Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je. Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite; Allah je vaš Gospodar; On sve zna i mudar je. Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala – a Allah je to njemu otkrio – on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio. I kad je on s tim nju upoznao, ona je upitala: ‘A ko ti je to kazao?’ – on je rekao: ‘Kazao mi je Onaj Koji sve zna i Kome ništa nije skriveno.’ Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa – vi ste bile učinile ono zbog čega ste se trebale pokajati. A ako se protiv njega udružite, pa – Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti.” (Et-Tahrim, 1.-4.)

Na prvi pogled, sura Et-Tahrim govori o događaju koji se odigrao u domu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, već nakon nekoliko ajeta postaje jasno da Kur'an ne želi našu pažnju zadržati na samom tom događaju. Ono što se zbilo u Poslanikovoj kući nije tema sure, nego njena polazna tačka. Kroz taj događaj Uzvišeni Allah odgaja cijeli ummet i otkriva zakonitosti koje upravljaju ljudskim srcem, porodičnim odnosima i društvenim životom.

Granice halala i harama ne određuju se ljudskim osjećajima

Već prvi ajet uspostavlja jedno od najvažnijih načela vjere: ”O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je.” (Et-Tahrim, 1.)

Ovdje se ne raspravlja samo o jednom dopuštenom postupku koji je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sebi uskratio. Kur'an odgaja svijest da se granice halala i harama ne određuju ljudskim osjećajima, pa makar oni bili najplemenitiji. Ljubav, obzirnost i želja da usrećimo one koje volimo imaju svoje mjesto, ali ne mogu postati mjerilo po kojem čovjek sebi uskraćuje ono što mu je Allah dozvolio. Allah ne želi da Njegov rob živi pod teretom tuđih očekivanja. Želi da njegovo srce bude vezano samo za Gospodara svjetova.

Odmah nakon toga Kur'an nas uči drugoj velikoj zakonitosti: ”Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite; Allah je vaš Gospodar; On sve zna i mudar je.” (Et-Tahrim, 2.)

Jedna od veličina islamskog zakonodavstva upravo je u tome što čovjeka ne ostavlja zarobljenikom riječi izgovorenih u trenutku slabosti ili pritiska, već mu otvara vrata preispitivanja i ispravljanja te ostavlja mogućnost da se vrati onome što je ispravno. Time nas uči da je povratak istini najveća pobjeda koju čovjek može ostvariti nad samim sobom.

Potom sura ulazi u područje povjerenja i čuvanja tajne: ”Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala – a Allah je to njemu otkrio – on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio.” (Et-Tahrim, 3.)

Kur'an ovdje ne govori samo o jednoj riječi koja je izašla izvan kruga kojem je bila namijenjena. On otvara pitanje jedne od najvažnijih moralnih vrijednosti bez koje nijedna zajednica ne može opstati – pitanje emaneta. Kada se povjerenje iznevjeri u najužem krugu, tada problem više nije samo lični; on postaje prijetnja cijelom poretku međuljudskih odnosa i odgovornosti. Nijedna zajednica ne može opstati ako njeni članovi izgube sigurnost da će ono što im je povjereno ostati sačuvano.

Zatim sura otkriva da svako skretanje najprije nastaje u srcu, prije nego što postane stav ili djelo: ”Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa – vi ste bile učinile ono zbog čega ste se trebale pokajati. A ako se protiv njega udružite, pa – Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti.” (Et-Tahrim, 3.–4.)

Ovaj ajet ruši iluziju da bliskost sama po sebi donosi sigurnost. Blizina Poslaniku nije nikoga oslobodila odgovornosti, kao što ni blizina vlasti, porodice ili određene zajednice nikome ne daje pravo da bude iznad istine. U ovoj suri mjerilo nije položaj koji čovjek zauzima, nego njegova iskrenost i dosljednost istini.

Ovo je jedan od najveličanstvenijih principa kur'anske pravde. Allah nikome ne uskraćuje nagradu zbog njegovog porijekla, niti ikome daje prednost zbog tuđih zasluga. Svaki čovjek ima svoj put prema Allahu, svoj izbor i svoju odgovornost.

Kuća je prva škola odgovornosti

Iz kuće Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govor se potom širi na svaku muslimansku porodicu: ”O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6.)

U kur'anskoj viziji, dom nije samo mjesto stanovanja, nego prva škola u kojoj čovjek uči istinoljubivost ili licemjerstvo, istinsku slobodu ili pokornost ljudima, povjerenje ili izdaju.

I zato odgoj ne počinje pozivanjem drugih, nego vlastitim popravljanjem. Najprije: ”Čuvajte sebe…”, pa tek onda: ”…i svoje porodice.”

Vrhunac sure dolazi u pozivu na iskreno pokajanje: ”O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo, na Dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali.” (Et-Tahrim, 8.)

Pokajanje nije samo prolazni osjećaj grižnje savjesti, nego novi početak života. Ono je obnova čovjekove nutrine, preokret koji raskida s pogrešnim putem i vraćanje svjetlu.

Zato Allah opisuje vjernike riječima: ”Svjetlo njihovo će ići ispred njih i s njihove desne strane. ‘Gospodaru naš’ – govorit će oni – ‘učini potpunim svjetlo naše i oprosti nam jer Ti, doista, sve možeš.”’ (Et-Tahrim, 8.)

Čovjeku nije dovoljno samo da mu grijesi budu oprošteni. Potrebno mu je i svjetlo kojim će raspoznavati put, kao i svijest koja će ga osloboditi tame što je stvaraju strah, strasti i pritisak društva.

Porijeklo i blizina nikoga ne mogu spasiti

Na kraju sura donosi tri primjera koji ruše duboko ukorijenjene zablude: da porijeklo, pripadnost ili blizina nekoga mogu spasiti, kao i da ga sredina u kojoj živi nužno mora upropastiti. Pred istinom nema povlaštenih: ni blizina, ni porijeklo, ni položaj, ni okolnosti ne mogu čovjeka osloboditi njegove odgovornosti pred Allahom.

Nuhova, alejhis-selam, i Lutova, alejhis-selam, žena živjele su u kućama dvojice Allahovih vjerovjesnika, ali im ta blizina nije bila od koristi: ”Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile – i njih dvojica im neće ništa moći kod Allaha pomoći, i reći će se: ‘Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!”’ (Et-Tahrim, 10.)

Nasuprot njima stoji faraonova žena. Živjela je u samom središtu tiranije, ali je sačuvala svoju vjeru i slobodu svoje duše: ”A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: ‘Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!”’ (Et-Tahrim, 11.)

Ona nije molila samo da bude spašena od faraona kao osobe, nego i od njegovih djela, jer tiranija nije samo jedan čovjek; ona je sistem, način ponašanja i kultura zasnovana na strahu.

Treći primjer jeste Merjema, alejhas-selam: ”I Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila.” (Et-Tahrim, 12.)

Merjema, dakle, nije samo oličenje čednosti, već i primjer svijesti koja ostaje postojana pred pogrešnim shvatanjima, te dostojanstva koje ne podliježe pritisku društva; nije pokleknula pred neosnovanim optužbama niti se prepustila sudu mase.

U tom smislu, sura Et-Tahrim predstavlja projekt oslobađanja čovjeka od triju zabluda: zablude da ljubav opravdava odustajanje od istine, zablude da bliskost čovjeku daje imunitet od odgovornosti i zablude da je sredina u kojoj čovjek živi jača od njegovog vlastitog izbora.

To je sura koja porodični dom pretvara u ogledalo svijeta, povjerenu tajnu u ispit civilizacijske zrelosti, a pokajanje u put svjetlosti. Ko je bude čitao s takvim razumijevanjem, shvatit će da ona ne govori o ”zabrani” u njenom uskom značenju, već o oslobađanju istine od svih okova koje joj nameće strah i od svake vlasti koja čovjeka želi pretvoriti u svog poslušnog sljedbenika, umjesto u svjedoka koji će pred njom odlučno i dostojanstveno stati na stranu istine.