svjedočanstvu, stidjeli časni i plemeniti meleki na nebesima, u bilo kojem smislu odbaciti istinu i povesti se za svojim strastima? To je moguće samo u fabrikovanim tekstovima poput ovog. Ništa se Mula Sadrovci bolje nisu ponijeli ni prema četvrtom pravovjernom halifi Aliji, radijallahu ‘anhu, kojeg u predmetnom tekstu prikazuju kao neuračunljivu, lahkomislenu i naivnu osobu, narodnim žargonom kazano ”tersa” koji je, zbog lične sujete i povrjeđenosti bio spreman sakriti istinu (informaciju) od koje ovisi spas, ne samo njegove, nego svih kasnijih generacija do Sudnjeg dana, a navodno ga je htjeo predstaviti kao jedinog baštinika i čuvara istine. Tako to obično biva sa onima koji se drznu, dokazane vjerske i povjesne činjenice, interpretirati u skladu sa svojim krivim svjetonazorom i prilagođavati ih svojim uskim sektaškim shvatanjima – zapetljaju se i udave u vrtlogu vlastitih laži.
Pozivamo Islamsku zajednicu u BiH da reagira i zaustavi opisano pogubno djelovanje iranske Fondacije Mula Sadra. Smutljivi udar na vjerodostojnost Kur'ana samo je dio opasnog djelovanja ove i sličnih iranskih fondacija, organizacija i udruženja u BiH. Ne znamo da li će Islamska zajednica bilo šta poduzeti da spriječi širenje propagande da je Kur'an kojeg imamo nepotpun i da nije ispravan, to je sada njihova odgovornost. Allaha uzimamo za svjedoka da su obavješteni.
Bilješke
[1] – El-Itkan, 1/247. – 252.
[2]- Nehdžu-l-belaga, str. 143, Daru-l-kitab, Bejrut, 1387. H.g.
[3] – Hajatu-l-kulubi, El-Medžlisi, 2/621.
[4] – 1/313.
[5] – Kitabu-š-šafi, 2/428.
[6] – El-Mu'temed fi usuli-d-din, 315.
