Na današnji dan 1993. godine, tokom napada na Drežnicu na planini Čvrsnici, poginuo je poručnik Hrvatske vojske Tomislav Lukačević.

Nakon što HVO 9. maja 1993. godine nije uspio ostvariti svoje planove i zauzeti Drežnicu iz pravaca Vrdi – Drežnica i Bijelo Polje – Drežnica, s ciljem spajanja sa snagama HVO-a u Grabovici, Glavni stožer HVO-a intenzivirao je pripreme za novi napad. Novi plan predviđao je napad na Drežnicu iz pravca Posušje – Rakitno ( Operativna zona Tomislavgrad).

U okviru tih priprema, 24. juna 1993. godine iz sastava Brigade Posušje – bojne „Rafael Boban“, u borbeno izviđanje upućen je zapovjednik III voda Rajko Topić sa trojicom pripadnika: Željkom Topićem, Ivanom Zlomislićem i Stipom Šarićem. Njihov zadatak bio je prikupljanje obavještajnih podataka o rasporedu i jačini snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine u rejonu Gornje Drežnice (Draga).

Pripadnici bataljona „Drežnica“ na vrijeme su uočili ubačenu diverzantsku grupu, koju su zarobili, razoružali i sproveli u komandu Treće čete u Dragi.

Prema zarobljenim pripadnicima HVO-a postupano je u skladu sa svim međunarodnim konvencijama o postupanju prema ratnim zarobljenicima. Osiguran im je odgovarajući smještaj, ishrana i svi osnovni uslovi koje su imali i pripadnici naših jedinica.

Već narednog dana Zapovjedništvo HVO-a iz Posušja, putem radioveze koju su koristili zarobljeni pripadnici, pokušalo je uspostaviti kontakt sa Komandom bataljona „Drežnica“ kako bi dobilo informacije o njihovoj sudbini i otvorilo mogućnost pregovora.

S obzirom na to da je HVO tokom napada na Most Bijela i Jasenjane zarobio sedam pripadnika bataljona „Drežnica“, Komanda bataljona odlučila je odgovoriti na poziv. HVO je obaviješten da su njihovi pripadnici zarobljeni te je predložena razmjena za naše zarobljene borce. Istovremeno je zatražena i razmjena Hasana Balića, mještanina Drežnice, koji je zarobljen u Komandi 4. Korpusa ARBIH u zgradi Vranica u Mostaru, a čije je zarobljavanje bilo prikazano i na programu Hrvatske radiotelevizije.

Tokom pregovora jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine oslobodile su i deblokirale lijevu obalu Mostara, čime su oslobođeni i naši saborci zatočeni u Samostanu časnih sestara u Potocima. Time je pregovaračka pozicija HVO-a znatno oslabljena.

Svjestan novonastalih okolnosti, HVO je iz stanova u dijelu Mostara pod svojom kontrolom zarobio pet građana porijeklom iz Drežnice: Almira Bobića, Šabana Bobića, Ahmeta Mujića, Ahmeta Kurtovića i Mustafu Kurtovića. Njih je ponudio za razmjenu za zarobljene pripadnike HVO-a, uz obećanje da će obustaviti daljnje napade na Drežnicu.

Komanda bataljona u početku je odbila takvu razmjenu, smatrajući da se ne mogu izjednačiti pripadnici HVO-a zarobljeni naoružani na borbenom zadatku i civili koji su uhapšeni u svojim stanovima u Mostaru. Ipak, nakon brojnih molbi i pritisaka porodica i prijatelja zarobljenih po, postignut je dogovor te je razmjena izvršena 20. jula 1993. godine.

Da obećanja HVO-a nisu bila iskrena pokazalo se već nekoliko dana kasnije. Dana 29. jula 1993. godine uslijedilo je snažno artiljerijsko i tenkovsko granatiranje prostora Drežnice, od Ušća do Striževa, u kojem je poginulo sedam pripadnika bataljona „Drežnica“.

Prvog augusta 1993. godine Komanda bataljona primila je pismo – ultimatum Zapovjedništva Brigade Posušje (broj: 01-196/93 od 1. augusta 1993. godine), u kojem je, između ostalog, navedeno da Brigada Posušje više ne može odgađati realizaciju svojih ratnih planova te da pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine u Drežnici, ukoliko žele „suživot sa Hrvatima“, narednog jutra u osam sati predaju oružje zajedno sa civilnim stanovništvom. U ultimatumu je navedeno da će im, nakon predaje, biti osiguran smještaj u Rakitnu i Posušju ili na drugoj lokaciji prema njihovom izboru.

Komanda bataljona ultimatum je odlučno odbila, shvativši ga kao najavu opsežne vojne operacije. Odmah su poduzete mjere za dodatno utvrđivanje odbrambenih položaja, zatvaranje mogućih pravaca napada sa Čabulje i Čvrsnice te intenziviranje izviđačkih aktivnosti radi prikupljanja podataka o rasporedu snaga HVO-a.

Dana 3. augusta 1993. godine dvojica maloljetnih boraca uočila su da inžinjerijske jedinice HVO-a, uz osiguranje pješadije, probijaju putne pravce prema Sokolini, Drvaru i Javorku na planini Čvrsnici. O svojim zapažanjima odmah su obavijestili Komandu Treće čete u Dragi.

Na osnovu prikupljenih informacija, komandant bataljona „Drežnica“ 4. augusta 1993. godine odlučio je da zajedno sa grupom od dvadesetak dobrovoljaca, izvrši nasilno izviđanje na pravcu Batačke Lazine – Pločno – Drvar. Plan je realiziran narednog dana, 5. augusta 1993. godine.

S obzirom na to da na prostoru Batačkih Lazina nije postojala klasično uređena linija odbrane, procijenjeno je da upravo s tog pravca prijeti najveća opasnost. U slučaju da HVO zaposjedne taj prostor, snage Armije Republike Bosne i Hercegovine u Dragi bile bi dovedene u poluokruženje, što bi znatno otežalo odbranu cijele Gornje Drežnice.

Procjene Komande bataljona pokazale su se tačnim već prilikom izlaska na plato Čvrsnice. Uočeno je intenzivno dovoženje ljudstva i materijalno-tehničkih sredstava iz pravca Donje Bare prema Pločnu i Batačkim Lazinama. Istovremeno su snage HVO-a počele zaposjedati liniju Mali Drvar – Pločno, iz čega je bilo jasno da upravo taj prostor predstavlja glavni pravac njihovog nastupanja.

Komandant bataljona odlučio je da narednog dana dio snaga iz Drage izvrši napad na položaje Mali Drvar i Karauševica, s ciljem uništenja artiljerijskih oruđa i posada koje su svakodnevno djelovale po našim linijama i naseljenim mjestima. Istovremeno naređeno je da Prateća četa zaposjedne plato Batačkih Lazina i uspostavi liniju odbrane na tom prostoru.

Međutim, u ranim jutarnjim satima 6. augusta 1993. godine HVO je započeo snažan artiljerijsko-tenkovski napad. Granatirane nisu bile samo linije odbrane već i civilni objekti te objekti od posebnog značaja za lokalno stanovništvo, uključujući Osnovnu školu i džamiju u Gornjoj Drežnici.

O razmjerama granatiranja svjedoči i dopis Brigade Posušje broj 01-220/93 od 3. augusta 1993. godine, kojim se od Glavnog stožera HVO-a u Mostaru tražila dodatna količina artiljerijske municije: 150 granata za top kalibra 130 mm, 100 granata za haubicu 122 mm te 22 punjenja za višecijevni bacač raketa „Grad”.

Tokom granatiranja teško su oštećeni džamija i zgrada Osnovne škole u Gornjoj Drežnici. Posebnu brutalnost napada predstavljala je upotreba protubrodskih mina prema selu Draga koje su predstavljale ozbiljnu prijetnju prema civilnom stanovništvu.

Neposredno po završetku artiljerijske pripreme uslijedio je pješadijski napad na pravcu Bare – Javorak.

Kasnije će biti utvrđeno da su na ovom pravcu nastupale združene snage Brigade Posušje i Brigade „Kralj Tomislav“ iz Tomislavgrada, ojačane pripadnicima Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske – Bojne „Alpha“, koje je predvodio poručnik Hrvatske vojske Tomislav Lukačević iz Virovitice.

U gotovo dvosatnoj pješadijskoj borbi dvadesetak boraca bataljona „Drežnica“ uspjelo je odbiti napad višestruko brojnijeg neprijatelja, zadržavajući svoje položaje uprkos snažnoj artiljerijskoj podršci koju je protivnik imao tokom cijelog napada.

Prema svjedočenjima učesnika borbe, povlačenje dijela snaga HVO-a i Hrvatske vojske uslijedilo je nakon pogibije njihovog zapovjednika Tomislava Lukačevića. Istovremeno je uslijedilo novo intenzivno artiljerijsko djelovanje po položajima branilaca i prostoru cijele Gornje Drežnice.

Nakon pogibije poručnika Hrvatske vojske Tomislava Lukačevića, kod njegovog tijela pronađena je zapovijed s ucrtanim pravcima napada na topografskoj karti. Na osnovu sadržaja zapovijedi pripadnici bataljona „Drežnica“ stekli su uvid u plan cjelokupne operacije.

Prema pronađenim dokumentima, cilj snaga koje su napredovale pravcem Bare – Javorak bio je da se, nakon spuštanja u naseljeni dio kod zaseoka Turkići i Kadrići, izvrši paljenje stambenih objekata i izazove panika među civilnim stanovništvom. Istovremeno je bilo planirano da se s leđa napadnu položaji branilaca u selu Draga, čime bi se stvorili uslovi za uvođenje mehanizovanih i tenkovskih jedinica iz pravca Klanci – Draga. Nakon toga bilo je predviđeno neutralisanje snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine, ovladavanje linijom potok Vijuća – Obod te nastavak napredovanja prema Donjoj Drežnici.

Završna faza operacije predviđala je uvođenje svježih snaga i spajanje sa jedinicama koje bi, u slučaju uspjeha napada, nastupale iz pravca Goranci – Vrdi, čime bi Drežnica bila potpuno stavljena pod kontrolu snaga HVO-a.

Kod poginulog zapovjednika pronađena je i radiostanica, zahvaljujući kojoj su pripadnici bataljona mogli pratiti komunikaciju jedinica HVO-a. Iz presretnutih razgovora zaključeno je da zapovjednik operacije, general Glasnović, od svih jedinica zahtijeva nastavak napada do ostvarenja konačnog cilja, uz intenzivnu artiljerijsku podršku.

U tom trenutku dodatne snage bataljona još nisu stigle na mjesto borbe. Za njihov dolazak bilo je potrebno najmanje dva sata usiljenog marša preko izuzetno zahtjevnog planinskog terena, na nadmorskoj visini od oko 1.400 metara.

Procjenjujući da je trenutak presudan za ishod bitke, komandant bataljona „Drežnica“ uključio se u radiovezu protivničkih snaga. Budući da je zapovjednik HVO-a uporno tražio da mu se javi glavna „Riba“, što je bio kodni naziv za njihove borbene grupe, odgovorio je kratkom porukom: „Riba je na suhom.“

Tom porukom protivničkoj komandi stavljeno je do znanja da se njihov glavni zapovjednik, poručnik Hrvatske vojske Tomislav Lukačević, nalazi pod kontrolom branilaca Drežnice.

Prema svjedočenjima učesnika bitke, nakon nekoliko minuta potpune radijske tišine general Glasnović izdao je naređenje svim jedinicama da prekinu napad, vrate se na polazne položaje i pređu na rezervnu radio-frekvenciju.

Istovremeno je prestalo i intenzivno artiljerijsko djelovanje.

Nedugo zatim na položaje su stigle rezervne snage iz Drežnice, koje su uspostavile čvrstu liniju odbrane na Batačkim Lazinama

Ti položaji ostali su pod kontrolom branilaca sve do završetka rata.

Iako je bataljon „Drežnica“ tokom gotovo cijelog perioda sukoba bio odsječen od ostalih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine, uz nedostatak hrane, municije i druge vojne opreme, uspio je odbraniti Drežnicu – „Sjevernu kapiju Mostara“ i odbiti sve napade na tom prostoru.

Bitka na Čvrsnici od 6. augusta 1993. godine predstavlja jedan od najznačajnijih događaja u odbrani Drežnice, a ujedno je i dokaz učešća regularnih jedinica Hrvatske vojske u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Poručnik Hrvatske vojske Tomislav Lukačević posthumno je unaprijeđen u čin bojnika i odlikovan Spomenicom Domovinskog rata. Područna škola u njegovom rodnom mjestu Brezovica kod Virovitice nosi njegovo ime.

Nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma izvršena je razmjena posmrtnih ostataka. Tijelo bojnika Tomislava Lukačevića razmijenjeno je za tijelo šehida Ramiza Mujića, majora Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je 16. juna 1993. godine ubijen u Sjevernom logoru u Mostaru, tokom prisilnog rada kao zarobljenik HVO-a.

Povodom 33. godišnjice pobjede boraca bataljona Drežnica na Čvrsnici, u nedjelju 9.8 održat će se marš na Javorak i Batačke Lazine koji se tradicionalno održava u organizaciji Jedinstvene organizacije boraca Mostar – Sjever.