Razlike u vjerovanju sunija i šiija – Učenje o imametu

4448
treba li promijeniti ime nakon primanja islama

Piše: Semir Imamović

Sunije

Ehlisunet definira imamet kao upravljanje (vladanje) ljudima u skladu sa šerijatskim načelima, u cilju ostvarenja i zašite njihovih onosvjetskih i ovosvjetskih interesa, koji imaju uporište u vjeri. U suštini imamet je hilafet (supstitucija, nasljeđivanje) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u zaštiti vjere i uređenju države po njenim uzusima.1

Imam, u ovom značenju, nije bezgrješan, nije poslanik, niti je na stepenu poslanika, ne prima objavu od Allaha, dželle šanuhu, nije oslobođen šerijatskih obaveza, ne poznaje nevidljivo (gajb), nema nadljudske moći, nije ga dozvoljeno slijediti u greškama, i nije nužno da bude iz Poslanikove porodice (ehlul-bejta). Poznato je da prva trojica imama (halifa), nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu pripadali ehlul-bejtu, a njihov imamet je prihvaćen konsenzusom (jednoglasjem) ashaba.2

Rekao je Ibn Tejmijje: ”Jedina osoba u čiju bezgrješnost, u dostavljanju vjere, nema nikakve sumnje, je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je On poslao sa uputom i istinitom vjerom, da obraduje i upozori, i pozove ljude, Božijom dozvolom, u Allahovu vjeru. On je svjetiljka koja sija, s kojom je Allah ljude izveo iz tmina na svjetlo, uputio na put Silnog i Hvaljenog, rastavio istinu od neistine, uputu od zablude, svjetlost od tame i sretne od nesretnih.”3 ”Opće pravilo, koje se primjenjuje u ovom pitanju, je da nije dozvoljeno vjerovati u nečiju bezgrješnost, nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Naprotiv, svaki čovjek, bio on halifa ili ne, je podložan greškama.”4

Prvi zakoniti imam (halifa), nakon Poslanika, sallallahu, je Ebu Bekr, a nakon njega slijede: Omer, Osman i Alija, radijallahu anhu. Ovu četvoricu ashaba Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je nazvao ”pravovjernim halifama” i naredio muslimanima da slijede njihov sunnet (put u vjeri).5 Rekao je imam Šafija: ”Moj stav u pogledu vrednovanja ashaba i redoslijeda imameta nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da je prvi i najbolji Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman, zatim Alija, radijallahu anhum.”6 Prenosi Umer ibn Abdulberr od Ahmeda ibn Lejsa er-Razija da je rekao: ”Pitao sam Ahmeda ibn Hanbela: ‘O oče Abdullahov, koga preferiraš?’, a on mi je rekao: ‘Ebu Bekra, zatim Omera, zatim Osmana, zatim Aliju.’ Ponovo sam ga upitao: ‘O oče Abdullahov, nisam mislio na to, nego na hilafet?’ ‘Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija. Oni su Poslanikove pravovjerene i upućene halife’, rekao je a zatim mi zalupio vrata.”7

Ehlisunet vjeruje da je obavezno pokoravanje poznatim i prisutnim imamima (halifama), koji posjeduju efektivnu vlast, sposobni su provoditi svoje odluke i upravljati ljudima, a zabranjuje pokoravanje nepoznatim i nepostojećim/izmišljenim imamima, te imamima koji ne posjeduju efektivnu vlast i nisu sposobni provesti niti jednu svoju odluku. Pokornost imamu nije apsolutna, nego je uvjetovana izvršavanjem Božijih propisa i poštivanjem Božijih granica.8 Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Nema pokornosti stvorenom u griješenju prema Stvoritelju.”9

 Šiije

Šiije, a prije svih njihova sekta Isna-ašerije (dvanaestoimamci), smatraju da religijska povijest nije zapečaćena sa Muhammedom, s.a.v.s., jer, po njima, krajnja tačka poslanstva označava početnu tačku ili fazu vilajeta ili imameta. Oni uče da je dvanaest imama predvječno ograničen na taj broj. Ubijeđeni su također da su šiijski imami na stepenu Resulullaha, s.a.v.s.: u bezgrješnosti (al-ismet), objavi (al-wahj), pokornosti (at-ta’a) i svemu drugom, osim po pitanju žena. Njima jedino nije u pogledu žena dozvoljeno ono što je bilo dozvoljeno Muhammedu, s.a.v.s.

Šiije smatraju nevjernicima sve one koji negiraju imamet njihovim imamima.

Šiijski učenjak i autoritet, El-Mufid, o tome je rekao: ”Šiije imamije se slažu da onaj ko negira imamet ili pak porekne jednog od šiijskih imama i ono što je Allah objavio o obaveznosti pokoravanja imamima, on time izlazi iz vjere, smatra se zabludjelim i zaslužuje vječnu patnju u Džehennemu.”10

Govoreći o bezgrješnosti šiijskih imama, njihov poznati učenjak Medžlisi, veli: ”Znaj da su šiije imamije složne po pitanju bezgrješnosti imama i njihovoj čistoći od malih i velikih grijeha. Štaviše, oni u svojoj osnovi ne mogu pogriješiti, niti namjerno, niti iz zaborava, niti mogu napraviti grešku u svom tumačenju Objave, niti nepažnjom mogu prenijeti nešto pogrešno od onoga što im Allah objavljuje.”11 Medžlisi ovdje pripisuje apsolutnu bezgrješnost šiijskim imamima i smatra da oni ne mogu počiniti ni mali ni veliki grijeh, namjerno ili nenamjerno, niti iz zaborava. A potpuno odricanje, ne samo grijeha, već bilo kakve pogreške, nije svojstveno čak ni Allahovim poslanicima, već je to svojstvo Onoga Kojeg ”ne obuzima ni drijemež ni san”, tj. Allaha, dž.š.

Vjerovanje o bezgrješnosti šiijskih imama potvrđuje i Ibn Babevejh el-Kummi u svojoj knjizi iz akaida koju je nazvao El-i'tikadat – dinu šiati el-imamijje  (”Vjerovanje šiija imamija”), u kojoj je, između ostaloga, rekao: ”Što se tiče našeg vjerovanja u pogledu imama, mi vjerujemo da su oni bezgrješni i potpuno čisti od bilo kakvih grijeha i nedostataka. Oni ne mogu počiniti ni mali ni veliki grijeh i oni bez pogovora izvršavaju ono što im Allah naredi. Onaj ko negira njihovu bezgrješnost, on im pripisuje neznanje, a onaj ko im pripisuje neznanje on je nevjernik. Naši imami su bezgrješni i oni posjeduju svojstvo savršenstva u svemu. Oni posjeduju savršeno znanje od početka do kraja svoga života.”12 Homeini je rekao: ”Učenje imama je poput kur'anskog učenja i dužnost ga je širiti i pridobijati sljedbenike.”13 Šiije smatraju da njihovi imami znanje dobivaju direktnom objavom od Allaha,dž.š. Tako Kulejni kaže: ”Meleci predano dolaze u kuće imama sa ajetima od Allaha.”14

Svoje vjerovanje o imametu i bezgrješnosti imama, šiije su pokušale potkrijepiti i Kur'anom iako Kur'an ni jednim slovom ne spominje njihove imame niti njihovu bezgrješnost. Međutim, oni su pribjegli vlastitom i neosnovanom  tumačenju (te'vil) Kur'ana, pa su kao dokaz bezgrješnosti šiijskih imama uzeli ajet: ”A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: “Učinit ću da ti budeš ljudima u vjeri uzor!” – “I neke moje potomke!” – zamoli on. – “Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike” – kaza On.”15

Na osnovu ovoga ajeta, šiijski autoritet Medžlisi u spomenutom djelu Biharul-envar napisao je poglavlje koje je naslovio ”Nužnost bezgrješnosti imama”.16

Ovakvo njihovo tumačenje je daleko od istine, jer, kako je kazao Ibn Abbas, ovaj ajet se odnosi na poslanstvo (nubuvvet), a ne na imamet kako ga šiije shvataju.17

 Zašto Kur′an ne spominje imena imama?

Pošto je glavni oponent šiijskom učenju sām Kur′an, jer nigdje ni direktno niti aluzivno ne spominje šiijski koncept imameta niti imena imama, njihovi učenjaci su pokušali dati odgovor na tu dilemu. S tim u vezi, interesantan je odgovor na to pitanje dao Homeini u svom djelu Kešfu-l-esrar a koji je pun logičkih grešaka, smetenosti i kontradiktornosti. Nakon što je, prethodno, pokušao racionalno dokazati da je nemoguće da Allah ostavi ummet bez da im ukaže na imama i da je imamet potvrđeni temelj islama, on je želio da pojasni zašto taj potvrđeni temelj islama nije jasno spomenut u Kur’anu. Homeini veli:  ”Nakon što je, u svjetlu sučeljavanja razuma i propisa Kur’ana, postalo sasvim jasno da je imamet jedan od potvrđenih temelja islama, i nakon što je Allah na ovaj temelj indirektno ukazao na nekoliko mjesta u Kur’anu, sada ćemo pojasniti zašto Allah nije u Njegovoj Knjizi, jasno i precizno, spomenuo imamet kako bi nestalo sumnje oko toga. Problem je u tome što pobožni ljudi mogu reći, ako je postojao imamet, zašto onda Allah nije ukazao na njega u Njegovoj Knjizi, kako bi oko toga nestalo bilo kakvog razilaženja među muslimanima? Dobro bi bilo da je spušten ajet koji bi potvrdio činjenicu da su Alija ibn Ebi Talib i njegova djeca imami nakon Poslanika, s.a.v.s., jer, to bi bio garant nepojavljivanja bilo kakvog raskola oko ovog pitanja?

Međutim, mi smo sigurni da, čak da je Allah tako i učinio, razilaženja ne bi prestala već bi se, neminovno, dogodili drugi oblici smutnji i razilaženja.”18
Homeini pretpostavlja: – Šta bi bilo kad bi bilo? Osim što je to samo pretpostavka koja se ne temelji ni na kakvom šerijatskom dokazu, ova izjava se kosi sa onim što je spomenuo u sljedećem pasusu: ”Svi znamo da je Kur’an Knjiga koja poziva vjeri, a protiv nevjerstva. I istina je da je ova velika nebeska Knjiga spuštena radi uništenja nastranih džahilijjetskih ideja i mišljenja. Upravo zbog toga, Knjiga poput ove, ne treba da se usredsredi na spominjanje nekih pojedinosti i detalja (tefasil – sitnije i manje bitne stvari) već je  na njoj  da spomene ono što je od krucijalne važnosti, a da detalje i specifičnosti ostavi Poslaniku, s.a.v.s., te da podastre svoje dokaze koji su širi od dokaza o imametu Alije ibn Ebi Taliba, i to u formi koja ne bi poticala na razilaženja među muslimanima… Međutim, mi ćemo kasnije pojasniti da sve podjele koje su se rasplamsale među muslimanima, u većini pitanja, vuku korijen od ”Jevmus-Sekife” (dan kada je Ebu Bekr, r.a., izabran za halifu). Da nije bilo tog dana među muslimanima se ne bi dogodile te podjele kada su u pitanju nebeski zakoni.”19 U svim svojim djelima Homeini pokušava da dokaže, kao i druge šiije, kako je imamet glavni i potvrđeni temelj ove vjere. A  sada, u ovom tekstu kaže da Kur'an spominje samo ono ”što je veoma bitno”, a sitnice i pojedinosti prepušta Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da ih pojasni. Šta je sada imamet: sitnica, pojedinost, sporedna stvar ili osnovni temelj vjere? I kada je vidio da je upao u zamku mnogostrukih nelogičnosti i da je ostao bez ubjedljivog argumenta, on poseže za sljedećim rješenjem koje otkriva svu dubinu šiijske zablude i pokvarenih namjera njihovih vođa. Homeini veli: ”Da je pitanje imameta bilo potvrđeno u Kur’anu, pa oni (ashabi) kojima je jedina preokupacija bio dunjaluk i zadobijanje vlasti bez islama i Kur'ana, oni koji su Kur'an uzeli, isključivo, kao sredstvo za realizaciju njihovih pokvarenih namjera, oni bi lahko izbacili ajete iz Allahove Knjige koji su nedvojbeno upućivali na hilafet Alije, a.s., i na vođstvo (imamet) imama.”20

Po njima svaki imam ima posebnu počast i zadatak. ”Što se tiče Alije, sina Huseinovog, r.a., on je zaštita od vladara i šejtanskih spletki. Muhamed ibn Ali i Dža'fer ibn Muhamed su zaduženi za budući svijet i ono čemu ljudi teže od pokornosti Allahu, Musa ibn Dža'fer je odlikovan time da se preko njega moli Allahov oprost, Ali ibn Musa je odlikovan time da se od njega traži spas na kopnu i na moru, a preko Muhameda ibn Alija se traži opskrba od Allaha, Ali ibn Muhamed je zadužen za nafile, dobročinstvo prema braći, a od imama Mehdija se traži svaki spas.”21

Bilješke:

[1] – Ibn Haldun, El-Mukaddima, IV izdanje, str. 19.

2- Hatib el-Bagdadi, Tarihu Bagdad, 10/130; Ebu Abdullah el-Kurtubi, El-Džami'u li ahkamil-Kur'an, 1/264.; Ibn  Kudame, Lum'atul-i'tikad, str. 27., El-Bejheki, Menakibuš-Šafi'ī, 1/435.

3- Ibn Tejmijja, Medžmū'ul-fetāva, 6/417.

4 Prethodni izvor, 6/196.

5 Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Držite se moga sunneta i sunneta mojih pravovjernih halifa,  nosilaca upute nakon mene.” (Ebu Davud, Tirmizi).

6 Ibn Redžeb, Džāmi'u bejanil-‘ilmi ve fadlihi, 2/355.

7 Prethodni izvor, 2/353.

8Ibn Tejmijja, Medžmū'ul-fetāva, 1/115., 116.

9Tirmizi, hasen-sahih.

10 Mufid, El-Mesail; Medžlisi, Biharul-envar, 8/366.

11 Medžlisi, Biharul-envar, 25/211.

12 El-Kummi, El-i'tikadat, str.108-109.

13Homeini, El-hukumetul-islamijje, 13. str.

14Kulejni, El-Kafi, 1/393.

15 Kur'an, El-Bekare, 124.

16Medžlisi, Biharul-envar, 25/191.

17Tefsirut-Taberi, 2/20.

18 Ajatollah Ruhullah Homeini, Kešful-Esrar, 129.-131. str.

19 Ibid.

20 Ibid.

21Medžlisi, Biharul-envar, 33/94.