Piše: Dr. Mustafa es-Sibai / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Istinska sloboda nije – kako to misle mnogi ljudi – ograničena i svedena samo na ostvarivanje suvereniteta i neovisnosti jednog naroda u jednoj državi. To jeste sloboda, ali samo politička sloboda kojoj prethodi idejna i kulturna sloboda naroda, kao i njegova težnja ka dostojanstvenom životu.
Niti je pak istinska sloboda – kako to misli veliki broj omladine – da se čovjek povodi za svojim hirovima i strastima: da jede šta hoće i kako hoće, da radi šta hoće i da ostvari sve što želi i voli. To je zapravo anarhija u pravom smislu te riječi a, naposljetku, to je ponižavajuće ropstvo.
Kad kažemo da je to anarhija, onda mislimo na to da na ovome svijetu ne postoji apsolutna sloboda a da nije ograničena zakonom ili propisima; štaviše, sve na ovome svijetu ima zakon koji ga regulira tako da se sloboda pojedinca ne može sačuvati niti ostvariti osim uz određena ograničenja kako bi se obezbijedile i sačuvale slobode drugih ljudi.
Neograničena sloboda nije sloboda, već anarhija
Upravo se u tome i krije mudrost zakona, ustava, sistema i propisa. Uzmimo kao primjer zakon o saobraćaju u velikim gradovima, i inače u urbanim sredinama. Da li iko od nas smije voziti auto osim na osnovu putokaza i saobraćajnih znakova kojima su obilježene ceste?! Zatim, zakon o javnom redu i miru. Smije li neko pjevati i galamiti u naseljenom mjestu, nakon ponoći?! Zatim, zakon o zaštiti državnog integriteta i suvereniteta. Smije li neko iznositi i širiti stavove i ideje koji će dovesti do narušavanja državnog suvereniteta, mira i sigurnosti?! Ima li iko pravo, kao građanin, pozivati i agitirati u korist pomirenja sa neprijateljem, dok njegov narod vodi odlučujuću bitku protiv tog neprijatelja?! Smije li neko trgovati sa neprijateljem i krijumčariti proizvode svoje države u neprijateljsku državu, a da ne bude podvrgnut sankcijama koje nekada znače i smrtnu kaznu?!
Dakle, ostvarivanje slobode – ne potpune slobode – nekada se dešava uskraćivanjem, zabranama i prevencijom.
Naprimjer, bolesnik kojem se zabranjuje hrana koja mu škodi, njegova sloboda se ograničava privremeno, da bi, nakon što ozdravi, bio slobodan da jede hranu koju hoće. Prijestupniku (zločincu) koji se, zbog određenog zlodjela, kažnjava zatvorskom kaznom, ograničava se sloboda na određeno vrijeme kako bi nakon toga naučio koristiti slobodu na plemenit način, da ne šteti ni sebi ni drugima.
Mora nam biti jasno da čovjek ne živi sâm na ovome svijetu, on živi kao dio zajednice koja je međusobno povezana. I ono što će naštetiti pojedincu, naštetit će kompletnom društvu. Divan primjer za to naveo je Muhammed, s.a.v.s., kada je spomenuo ljude koji putuju na lađi, jedni su na gornjem, a jedni na donjem spratu. Oni koji su bili dolje morali su se penjati i uzimati vodu od onih na gornjem spratu. Onda je jedan od njih rekao: ”Zašto se mi moramo stalno penjati gore da bi uzeli vodu, bolje je da probušimo lađu i onda direktno iz mora zahvatamo vodu.” Na to je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Ako ga puste da to uradi, svi će stradati, a ako ga spriječe u tome, svi će se spasiti.”
Ovo je veličanstven primjer od najvećeg učitelja čovječanstva u kojem je napravio jasnu distinkciju između individualne slobode koja nikome ne šteti i slobode koja šteti cijelom društvu i izlaže ga stradanju ukoliko ne spriječi tog pojedinca, koji u ime individualne slobode radi šta hoće.
Osim što je slijeđenje hirova i strasti anarhija, ono je i ponižavajuće ropstvo, jer potpuna sloboda znači da čovjek ne dozvoli nikada da robuje nekome ko je ravan njemu u smislu ljudskosti, ili pak onome ko je ispod tog nivoa, ko ne posjeduje taj kvalitet, poput različitih materijalnih stvari kojima ljudi robuju.
Dakle, u anarhističkom načinu života, koji samoobmanuti ljudi neopravdano nazivaju individualnom slobodom, krije se ponižavajuće robovanje nekome ko je sličan tebi ili pak ispod tvog nivoa, jer ne posjeduje vrijednost koju ti kao čovjek, kao homo sapiens posjeduješ.
Teško onome ko je svoju strast za boga svoga uzeo!
Kada čovjekom zagospodari raspojasanost i neograničena sloboda pred svakim mogućim užitkom, to je znak da ga je taj užitak maksimalno zarobio. On postaje njegov rob koji se kroz život kreće po ”volji” i zahtjevu tog užitka i ne može se oduprijeti tom izazovu i zovu strasti. Pa kakva je to onda sloboda koja čovjeka čini robljem i kakvu vrijednost ima takav život?!
Kada bi se vrijednost čovjeka mjerila na osnovu ostvarenih užitaka, onda bi životinje, kojima je ionako jedini cilj užitak i koje nemaju nikakvih moralnih ograničenja u ostvarivanju tog užitka, bile na većem stepenu i vrjednije od čovjeka kao razumnog bića.
Kada čovjek odlazi kod nemoralnih žena da bi ostvario seksualni užitak s njima, da li on smatra da je tada slobodan i da nije u njihovoj vlasti?! Zar ne vidiš da je on pravi rob kojem je glavna težnja i cilj u životu ostvariti trenutačni užitak koji ga je potpuno zaslijepio. Zar postoji prezrenije ropstvo od ovoga?! Takav čovjek uopće ne posjeduje slobodu u ispoljavanju ljubavi, mržnje, zadovoljstva, srdžbe, sustezanja, smirenosti, uznemirenosti i sl. On jednostavno ne vlada sobom, jer njime vladaju i upravljaju njegove strasti.
Kada čovjek ogrezne u alkoholu i ostalim opijatima i proba sve što mu dođe do ruke, pa time uništi svoje zdravlje, razum i čast, zar i poslije toga još uvijek misli da je on slobodan?! I zar postoji gore ropstvo od robovanja smrtonosnom piću (otrovu)?!
Aludirajući upravo na tu vrstu ropstva, Allah, dž.š., u Kur'anu upozorava: ”Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?” (El-Džasije, 23.)
Kur'an se izražava na ovakav način jer su takvi ljudi svojoj strasti dali svojstva božanstva. Zar nije božanstvo ono što se obožava, kome i čemu se pokorava, od čega se strahuje i čemu se nada?! Sljedbenici strasti su pokorni robovi svojim strastima i oni im se ne mogu suprotstaviti.
Kad je riječ o ropstvu, onda treba kazati da ropstvo i robovanje ne implicira samo okove i zatvorsku ćeliju. Štaviše, ovo je najlakši vid ropstva i njega se čovjek najprije oslobodi. Međutim, stvarno ropstvo je običaj po kojem se uređuje život, strast koja dominira i vlada nad čovjekom, užitak kojem se slijepo pokorava. Niti je stvarna sloboda mogućnost slobodnog kretanja, jer je to najmanji vid slobode. Istinska sloboda znači da ti nadvladaš i pobijediš svoju strast, da ne dozvoliš da budeš rob običajima i da te strast ponizi.
Nema potpune slobode bez potpune pokornosti Allahu, dž.š.
Na osnovu ovakve definicije slobode, možemo slobodno kazati da su iskreni vjernici u Allaha, dž.š., potpuno slobodne ličnosti. Njihova sloboda nema granica ni okova, jer je vjera oslobodila njihove duše od pohlepe i strasti i vezala ih za Allaha, dž.š., Stvoritelja kosmosa, Stvoritelja života. Iskrena vjera je vezala njihovu volju za Allahovu volju, jer Allah je jedina i apsolutna istina, On je izvor dobra, ljubavi i milosti i onaj koga ”zarobi” istina, dobro, ljubav i milost, on je slobodan (oslobođen) od svih svojstava koja su negacija spomenutim svojstvima i vrlinama.
Pa, ako već čovjek mora biti zarobljenik neke ideje, sklonosti, tendencije, onda je svakako najbolje da bude rob istini, dobru i plemenitosti, a ne zabludi, strasti i požudi. Oni koji su ponizni i koji robuju Allahu, koji izvršavaju Njegove naredbe i klonu se Njegovih zabrana, svakako su bolji, pametniji i savršeniji od onih koji robuju čaši, ženi, imetku i kratkotrajnom užitku.
Zato kažemo da su najslobodniji oni ljudi koji najpotpunije i najiskrenije robuju Allahu. Njih ne može učiniti robom žena, niti ih mogu nadvadati strasti, niti ih imetak može dovesti u stanje poniženja, niti njihovo dostojanstvo i plemenitost može obezvrijediti pohlepa i žudnja, niti ih može nadvladati strah, jer ih je robovanje samo Allahu, oslobodilo svih drugih strahova. Na to aludiraju ajeti:
I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici,
oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali,
za njih su dobre vijesti i na ovome i na onome svijetu, – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, velik uspjeh biti. (Junus, 62.-64.)
Istinu je rekao Uzvišeni Allah! Ljudi koji su opisani u ovom ajetu prekinuli su svaku vrstu robovanja bilo kome osim Allahu, oni se u svojim dušama osjećaju kao gospodari a ne kao robovi, oni su u stvarnosti istinski slobodni ljudi, u ahlaku i ponašanju su moralne vertikale, u srcu osjećaju istinsko bogatstvo i, tako mi Allaha, to je najveći stepen slobode! U tom smislu su i Poslanikove, s.a.v.s., riječi: ”Nije bogatstvo u imetku, već je pravo bogatstvo, bogatstvo duše.”
Na osnovu iznesenog značenja slobode, može se razumjeti i mudrost koju je izrekao Ahmed ibn Hadrevejh, rekavši: ”Kroz slobodu se ostvaruje potpunost robovanja, a u potvrdi robovanja samo Bogu, ostvaruje se potpuna sloboda.”
