Piše: Ale Kamber
Dragnjić, najudaljenije povratničko naselje u Glamočkom gornjem polju i devetnaest godina nakon rata izgleda poput male Hirošime. Još je preko 95% kuća i štala bez krova, a brojni neoboreni dimnjaci svjedoče da je ovdje nekoć bujao život. Selo je početkom rata najprije opljačkano, pa razoreno do temelja, a većinski Bošnjaci pred Karadžićevom vojskom iz njega izbjegli ili protjerani u Livno i druga mjesta BiH. Uoči rata je, uz nekoliko kršćanskih, u Dragnjiću živjelo i trinaest bošnjačkih porodica sa stotinjak članova prezimena Đonlagić, Čolić, Ljubunčić i Velagić. Prvi povratak zabilježen je 1999. godine kada su se vratila braća Ale i Remzija Velagić sa ostarjelom majkom Fizom koja danas ima devedeset dvije godine.
Hirošima bosanska
Oni su u ruševinama, bez ičije pomoći, započeli sve ispočetka, baveći se stočarstvom i pčelarstvom. Poslije se vratilo još nekoliko familija, sa stalnim ili privremenim boravkom, a među kojima je pristigla i jedna travnička nomadska. Ale je u međuvremenu umro pa je Remzija ostao sam sa majkom Fizom. “Ne vodi se računa o nama. Pa još nemamo ni struje ni koliko-toliko popravljenog puta, mi smo svima zadnji na redu”, požali se nana Fiza svakom ko ih posjeti. Snalaze se kako znaju i zahvalni su Bogu jer ih zdravlje služi. Nana Fiza još može sama na nogama, a vidi i bez naočala kuhati, plesti, šiti, vesti…Remzija veli da se Dragnjićana najviše skupi kad su dženaze ili ljeti tokom odmora. Sa Remzijom smo i razgovarali nakon obavljene dženaze 71-godišnjem Spahi Đonlagiću 8. juna 2013. godine u rodnom Dragnjiću, koji je četiri dana ranije poginuo nesretnim slučajem u Holandiji gdje je bio sa porodicom u izbjeglištvu i koji je u vrijeme rata bio pripadnik izviđačkog voda i najstariji borac livanjskog Samostalnog bošnjačkog bataljona na Cincaru. Ostatak godine Dragnjićani su sami i uglavnom zaboravljeni od svih.U selu nema djece izuzev kad su odmori, mekteb je i dalje razrušen, pa se namazi obavljaju u kućama ili u prilično udaljenim Vidimlijama kad vremenske prilike i obaveze dozvoljavaju.
Preko puta kuće Velagića nalazi se jednostavno četvrtasto turbe sa betonskim udubljenjem dimenzija praznog mezara. Ne zna se da li je riječ o objektu u spomen ženi ili muškarcu. Odmah do turbeta među zidinama je i najočuvaniji ćemer u selu koji se nekada koristio kao zatvor i kao ostava.
Dok smo iščitavali dragnjićku historiju na licu mjesta, prisjetili smo se i rimskih gradina i brojnih tumula na okolnim uzvišenjima, posebno u predjelu Blagodija i Cerine gradine, starih rimskih i otomanskih puteva kojima se i danas stiže u ovo selo. Na uzvišenju iznad sela dominiraju ozidani gigantski pauk lijevo, još veća zmija desno, a u sredini stilizirani krug sa krilima i repom koji simboliziraju let orla, izlazak sunca i usko Glamočko polje, a na jedan način i slovo “V” kao početno slovo prezimena Velagić. Autor ovih gigantskih kamenih grafika na travnatoj padini Cincara je Remzija. Ispod srednjeg znaka piše “Velcome in Dragnjić”. “Figure su tu još od našeg povratka. Zidali smo ih ja i brat po mojoj zamisli kad ne bismo imali šta raditi. Brojne novinarske ekipe snimale su ovo razoreno selo i moje grafike u zemlji iznad njega, pa i neki Danci, Kanadska televizija… ko god svrati”, kaže Remzija.
