SAFF

Predsjednik Matice srpske najavio ostvarenje velikosrpskih snova: Dolazi drugačija Evropa i vrijeme mnogo povoljnije za nas

Facebook
Twitter
WhatsApp

Portal Pescanik.net analizirao je intervju predsjednika Matice srpske, najstarije kulturne i književne institucije srpskog naroda, a u kojem su izrečene opasne najave, odnosno planovi za stvaranje “moćne srpske države”. U nastavku prenosimo najzanimljiviji dio spomenute analize.

Na nedavno održanoj Izbornoj skupštini Matice srpske (Novi Sad, 27. jun 2020), za njenog predsednika po treći put izabran je književnik i profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Dragan Stanić, koji svoje književne sastave potpisuje pseudonimom Ivan Negrišorac. Tim povodom Stanić je dao intervju Večernjim novostima, u kome je govorio o radu ove „najstarije književne, kulturne i književne institucije srpskog naroda“, odnosno „panteona srpskog pamćenja i košnice naše kulture“, kako je MS nazvana na početku intervjua.1

Borba za očuvanje srpske kulture i nacije

Stanić se najpre pohvalio odličnom saradnjom sa državom, od koje je MS u toku protekle četiri godine dobila podršku za sve svoje potrebe i projekte. Koliko je „teška“ ova podrška nije rekao, ali je ustao u odbranu nesumnjivo blagonaklonog odnosa države prema Matici, kao da u srpskoj javnosti postoji neka sumnja u motive tog odnosa. Objasnio je (kritičarima?) da između Matice i srpske države postoji prirodna veza, da su njih dve organski srasle, srođene. Da njih dve jedna drugoj nešto uskrate možda ne bi bilo nezakonito, ali bi bilo neprirodno. „Na svim nivoima“, veli Stanić, „uspostavili smo dobre odnose sa predstavnicima države, jer neprirodno je da naša institucija bude odrođena od svoje države, kao i da se država odrodi od Matice“.

Zatim je Stanić nabrojao šta sve i s kojim ciljem MS radi i kao najvažniji cilj njenog rada naveo je očuvanje opstanka srpske nacije, koja je navodno na razne načine i sa raznih strana ugrožena. Ugrožena je pre svega na planu kulture, jer u našem regionu i u svetu besni rat između kultura, koji za jednu malu naciju može da bude opasniji od oružanog sukoba. Ali, Stanić se danas ne plaši tog rata, jer Srbija od pre nekog vremena može da računa na podršku dve kulturne supersile, Rusiju i Kinu i da se odvoji od kulturne zavisnosti od Zapada. „Mi više ne živimo samo sa Zapadom, nego i sa Rusima i Kinezima. To su dragocene činjenice, od najvećeg značaja za kulturalni rat sa kojim se moramo sve otvorenije i odrešitije suočiti gde god se on manifestovao“. Odnosi sa Zapadom, predviđa predsednik MS, neće se prekidati, ali će se uspostaviti na nov način, tako što će se srpski interesi „bolje i veštije uklopiti u strukturu zapadnih centara moći“.

Toga radi Matica je osnovala dva časopisa na engleskom jeziku, koji je izabran i zbog toga što su „nama glavni proizvođači teškoća upravo s prostora koji je pokriven engleskim jezikom“, pa se na tom jezičkom prostoru nalazi „naša osnovna ciljna grupa, tu mi treba da delujemo“. Tu danas više nego 1999. godine ima ljudi koji hoće da čuju „glasove usamljenih i prokaženih ljudi koji se oglašavaju tamo negde, sa Balkana“, i koji će od njih saznati i dalje širiti istinu o tome kako se „NATO onako beskrupulozno obrušio na jednu malu, ponosnu i tvrdoglavu zemlju“. Neki na Zapadu su se već sažalili nad sudbinom usamljenih i prokaženih Srba, tako da se među 17 dobitnika zvanja počasnog člana MS, koje je ove godine obnovljeno, našlo čak osmoro zapadnih prijatelja srpskog naroda (Peter Handke, Noam Čomski, Ronald Harvud, Patrik Beson, Arno Gujon, Žan-Kristof Buison, Dijana Džonston, Žan-Pol Bled), dok je među dobitnicima ovog priznanja samo troje ruskih prijatelja (Nikita Mihalkov, Jelena Guskova i Natalija Naročnicka), i po jedan prijatelj iz Izraela (Gideon Grajf), Rumunije (Euđen Simion), Slovačke (Miroslav Bjelik) i Grčke (Mikis Teodorakis), uz dve domaće, srpskom narodu i njegovoj kulturi odane ličnosti (Emir Kusturica i Novak Đoković).

Borba za „buduće faktičko stanje“

Stanić je primetio da se posebno u Evropi situacija menja i da ta promena ide u prilog Srbije, jer se otvaraju nove mogućnosti da se odbrane srpski nacionalni interesi, da se nastave i one srpske bitke koje sada izgledaju izgubljene, da Srbi danas s više nade i vere prigrle san o povratku srpske vlasti na Kosovo. I posle prvog gubitka Kosova Srbi nisu prestajali da sanjaju njegovo ponovno zadobijanje, pa im se san obistinio, i zato taj san ne smeju da zaborave ni posle drugog gubitka, a posebno danas kad se, kako veruje Stanić, stvaraju uslovi za još jedno njegovo zadobijanje. „Izgubili smo ga 1389“, seća se on šta se tada njemu i drugim Srbima dogodilo, „i ako je tada srpski narod umeo da se vrati na taj svoj mitski i istorijski prostor koji je odredio našu sudbinu, zašto mi taj san ne bismo sanjali i danas?“

Ali nije to običan san, neobavezno fantaziranje, nego je to, ako je verovati predsedniku MS, mudra vizionarska politika, koja ne dozvoljava da je impresionira postojeće faktičko stanje, nego se zasniva na zamišljenom budućem fakticitetu. Ono što budemo snažno i složno poželeli, to ćemo i dobiti. A to se odnosi ne samo na Kosovo, nego i na ceo prostor u susedstvu Srbije gde ima Srba. „Ne“, kaže Stanić, „mi treba da gradimo jedno buduće faktičko stanje. Uveren sam da ćemo ga izgraditi i na KiM i na celom državnom prostoru na kome Srbi žive. Duboko verujem da dolazi vreme drugačije Evrope i vreme povoljnije za nas“. Dakle, kad dođe vreme da se srpski snovi ponovo ostvare, Srbi se neće vraćati samo na Kosovo, nego i na sve druge prostore koje su u XX veku, a najviše devedesetih godina, privremeno izgubili. Zato je sada najvažnije da se složno sanja i projektuje jedna mnogo jača i veća Srbija nego što je ova danas, a u tome najvažniju ulogu ima srpska kultura, posebno njena najstarija institucija, njena košnica, njen panteon – Matica Srpska.

Taj san, treba li reći, ima mnogo neprijatelja, pa su Srbi koji ga sanjaju istovremeno i borci i u svetskom i u regionalnom „kulturalnom ratu“, ali se on s posebnim intenzitetom odvija u našem regionu, pre svega na Kosovu, u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. „Reč je o područjima“, objasnio je Stanić, „na kojima su srpska kultura i tradicija ugrožene, gde treba da vodimo pametnu i osetljivu politiku i da pomažemo našim ljudima koji tamo žive i rade da tamo i opstanu“. Toga radi je Matica još 2010. godine osnovala Društvo članova u Crnoj Gori, a prošle (2019) godine osnovala je još dve svoje filijale: Kosovskometohijski i Krajiški odbor. Njihov cilj je da Srbi u Hrvatskoj i na KiM (kako se Kosovo zove na jeziku onih koji ga ne priznaju) žive kvalitetnije, što će postići ako svi oni sanjaju Stanićev nacionalni san, to jest, kako je on rekao, ako „razviju pre svega osećanje dostojanstva i pune pripadnosti srpskoj kulturi i srpskom narodu“. Ako bi to razvili, „njihov život bi bio kvalitetniji na tim prostorima gde su prepušteni ćudima tamošnje vlasti“.

Šanse Srbije da s uspehom vodi „kulturalni rat“ protiv neprijatelja, posebno onih u regionu, zavise i od toga koliko će se u taj rat uključiti i Srpska pravoslavna crkva, jer srpska kultura, prema Stanićevom mišljenju, i nema druga uporišta i druge vrednosti sem onih na kojima počiva ova crkva. Srpski narod je, kaže Stanić, neraskidivo povezan sa SPC, ali se dogodilo da država u kojoj živi bude sekularna. Zato je potreban napor da se i u takvoj državi ključna nacionalna uloga crkve sačuva, zapravo odbrani od onih koji je osporavaju. Tu odbranu predsednik MS vidi na tri fronta: „SPC treba da branimo prvenstveno u našim srcima i dušama, a onda da je branimo kao društvenu činjenicu, uključujući i sve njene verske objekte, kao i čitav sistem vrednosti koji ona podrazumeva. Ako je odbranimo na svim tim planovima, onda nam niko ništa ne može“. Dakle, sekularna Srbija će svoje postojanje, svoj opstanak, najbolje sačuvati ako prigrli vrednosti jedne crkve. Ili, možda, ove Stanićeve misli o trostrukoj odbrani SPC treba drugačije razumeti, kao put kojim će se Srbija i Srbi osloboditi okova sekularizma, tog opijuma za narod.

Svet će se opet diviti srpskoj kulturi

O ratu koji Srbija vodi na planu kulture govorio je Stanić i u intervjuu novosadskom Dnevniku, takođe povodom njegovog trećeg izbora za predsednika MS.2 „Protiv Srba se vodi ozbiljan kulturalni rat“, ponovio je on, „i mi se za taj rat najzad moramo adekvatno, a to znači ozbiljno spremiti“. I ovde je on optimista, jer se navodno polako stiču uslovi da se na nov način ispriča „priča o tome šta se dešavalo proteklih trideset godina“ i da se ta priča „ponovo internacionalizuje“. Opet on vizionarski opisuje buduće faktičko stanje. „I jasno vidim u budućnosti“, kaže Stanić, „situaciju u kojoj Peter Handke više neće na tako sraman način biti izolovan, nego će mnogi pošteni intelektualci i ljudi skloni da objektivno i argumentovano misle, zaključiti da su se zapadni centri moći debelo ogrešili o srpski narod“. Dolazi vreme kad će se svet diviti srpskoj kulturi i videti da je ona „nešto izuzetno zdravo i pozitivno, rekao bih i miroljubivo, ako imamo na umu pre svega naš svetosavski temelj, tačnije osnovni hristovski obrazac“.

Nastavak analize možete pročitati OVDJE.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA