Autor: Aziz Hurem
Ne mogu prežaliti: Bosanskih behara, sabahskih ezana, ramazanskih iftara i mirisa ramazana, zapisao je jedan naš književnik.
Otprilike -jednu heftu prije ramazana- u sokacima kojim sam svaki dan prolazio po nekol’ko puta ugledah na buregdžinicama, aščinicama, ćevabdžinicama, kahvedžinicama, slastičarnicama, čajhanama i ostalim mejhanama ….. rukom napisane „Obavijesti“ – –
Dragi gosti- musafiri-znani i neznani :
— za vrijema ramazana radimo samo od IFTARA do SEHURA.
Ovo je bio redovni ustaljeni telal i pisani haber koji se pronosio u bosanskim čaršijama sve do pojave crvene i gvozdene partije u kojoj su se partijci međusobno zvali drugovi.
Dolaskom „drugova“ na vlast obavijesti se skidaju, a zapravo više se nikako i ne pišu. Telaldžije su ušutkane i njihovi telali se više ne čuju.
Kada su u turskom vaktu Ugari vojno pohodili Bosnu provlačeći se i probijajući se kroz granične „pukotine i šupljine“ koje nisu mogle biti pokrivene zbog nedostatka vojnika i općenito vojno sposobnih muškaraca, jer bijahu raspoređeni na Galiciji, Pijavi, Mohaću, Hoćinu i ostalim „hoćinima“ diljem carevine od Istoka do Zapada, zadavali su Bosni i Bošnjacima mnoga zla, jada i belaje. Tako u jednom blic-napadu (jer su samo i bili spremni na takve akcije kratko daha i na prepad) zarobe Ugari dva mladića Bošnjaka te ih povedu sa sobom u Ugarsku (sadašnja Mađarska) .
Kojekakvim tadašnjim igrama i trgovinama mladi Bošnjani pošto su bili vrijedni, čestiti, pošteni, uredni, zdravi duhom i tijelom i sve ostalo što krasi jednog insana, kako samo Bošnje znaju i umiju biti, su imali „sreću“ te se obreše kod jednog mađarskog grofa (bogatog veleposjedika Janoša ) koji je imao dvije šćeri te je zato njih dvojicu kao čestite, poštene i vrijedne namjeravao oženiti svojim mezimicama, a zauzvrat bi njih dvojica trebali da se tu zavatanišu, da ostanu, rade i žive na tom širokom i bogatom imanju. Mladići u početku bijahu zatečeni i pozitivno iznenađeni Janoševim pristojnim odnosom prema njima, pa im je sve to izgledalo pomalo šuhveli, da bi uskoro naslutili šta on smijera, a što su im svojim slobodnim pohotnim držanjem, ponašanjem i do tada neviđenim išaretom nagovještavale njegove kćeri Julinka i Hajna. Slušali su oni i radili onoliko koliko su mogli i umjeli. No, kako je vrijeme odmicalo sve su više uviđali da to nije baš za njih i da se oni tu ne mogu „nakalemiti“. Iako je život u ravnoj, plodnoj i bogatoj Ugriji bio mekši, lakši, i sitiji, ipak to njima nije pričinjavalo zadovoljstvo i stalno ih je nešto tištilo.
Ne. Nije ovo za nas. Nije ovo naše. Nema naše Bosne nigdi na dunjaluku. Nema bosanskih brda ni vrela ni potoka. Nema one bosanske have ni hladne bistre vode ni česme. Kad uzriju voćnjaci i krezave šume prošaraju i kad se klasje žanje i kukuruz runi. I kamen bosanski je mehak kao duša bosanska. I sve je kod nas ljepše i mekše i začinjeno smijehom i šalom. A tek kaldrme i sokaci i cure i momci veseljaci. – Žalili su i razmišljali svaki za sebe a opet isto.
*****
Radili su i pomalo uz posao kratko muhabetili jedan sa drugim. Nikad gladni a još rjeđe siti – i pored obilne sofre bez ukusa i miruha i bilo kakve slasti. Sve oko njih im je postalo sivo i tako daleko.
Helem, jednog dana upita njih taj grof: Kažite vi meni mladi Bošnjani šta to vas toliko muči, i za čime vi to tako vehnete i veremite. Pa zar ne vidite ovo naše bogatstvo, pune staje, magaze i hambare. Sve i svega imamo.
Momci su ga gledali i šutili, ali ga nisu čuli ni razumjeli šta to on i o čemu zbori.
Ovdje su vam puniji i sahan i trbuh nego u vašoj Bosni i ne živi se tako posno kao kod vas. Svašta imamo, i hajvana, i žita, i mesa, i šume i livade, i …… nastavljao je Janoš i još dugo govorio dok je jednog mometa primijetio da kazuje u havu.
Zašutio je. Uhaviz’o je da su momci malo harli. Svi su šutjeli. Grof-Janoš nije znao šta i kako da im se više fali, i sebe i svoje imanje.
Još ih je gledao, a oni pogled bacali preko ravnice i odsutno tamo negdje daleko tražeći sliku Bosne. Pa mu jedan veli : Pa znate vala gospo‘n Janoš kod nas u bosanskom vilajetu iz kojeg mi dolazimo život ima slađu čar i malo drugačije boje i aršine. Malo se tanje živi ali se manje i radi. Trbuh, jest, malo je prazniji, ali je duša puna, sita, vesela i sretna. Da ti pravo reknem ja volim naše teferiće, ašik, pjesmu i duga nočna sijela. Jest vala, imaš pravo kod nas je malo posno ali je puno više ponosno, a ovdje su mi vala mrki dani skoro k‘o i noči. Ovdje mi je sve bez ukusa i boje. Sit sam prije nego i sjednem za sofru. Pa mu opet veli: kada me sevdah obuzme sva ova tvoja Ugarska nije ravna tome i ja bih vala da me pustiš da se vratim odakle sam i doš'o.
A, onda upita ovog drugog : Šta je s tobom momče, šta nije tebi po tvojo mjeri ?
E, vidiš veli vrli grofe : Mi u Bosni imamo svega. Ništa premalo i ništa previše. Imamo i ova vaša zvona, ali imamo i ezane i munare. Pa onda povrh svega i dva kalendara. Jedan po Suncu, drugi po Mjesecu. Imamo jedan kao i vi ovdje , Januar, Februar, i tako ….. . Ali imamo još jedan u kojem imadu bajrami i mubarć-noći i ramazani . Pa u tom mjesecu imaju posebne draži, adeti, propisi i još „mlogo“ i dosta drugih ćari. U nas, za vrijeme ramazana džamije su pune puncate, mukabbele, zikir-halke, vazovi , dersovi i alimske besjede i nasihat-priče.
Grof je poluotvorenih usta po prvi put slušao njih. Nije vjerovao da su mu se tako otvorili, i da im je ta njihova gruda tako slatka i mirišljiva. Mislio je suprotno i pitao se – kako to da nisu sretni i da ne begenišu ovaj moj atar i vatan.
Gospo’n Janoš – nastavlja mladić – u tom mjesecu Ramazanu mi Bošnjaci postimo a, to znači da ne jedemo i ne pijemo od zore pa sve dok Sunce ne klone i zamakne. Pa onda Sehuri, pa Iftari, šerbe od ružice i karanfila, ćahije sa ćurekutom i da ti dalje ne nabrajam, šiš-ćevape, hurmadžike, baklave, gurabije, sogan-dolme, japrake, bamje i đul-bastije … . Grof je pomno slušao.
Pa onda, znate gos‘n Janoš, kad sve na koncu dana utihne, i kad sunce utrne, i kad kujundžije, kundurdžije, sahadžije i kazandžije, … dućane zamandale, sofra čeka i uzdiše, i kad se ezani prolome, i kad se telaldžije oglase, …. i kad djeca u avlijama igru završe, i kad djeve u ibricima i džugumima vodu donose i kad ….. i kad …. . Te časove i trenutke i taj frtalj sahata uoči mubareć-iftara ne mogu preboliti, pa da mi je to još koji put doživjeti ne bih žalio umrijeti i ovaj dunjaluk ostaviti. Ove tvoje ravnice, gajeve, poljane i oranice i još stotinu puta toliko, ne mogu mi to zamijeniti. Nego, neka to i dalje radi i kulaniše ko je i do sad kulanis'o, a ti nama daj izun da se mi vratimo put Bosne. Jer i tamo ima nafake za svakog pa i za nas. Bosna je sita duhom a to je Bošnjaku sto puta važnije nego trbuh.
*****
Ovakve i slične sudbine, su sudbine svih Bošnjaka koji milom ili silom, neki zbog ovog a neki zbog onog ostaviše svoj prag i toprak. Jedni prije dvjesto god., neki prošlog vijeka a neki, ukoliko jučer. Nekog prognaše jedni nekog drugi. Na našu žalost ovaj proces (egzodus) još nije zaustavljen zahvaljujući najodgovornijim na njihovoj neodgovornosti.
Danas, zapravo jučer smo otišli mnogo dalje, preko sinjih mora i sedam gora. Tamo nismo zarobljeni niti u najmu kod nekih grofova , ali nas je zarobio sjaj i nagizdani lažni svijet u početku, a poslije djeca i unuci koje ne možemo ostaviti u tuđini. S druge strane, bahatost i sila fašističkih hordi – koje se i danas hrane krvlju, mržnjom i hegemonizmom istrajavaju u tome ne bi li nam staze zarasle a tragovi nestali.
Ali ?
Ali pošto nikada u konačnici ne biva onako kako insan zamisli i planira, a pogotovo kako naume dušmani i zlikovci – onda se može okrenuti da bude potpuno suprotno od onoga što je je neko imao za cilj i namjeru.
Jedane prilike je jedan moj ahbab upitao hdž. Hfz. Halida ef. Hadžimulića r.a. , dugogodišnjeg imama i hatiba Careve džamije u Sarajevu :
-Hafiz ef. Kako se islam širi ili bolje kazati kako se budi ?
Hafiz je malo zastao pa mu odgovorio :
-Islam se budi na sličan način kao vegetacija, kao biljni svijet u proljeće, kada skoro golim okom iz časa u čas primijećujete kako sve raste, buja, cvjeta, zeleni se a da vi tu nemate skoro nikakvog utjecaja.
Najvjerojatnije da je hafiz rahmet mu bilo vidio još davno ono što mi tek sad vidimo. Bosanski ezani se čuju od mašrika do magriba. Bosanske iftarske sofre se meću pod vedrim nebom na glavnim džadama svjetskih metropola od Melburna do Čikaga, od briselskog parlamenta do UN-a i Bijele Kuće / The White House na East Riveru. Bosanske ilahije se čuju i slušaju i izvan Ramazana, na svakom sijelu, radiju, mobitelu i još na engleskom i drugim jezicima.
Bošnjo i Bošnjakinja je najplemenitija voćka na dunjaluku, rađa i uspijeva na svakom dijelu zemaljske kugle.
Dok ovo pišem na istočne obale azijskog kontinenta već pada Akšam te sa istim i počinje mubarek-Ramazan koji će za dvadesetičetiri sahata obaviti cijelu plavu planetu baš poput onog proljetnog zelenila bez kojeg nema ni života na Zemlji.
Neka vam je s hairom, sretan, berićetli i nafakali RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN
