Piše: hfz. Dževad ef. Gološ
U ovom tekstu bit će riječi o stavu i odnosu šiija prema trećem pravednom halifi muslimana, hazreti Osmanu, r.a. Stoga ćemo na početku navesti najvažnije detalje iz biografije hazreti Osmana.
Njegovo pravo ime je Osman ibn Affan ibn Ebi el-As. Rođen je šest godina nakon događaja sa slonom. Primio je islam preko hazreti Ebu Bekra. Osman ibn Affan je bio oženjen Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, kćerkom Rukajjom, a nakon njezine smrti, oženio je drugu Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, kćerku Ummu Kulsum, i to je razlog zbog čega je imao nadimak Zun-Nurejn (Vlasnik dva svjetla), što aludira na dvije kćeri Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Postoji mnoštvo predanja u kojima se govori o njegovim vrlinama, a jedna od najznačajnijih vrlina jeste upravo ta što ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dva puta oženio svojim kćerima, a bio je i među prvima koji su učinili hidžru u Abesiniju. Učestvovao je u svim bitkama osim Bitke na Bedru, jer je ostao sa svojom suprugom Rukajjom da je pazi i hizmeti u njenoj bolesti u toku koje je i umrla. Bio je veoma ugledan i poštovan među Kurejšijama, a posebno su isticali njegovu vrlinu održavanja rodbinskih veza. Ubijen je u mjesecu zul-hidždžetu, 35. h.g., u svojoj 82. godini života. Ukopan je u Medini, u Bekii.
Hilafet hazreti Osmana predstavlja jednu posebnu historijsku epohu u povijesti islama iz više razloga. Ono što nas ovdje naročito zanima jeste šiitski stav prema hazreti Osmanu. Kao što ćemo u nastavku vidjeti, šiije, između ostalog, smatraju da je čak hazreti Alija naredio ubistvo halife Osmana. Ta naredba je, kako tvrde najveći šiitski autoriteti kroz historiju, bila indirektna, a ono što ga je spriječilo od direktne naredbe je bila tekijja (pretvaranje). Sa takvim stavom šiije ustvari hazreti Aliju predstavljaju kao smutljivca i licemjera, koji indirektno naređuje ubistvo halife, za koga je prije toga rekao da je Allahovo zadovoljstvo u prisegi njemu, tj. Osmanu. U ovom, kao i u mnoštvu drugih citata, jasno vidimo da su život i učenje hazreti Alije sa jedne strane, i šiizam kao učenje sa druge strane, dvije potpuno različite stvari. Veza šiizma sa hazreti Alijom nije ništa bliža od veze današnjeg kršćanstva sa izvornim učenjem Isaa, a.s..
Ono što je također interesantno kada je riječ o hilafetu hazreti Osmana i njegovom životu, jeste to što šiije vjeruju da je zapravo stvarni utemeljitelj emevijske dinastije Osman, a ne Muavija. Na ovu činjenicu detaljnije ćemo se osvrnuti kasnije, gdje ćemo se osvrnuti na ono što je iznio savremeni šiitski autoritet Tabatabai u knjizi Ši'a u islamu, koja je prevedena na hrvatski jezik 1989. god. Za emevijsku dinastiju se poslije vezuje mnogo događaja koji su od krucijalnog značaja za šiitsko učenje, a najbitniji od svih jeste ubistvo hazreti Huseina. Šiitska ideologija krivicu za ubistvo hazreti Huseina pripisuje Emevijama ili bolje rečeno sunijama, iako su veliki šiitski autoriteti, poput savremenog šiitskog učenjaka Mutaharija, priznali da su hazreti Huseina ubile šiije. Prije nego što se detaljnije osvrnemo na šiitski opis hazreti Osmana, ukratko ćemo spomenuti na koji način ga opisuju u svojim klasičnim djelima. Prema tim spisima hazreti Osman:
– postao je otpadnik od islama sa većinom ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti;
– za vrijeme Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života ispoljavao je islam, a krio licemjerstvo, i imao posebnu vezu sa licemjerima;
– ubio je Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, kćerku Rukajju;
– imao je namjeru da konvertira u judaizam;
– ismijavao se sa šerijatskim propisima i mijenjao ih;
– činio je blud;
– javno i jasno se suprotstavljao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem…
Imami Ehli-bejta o hazreti Osmanu
Prije nego navedemo citate iz najrelevantnijih šiitskih djela, spomenut ćemo također govor imama Ehli-bejta koji se isto tako nalaze u klasičnim šiitskim djelima, a koji ukazuju na hazreti Osmanove vrline, nakon čega će nam biti jasno na kakvim kontradiktornostima se temelji šiitska dogma.
Govoreći o vrlinama hazreti Osmana, hazreti Alija je rekao: ”Allaha mi, ne znam šta da ti kažem. Ne znam ništa što ne znaš, niti te mogu uputiti na nešto što ne znaš. Ti uistinu znaš ono što mi znamo, nismo te pretekli u nečemu pa da te o tome obavijestimo, niti smo nešto sami više saznali pa da ti prenesemo. Vidio si što smo mi vidjeli i čuo si što smo i mi čuli, i družio si se sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kao što smo se i mi družili. Ni Ebu Kuhafe (Ebu Bekr), niti Omer ibn Hattab nisu bili preči da rade po istini od tebe, a ti si i bliži Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rodbinski vezan više od njih dvojice, a tazbinstvom si postigao ono što njih dvojica nisu…”
Ono što možemo vidjeti iz ovog citata iz Nehdžul-belage jeste da hazreti Alija jasno naglašava da kod sebe nije posjedovao neko posebno znanje koje nisu posjedovali ostali ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da se svojim poznavanjem Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, ostavštine nije odlikovao nad trojicom halifa prije njega. Ova predaja iz Nehdžul-belage potpuno je u skladu sa hadisom kojeg je zabilježio imam Buharija u svom Sahihu, u kojem dolazi da je hazreti Alija bio upitan: ”Da li kod vas (Ehli-bejta) ima nešto od objave mimo onoga što je u Allahovoj Knjizi?” Hazreti Alija je odgovori: ”Ne, tako mi Onoga Koji je učinio da plod proklija, i Koji je stvorio stvorenja, osim razumijevanja kojeg Allah dadne nekome pa razumije Kur'an, i ono što je u ovoj sahifi (listu papira).” Rekoh mu (Ebu Džuhajfe): ”A šta je u sahifi?” ”Propisi krvarine, oslobađanja roba i propis da se musliman ne ubija radi nemuslimana”, odgovori hazreti Alija.
Ovaj hadis kojeg je zabilježio imam Buharija (ovo kazivanje su zabilježili i drugi sakupljači hadisa, poput Ahmeda u Musnedu, Ebu Davuda u Sunenu, Hakima u Mustedraku i drugih), a koji je u skladu sa predajom iz Nehdžul-belage, eksplicitno ukazuje da hazreti Alija, Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, zet, kao i njegovi potomci, nisu posjedovali znanje i poslaničku ostavštinu koju nisu posjedovali i drugi ashabi.
Prije nego što navedemo govor i drugih imama Ehli-bejta o hazreti Osmanu, nužno se moramo podsjetiti na stav šiitskog ”Buharije”, El-Kulejnija, koji u jednom od najznačajnijih šiitskih izvora, Revdatul-kafi, spominje sljedeću predaju: ”Ljudi su poslije Poslanika, neka je mir na njega i njegovu porodicu, bili otpadnici osim trojice!” Rekao sam: ”A ko su ta trojica?” On je kazao: ”Mikdad ibn Esved, Ebu Zerr el-Gifari i Selman el-Farisi, neka je na njih Allahov bereket i milost.”
Govoreći o halifama prije njega (Ebu Bekru, Omeru i Osmanu), hazreti Alija, rekao je: ”I, uistinu, prisegu su mi dali isti oni koji su prisegu dali Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, i zakleli su mi se na vjernost na istu stvar zbog koje su se zakleli na vjernost i njima. Onaj koji je prisutan nema pravo izbora, a onaj koji je odsutan nema pravo neprihvatanja, jer šura (pravo izbora halife) pripada muhadžirima i ensarijama, i ako se slože i nekoga imenuju, on time postaje imam-halifa, i to je stvar u kojoj je Allahovo zadovoljstvo.”
Iz ovog citata možemo izvesti dva bitna zaključka. Prvo, niko nema pravo da odbije hilafet prethodnih pravednih halifa, među kojima je i hazreti Osman, r.a. Drugo, u njihovom imenovanju halifama je Allahovo zadovoljstvo, jer hazreti Alija, ni manje ni više, imenovanje hazreti Osmana za halifu smatra Allahovim zadovoljstvom. Koliko današnje šiije slijede vjerovanje hazreti Alije, shodno onome što je preneseno i u njihovim najautentičnijim izvorima, možemo vidjeti kada to, u ovom slučaju, usporedimo sa njihovim stavovima prema hazreti Osmanu. To posebno možemo uočiti kada ovaj govor hazreti Alije uporedimo sa govorom šiitskog autoriteta El-Medžlisija u kojem kaže da je hazreti Alija indirektno naredio ubistvo Osmana. Ovaj šiitski autoritet također kaže da je hazreti Alija bio zadovoljan time što je hazreti Osman ubijen, kao i time što je njegovo tijelo bilo ostavljeno tri dana, kako su ubice hazreti Osmana bile u pravu, ali hazreti Alija sve to nije javno isticao radi veće koristi, ili radi pretvaranja.
U nastavku ćemo navesti nekoliko citata imama Ehli-bejta koji govore o vrijednosti hazreti Osmana.
Prenosi se da je Ali ibn Husein (Zejnul-Abidin) rekao: ”Došla mu je skupina ljudi iz Iraka i počeli su da govore o Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, pa kada su završili on im je kazao: ”Hoćete li mi reći jeste li vi: ”prvi muhadžiri koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu, to su, zaista, pravi vjernici?”, pa su kazali: ”Ne!” Zatim je rekao: ”Kažite mi jeste li vi: ”Oni koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno?” ”Ne”, odgovorili su. Onda je on rekao: ”Vi ste se odrekli prve dvije skupine, a ja svjedočim da vi niste od onih za koje Allah kaže: ”Oni koji poslije njih dolaze – govore: -‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!”’ Izlazite, Allah vas ubio!”
Saduk u svom djelu ‘Ujunul-ahbar er-Rida prenosi od svog oca, a on od svojih očeva da je hazreti Husein jednom prilikom čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ”Ebu Bekr mi je poput sluha, Omer poput vida, a Osman poput srca.”
U ugovoru kojeg je hazreti Hasan sklopio sa hazreti Muavijom, shodno šiitskim izvorima, hazreti Hasan naglašava sljedeće: ” … i da će raditi i suditi po Knjizi i sunnetu Allahovog Poslanika, i po praksi dobrih halifa…”
Ono što je ovdje uistinu zanimljivo jeste činjenica da, ako su halife prije hazreti Hasana i Alije bili nepravedni, i oni koji su uzurpirali vlast, zašto hazreti Hasan uslovljava Muaviju da vlada po Kur'anu i Sunnetu, i odmah poslije toga, eksplicitno naglašava ”praksu dobrih halifa”, što uključuje i samog hazreti Osmana? Ako su bili onakvi kakvim ih šiije opisuju u svojim djelima, zar nije bilo dovoljno da hazreti Hasan naglasi samo obavezu suđenja po Kur'anu i Sunnetu?
El-Erbeli navodi predaju u kojoj se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao Enesu, radijallahu anhu, kada je udavao svoju kćerku Fatimu: ”Idi i zovni mi Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aliju, Talhu i Zubejra, i isto toliko ensarija!” ”Otišao sam”, veli Enes ”i pozvao ih”, pa kada su sjeli rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon što je zahvalio Allahu: ”Ja vas uzimam za svjedoke da sam Fatimu dao Aliji kao ženu uz mehr od 400 miskala srebra.”
Hazreti Osman, osim što je bio svjedok ovom vjenčanju, također je pomogao hazreti Aliji da se oženi, tj. pomogao mu je prilikom isplaćivanja mehra. Tako se u poznatom šiijskom djelu Kešful-gumme spominje predaja u kojoj se kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije samog sklapanja braka rekao Aliji: ”Prodaj svoj oklop i donesi mi iznos za koji ga prodaš, kako bih spremio za tebe i moju kćerku Fatimu ono što vam odgovara.” Hazreti Alija, rekao je: ”Pa sam uzeo svoj oklop i otišao sam na pijacu da ga prodam, i prodao sam ga Osmanu za 400 dirhema. Kada sam uzeo direheme i kada je Osman uzeo oklop rekao mi je: ‘O Ebu Hasane, zar ja nisam u potrebi za oklopom, a ti za dirhemima?’ ”Da!”, rekao sam. On mi je rekao: ‘Ovaj oklop je poklon od mene tebi!’ Uzeo sam oklop i dirheme i odnio ih Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu šta je Osman učinio, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uputio hajr dovu za Osmana!”
Šiitski autoritet El-Mufid spominje da je hazreti Alija imao djecu koja su se zvala: Ebu Bekr, Omer i Osman.
Također, kao i u prethodna dva slučaja, klasični šiitski autori navode veliki broj predanja koja ukazuju na hazreti Alijine presude u vremenu hilafeta Osmana. Iz svega toga lahko je zaključiti kakav je bio odnos između hazreti Alije i trojice pravednih halifa, uključujući i Osmana, r.a.
U najrelevantnijim šiijskim izvorima nalazimo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dvije svoje kćerke udao za Osmana. El-Himjeri u svom djelu Kurbul-isnad i Abbas Kommi u svom djelu Munteha el-âmal spominju predaju od imama Džafera es-Sadika u kojima je rekao: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je sa Hatidžom: Kasima, Tahira, Ummu Kulsum, Rukajju, Fatimu i Zejneb. Alija, a.s., oženio je Fatimu, a Ebu A's ibn Rebia, iz plemena Benu Umejje oženio je Zejneb. Osman ibn Affan je oženio Ummu Kulsum, i nije se rastao sa njom prije njene smrti, pa ga je poslije njene smrti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oženio svojom kćerkom Rukajjom.” Ovu predaju također je zabilježio i šejh Saduk u svom djelu El-Hisal, kao i el-Medžlisi u svom djelu Biharul-envar.
Stav šiija prema hazreti Osmanu
Nakon što smo spomenuli govor imama Ehli-bejta koji ukazuje na njihovo iznimno poštivanje hazreti Osmana, u nastavku ćemo se ukratko osvrnuti na zvanični šiitski stav prema hazreti Osmanu, na osnovu njihove referentne literature i izvora.
Jedan od najvećih šiitskih autoriteta Nimetullah el-Džezairi, govoreći o hazreti Osmanu, veli: ”… zato što je Osman u vrijeme Poslanika bio od onih koji su ispoljavali islam, a prikrivali licemjerstvo, bio je sklon vezi sa licemjerima, i većina ashaba su bili licemjeri, ali plamen njihovog licemjerstva je tinjao, i kada je Allahov Poslanik preselio na Ahiret, vatra njihovog licemjerstva je postala očigledna.”
Zatim Et-Tusi, koji je poznat i po nadimku šejhul-taife (šejh skupine, tj. šiija), u svom poznatom djelu Misbahul-mutehedždžid navodi dovu koja je pohvalna da se uči poslije ikindija-namaza, a koja glasi: ”… i blagoslovi Zejneb i Rukajju, i prokuni onoga ko je uznemirio Poslanika radi njih dvije…” čime se aludira na hazreti Osmana.
Šiijski učenjak El-Hilli, hazreti Osmana opisuje sljedećim riječima: ”On se uistinu ismijavao sa šerijatskim propisima…” Zatim: ”Pa kako je Osman mogao da mijenja i iskrivljuje šerijatske propise?” ”To je značilo očito suprotstavljanje Allahovom Poslaniku.”
Zatim: ”Osman je proklet u samom Kur'anu.”
El-Hilli također kaže: ”Osman je htio da konvertira u judaizam.”
Šiije u svojim djelima hazreti Osmana opisuju i kao bludnika. Tako El-Amili u svom djelu Siratul-mustekim, govoreći o Osmanu, veli: ”Bila mu je dovedena žena kako bi nad njom izvršio šerijatsku kaznu, pa je sa njom počinio blud i onda je kamenovao.”
Ovaj autor također opisuje hazreti Osmana kao ”ženskonju”, koji se ”igrao i zabavljao”.
Spomenuti autor navodi da je hazreti Osman ubijen: ”…nakon konsenzusa ashaba da se ubije…”
Međutim, ono što posebno izaziva zgražavanje jeste da ovaj autor, bez imalo stida zbog svojih očitih laži i potvora, navodi da je hazreti Osman ubio svoju ženu Rukajju, Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, kćerku, rekavši: ”…nakon što je umrla Rukajja, Poslanikova kćerka, nakon što ju je udario njen muž Osman…”
El-Medžlisi, veli: ”Nije nepoznato nikome ko ima razuma da sve ukazuje da je vođa pravovjernih (Alija, r.a.), neka je na njega mir, bio zadovoljan time da on (Osman) bude bačen i ostavljen na smetljištu tri dana. Štaviše, on nije dozvolio da se ukopa osim nakon tri dana. Da je vođa pravovjernih smatrao Osmana validnim imamom, čak da ga je smatrao običnim muslimanom, ne bi bio zadovoljan time, nego bi požurio sa njegovim ukopom. Također, nema sumnje u to da ukoliko vođa pravovjernih nije bio zadovoljan njegovim ubistvom, zasigurno bi se borio protiv njegovih ubica, jer među nevaljalim djelima ne postoji djelo koje je gore od ubistva imama čija je pokornost obavezna svim ljudima.”
Zatim dodaje: ”Nikome nije nepoznato da njegove riječi i djela (Alije) ukazuju da se on suprotstavljao njegovim (Osmanovim) djelima i njegovom hilafetu, te da je bio zadovoljan njegovim svrgnućem. Međutim, nije jasno naredio da se ubije iz razloga što bi u tome bila veća šteta, ili radi tekijje (pretvaranja). Također, nije spriječio njegove ubice, jer su bili u pravu.”
Ono što jasno možemo vidjeti iz gore citiranog govora jednog od najvećih šiitskih autoriteta kroz historiju jeste sljedeće:
– Hazreti Alija je indirektno naredio ubistvo Osmana!
– Hazreti Alija je bio zadovoljan time da Osman bude ostavljen tri dana neukopan.
– Hazreti Alija nije smatrao Osmana ni običnim muslimanom, a kamoli halifom muslimana.
– Ono što je spriječilo hazreti Aliju od jasne naredbe da se ubije halifa Osman je tekijja (pretvaranje) pred ljudima.
Iz svega navedenog, lahko je uočiti da je šiizam kao ideologija utemeljen na kontradiktornostima i nebulozama te da predstavlja nepotpunu i nakaradnu idejnu/ideološku cjelinu.
