Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Bez obzira na razloge ruskog napada na Ukrajinu u okviru međunarodnih odnosa i odnosa političkih snaga, ljudska drama koju na kraju gledamo pred sobom ne razlikuje se od ostalih ratova i sukoba. Zapadnjaci ovu dramu i tragediju u nezapadnim društvima gledaju već dugo, kao seriju filmova, bez preuzimanja bilo kakve odgovornosti ili osjećaja utjecaja te drame na bilo koji način na njihove živote, pa čak i bez osjećaja kajanja i grižnje savjesti.
Ovi ratovi, koji su se pretvorili u rutinu, ne vode se osim u muslimanskim zemljama, u Africi ili dalekoj Aziji. I činjenica je da se upravo ti ratovi vode pod palicom zapadnih sila u područjima gdje one dijele moć i resurse.
Ono što se čini pomalo čudnim u vezi sa ukrajinskim ratom i što Zapad ne prihvata tako lahko jeste da se scene drame koje nerado gledaju ovaj put ”snimaju” na njihovom tlu, tj. u zapadnim zemljama. Što su više gledali, više su bili šokirani, zbog čega su shvatili da ono što se dešava nije film već stvarnost. Na prvi pogled, pod uticajem tog ”šoka”, nisu u stanju da sputaju osjećanja i misli koje su pohranjene u njima, već ih vidimo kako se sukcesivno izlivaju, otkrivajući sve ono što im kruži u mislima.
Naprimjer, riječi britanskog princa Williama, vojvode od Kembridža, tokom njegove posjete Ukrajinskom kulturnom centru u Londonu, bile su spontani izraz zapadne podsvijesti, kada je rekao da su ”Britanci navikli da vide sukobe u Africi i Aziji , ali je veoma čudno vidjeti ovo u Evropi”. I princ William nije zaboravio da kaže volonterima u centru: “Veoma je čudno vidjeti ovo u Evropi. Britanija i ostatak Evrope ujedinjeni stoje uz vas.”
Međutim, s druge strane nalazimo i drugačiji glas od onog princa Williama i od same Evrope. U govoru irske parlamentarke Clare Daly tokom sjednice Evropskog parlamenta o izbjeglicama iz Ukrajine, Daly je jasno izrazila stanje šoka od kojeg Evropa pati i od kojeg će patiti, kritizirajući “dvostruke standarde” Evropljana u pogledu Ukrajine s jedne strane i Afganistana s druge strane, a pitala je također evropske parlamentarce o njihovoj ravnodušnosti prema humanitarnoj krizi koju proživljava afganistanski narod, naprimjer.
Clare Daly, rekla je: ”Nema sumnje da živimo u vremenu katastrofalnih kriza, u kojem živote gube nevini civili u ratovima njihovih gospodara. Da, Ukrajina je tragedija, ali ne samo Ukrajina. Od posljednje Generalne skupštine do sada desetine hiljada građana Afganistana bili su primorani da pobjegnu u potrazi za hranom i sigurnošću, dok se 5 miliona djece suočava sa gladovanjem, patnjom, smrću i bolom. Ali ništa od toga se ne spominje, ni ovdje, niti na bilo kojem drugom mjestu.”
Naravno, pitanje parlamentarke Daly ne bi trebalo ograničiti samo na situaciju u Afganistanu, već i na Siriju, Irak, Palestinu, Jemen, Kašmir i Mijanmar kako bi se sagledale dimenzije tragedije koja se odražava na djecu u svojim najnovijim oblicima.
Mi, naravno, ne pozivamo na ravnodušnost prema ukrajinskoj krizi zbog ravnodušnosti prema drugim krizama, već naprotiv, ono što želimo je da ova kriza u Ukrajini doprinese skretanju osjećaja i pažnje čovječanstva na druge krize u svijetu, bez obzira na vjeru, jezik, rasu i geografiju.
Zapadnjaci moraju shvatiti da krize u drugim dijelovima svijeta nisu ništa manje od onoga što se dešava u Ukrajini, te da scene koje su slučajno vidjeli na televizijskim ekranima, pa su ravnodušno promijenili kanal, mnogo puta nadmašuju, po okrutnosti i zvjerstvu, ono što se dešava u Ukrajini.
Samo do kraja druge sedmice rata, broj izbjeglica iz Ukrajine u zemlje Evrope premašio je dva miliona. Ovaj broj zapravo predstavlja neuobičajeni egzodus stanovništva koji daleko nadmašuje ono što se dogodilo u Siriji u smislu izbjegličke krize u kratkom vremenskom periodu.
Biti primoran napustiti svoj dom, zemlju i državu je samo po sebi velika tragedija. Ali, ako su bijeloputi i plavooki krišćani postali izbjeglice, onda je fraza ”svako bi jednog dana mogao biti izbeglica”, postala stvarnost, a ne samo puka fraza koja za većinu ljudi nema nikakvo značenje.
Izbjeglištvo je stanje koje svako može doživjeti u ovom čudnom svijetu u kojem živimo. Dakle, prihvatanje azila i prihvatanje izbjeglica je ljudsko pravo, koje se mora pretvoriti u zajedničku vrijednost za cijelo čovječanstvo. S druge strane, kada neki previde ovo pravo tako što ga tretiraju kao pitanje sigurnosti i suvereniteta i svedu na koncepte koji nemaju veze s moralom, onda to postane razlog udaljavanja od ljudskosti i humanosti hiljade milja.
Tragični aspekt toga je da je velika većina onih koji zauzimaju negativan stav prema izbjeglicama imala izbjegličku povijest. Izbjeglica je stranac koji se mora tretirati prvo kao ljudsko biće, a ne kao sigurnosna prijetnja, kako se vjeruje. Poznata je fraza poljskog sociologa Zygmunta Baumanna: “Izbjeglica nije neko ko je promijenio svoje mjesto, već neko ko je izgubio svoje mjesto. Izgubio je svoju domovinu, ali nije mogao pronaći novu.”
Ova fraza vrijedi za sve slučajeve izbjeglištva. I ovo stanje ne može se povezati sa činjenicom da izbjeglica nije mogao da se prilagodi i prihvati zemlju ili mjesto u koje je došao, već se nije mogao prilagodit zbog toga što ga mjesto u kojem je tražio utočište, najčešće, ne prihvata. Kada ga neko stalno podsjeća da ne pripada ovoj zemlji, život izbjeglice se pretvara u beskrajnu tragediju.
Migrant, izbjeglica/azil je stvar koju potvrđuju historija i sociologija sa bezbroj primjera, a koji dokazuju da izbjeglica često doprinosi državi u kojoj je potražio utočište više od građana te zemlje. Jer, zbog teškog stanja i okolnosti, on žuri na posao mnogo više od drugih, a ima motiv koji ga tjera da radi čvršće i produktivnije, a da pritom više pažnje posveti svojim odnosima sa drugima.
S druge strane, postoji jedan aspekt modernog svijeta u kojem živimo koji nas sve čini migrantima ili izbjeglicama. Možda je to jedan od pokretača velikog napretka i rasta svijeta, te povećanja količine tehnologije i inovacija.
Svi smo mi zapravo izbjeglice, ali kome, gdje i kako?
