Prema malo poznatoj knjizi “Zločini koji se ne smiju zaboraviti” iz maja 1998. godine, a koju je u istrazi otvorenoj 2003. godine koristilo i Kantonalno tužilaštvo Mostar, veliki egzodus Bošnjaka iz Trebinja desio se koncem januara i u prvoj polovini februara 1993. godine, kada je grad napustilo čak 4.500 Bošnjaka.
Ranije je svoje domove moralo napustiti još skoro hiljadu Bošnjaka. Sve to bio je rezultat tajnog sastanka srpskog rukovodstva i uglednih Srba iz Trebinja na kojem je bilo dogovoreno da se Bošnjaci zauvijek protjeraju.
Egzodusu su, kako se dokazuje u brojnim iskazima zabilježenim u knjizi koju su, inače, izdali Ured za izbjeglice i raseljena lica, trebinjski “Preporod” i Udruženje Trebinjaca u izbjeglištvu, prethodila ubistva, silovanja, premlaćivanja…
Kulminacija netrpeljivosti bilo je paljenje i miniranje džamije Osman-paše Resulbegovića na Svetog Savu, 27. januara 1993. godine. Vučurević je prije toga Bošnjacima poručio da “oni nikog ne tjeraju, ali da nisu nikome u stanju garantirati sigurnost”.
To je, uostalom, bilo jasno od aprila 1992. godine, kada je počeo lov na trebinjske Bošnjake. Oni su hapšeni u kućama, skrovištima i na ulici. Uhapšeno je najmanje 300 Bošnjaka koji su kao “topovsko meso” poslati na front u Hrvatsku.
Ostaci srušene džamije u Mostaćima kod Trebinja
Bošnjaci se tih dana pozivaju telefonima, prijeti im se i pita kada će otići, bacaju bombe na kuće, pale njihove radnje, puca se po džamijama…
– Taj organizirani haos imao je za cilj “razvlačenje pameti” nesrpskom stanovništvu i povećanje pritiska na ljude da se isele. Unesrećeni ljudi su prvo utočište našli u crnogorskim općinama Rožaje, Plav i Tuzi kod Podgorice. U narednim danima i sedmicama većina trebinjskih Bošnjaka otišla je iz Crne Gore prema Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Turskoj i dr. U Trebinju je poslije ovih nemilih događaja ostala šačica Bošnjaka, mahom muškaraca i žena u takozvanim miješanim brakovima. Tokom cijelog rata su bili izloženi svakovrsnim šikaniranjima i zlostavljanjima. Nekolicina je vjeru promijenila – navodi se u spomenutoj knjizi, te konstatira kako se o brojnim ubistvima, zlostavljanima i otimačinama nikada nije provela cjelovita istraga, niti je iko odgovarao za zločine.
Božidar Vučurević je i tada bio sklon manipulacijama. Naime, izjavio je da su Bošnjaci Trebinje napustili direktno po nalogu rahmetli Alije Izetbegovića i Hasana Čengića!?
Štaviše, Vučurević je Bošnjacima koje je protjerivao izdavao potvrde o neometanom odlasku van teritorije Republike Srpske. Prije toga, jasno, morali su ostaviti svu svoju imovinu. Dozvoljeno im je bilo da ponesu tek dvije kese. E, te potvrde Vuručević danas koristi da bi dokazao kako je, tobože, spasio one koje je etnički očistio!
Terorističke grupe
Među Trebinjcima koji su ubijeni prije i tokom etničkog čišćenja Bošnjaka iz Trebinja su Bajro Avdić, Nikola Brajić, Miralem Dizdarević, Tahir Elezović, Džemal Harba, Selim Ismaili, Rasim Kurtović…
Dvadesetčetverogodišnja Badema Budalica, njen suprug Hamid i rođak Semir Hajdarević ubijeni su 26. juna 1993. godine u akciji Specijalne policije i terorističke grupe Lazara Škere.
Kako su poznatom novinaru i publicisti Šekiju Radončiću u julu 1993. godine ispričale bošnjačke izbjeglice koje je dočekao u Podgorici, Hamid Budalica bio je radnik Industrije alata u Trebinju, dok se njegov rođak Samir Hajdarević kod njega sklonio od Vučurevićevih eskadrona smrti.
– Hamid je zaklan, a na njegovom tijelu je nađeno više od 20 uboda nožem, dok je na tijelu nesretne žene (Bademe) bilo više od deset uboda. Samir je, također, izmasakriran. Djeca supružnika Budalica (šestogodišnji i četverogodišnji sinovi), koji su se za vrijeme zločina nalazili u susjednoj sobi, ostali su živi i nisu povrijeđeni. Ujutro su nesretna djeca pronašla zgrčene leševe svojih roditelja – ispričali su Radončiću svjedoci.
Nadalje, nana Fatima Elezović (78) maltretirana je, a potom obješena u svojoj kući u februaru 1993. godine. Ahmeta Gatačkića masakrirali su “Bijeli orlovi” Vojislava Šešelja u maju 1992. godine. Pripadnici Vojne policije Republike Srpske, koje je predvodio Veljko Popović, 23. novembra 1993. godine su naočigled supruge Milene i njihove djece ubili Hasana Topčibašića. Zajedno s njim su ubijeni njegov brat Huso i snaha Hatidža Topčibašić. Hamid Osmanković nestao je u avgustu 1992. godine.
Usljed posljedica maltretiranja živote su izgubili i Salko Alijagić, Hatidža Drljević, Ibro Dukić, Salko Gatačkić, supružnici Mejra i Šaćir Hamzić, Remzo Muhić i starica Ferida Omeragić.
Svjedoci su novinaru Radončiću ispričali da je srpska propaganda plasirala tezu da u Trebinju nije bilo etničkog čišćenja i da Muslimani samoinicijativno napuštaju svoja ognjišta po preporuci SDA iz Sarajeva s namjerom da se pred svijetom iskompromitira demokratska vlast u Republici Srpskoj.
– Ovo je nastavak scenarija Božidara Vučurevića, predsjednika trebinjske općine i desne ruke Radovana Karadžića, kada je samo u nekoliko dana iz Trebinja protjerano više od 4.500 Muslimana. Tada je pobijena porodica Topčibašić – braća Huso i Hasan i Husova žena Hatidža ispred sopstvene kuće, a mnogi Muslimani pretučeni i žene silovane. Iako je Vučurević pred TV kamerama tvrdio da ubistva nije bilo i da Muslimane niko ne ugrožava, evo vam fotografije sahrane troje ubijenih ljudi – ispričali su Radončiću izbjeglice iz Trebinje 9. jula 1993. godine.
Mjesto gdje je bila Careva džamija
Uniformirani ljudi koje je kontrolirao Vučurević, naveli su nadalje svjedoci, gotovo su do smrti isprebijali profesora Midhata Zubčevića, zatim radnika trebinjske hidroelektrane Kasima Bijedića, a Bećira Šehovića su izboli nožem. Među pretučenima bile su i žene Đida, Seka, Faketa i Duda Zupčević.
– Mnogo gore prošla je sedamdesetogodišnja starica Naza Elezović koju su objesili ljudi koji su nasilno kod nje stanovali, a da bi im ostao stan – potvrdili su svjedoci.
Starija gospođa N. M. Radončiću je tada kazala da su maskirani ljudi u policijskoj uniformi i s čarapama na licu razbili vrata na njihovom stanu i počeli da tuku nju i muža. Iako je njen suprug bio invalid i imao 70 godina, udarali su ga čizmama po tijelu i glavi.
– Muslimana više nema u Trebinju, ali to ne znači da iz ovog grada neće biti izbjeglica. Nasuprot tome, vele nam istjerani Muslimani, sada se ovaj grad čisti i od ljudi koji žive u mješovitim brakovima ili se protive bezumlju. Posebno su na tapetu porodice anatemisane kao komunističke. Sad i oni na svojoj koži osjećaju sudbinu dojučerašnjih komšija Muslimana – zapisao je tih tragičnih dana agresije Radončić.
Trebinjci u knjizi “Zločini koji se ne smiju zaboraviti” kao najodgovornije osobe za zločine u tom gradu vide Slobodana Miloševića, Momira Bulatovića, Branka Kostića, Dobricu Ćosića, Petra Gračanina i generala Veljka Kadijevića.
Za organizirano provođenje zločina i uništenja historijsko-kulturnog naslijeđa Trebinjci odgovornim smatraju SDS i njegovog predsjednika Radovana Karadžića, komandanta Hercegovačkog korpusa Radovana Grubača, načelnika CSB-a SAO Hercegovina Krstu Savića, predsjednika SDS-a Trebinje Božidara Vučurevića.
Također, krive i Ratni štab Trebinja u kojem su, osim Vučurevića, bili aktuelni trebinjski načelnik Dobroslav Ćuk, Žarko Ratković, Radoslav Runjevac, Vaso Knežević, Boro Vučurević, Petar Ljepava i Borislav Radanović.
Ideolozi zločina
Kako se navodi u knjizi o trebinjskim zločinima, lokalni Radio Trebinje širio je mržnju i ratnohuškačku propagandu, a na njemu su radili direktor i glavni urednik Đorđe Vučinić, te novinari Smiljana Perović, Momir Brkić, Mara Vučurević i Ratka Grkavac. Za nabavku naoružanja bili su zaduženi ugostitelj Dragomir Stanković, trgovac Gojko Slišković, profesor Milenko Milenković, fudbaler Obren Vukičević, mesar Risto Popovac, radnik Rajko Palikuća, te Krsto Miskin, Đorđe Milojević, Pavle Smrzlić i Todor Komenić.
Nadalje, u izvršavanju zločina, progonu Bošnjaka, ubistvima, premlaćivanjima, paljevinama, rušenju kulturno-historijski spomenika i vjerskih objekata, prema spisku koji je donesen u spomenutoj knjizi, a koju je koristilo i Kantonalno tužilaštvo Mostar, isticali su se pripadnici Specijalne policije iz Trebinja.
Rušene džamije, mesdžidi, spomenici…
Tokom agresije srušene su džamije Osman-paše Resulbegovića, Sultan Ahmedova, te džamije u Pridvorcima, Mostaćima i Župi. Uništeni su i mesdžidi u Zasadu, Gornjem Grančarevu, Gornjoj Lastvi i Skočigrmu, kao i čuvena Begova kuća. U selima Skočigrm i Grančarevo opljačkane su i uništene bošnjačke kuće, a stanovništvo maltretirano i protjerano.
Bošnjaci koji su pretrpjeli teška maltretiranja
Među onima koji su teško maltretirani su Trebinjci: Nedžad Arnautović, Senadin, Sead i Nezira Arslanagić, Ćamil Bašić, Meho Baraković, Ismet i Selman Begović, Mustafa i Salko Behramović, Sejfudin Bešović, Mensud Bijedić, Fadil i Mensur Bilalović, Mato Brajković, Sadik, Halil i Mensura Breko, Smajo i Ferida Bubić, Jure Buntić, Hamid Busuladžić, Izet Ćapin, Aziz i Zaim Ćatović, Fatima Ćorak, Salko i Hida Čustović, Sadik Demirović, Avdo Dizdarević, Abdurahman Drljević, Mevdida Dukić, Meho Đidelija, Subhija Edhemović, Suad Fazlagić, Muhamed i Biser Fetahagić, Ekrem, Kemal i Mirala Galijatović.
Također, žrtve teških tortura su: Šaban Gegić, Sulejman Gubeljić, Miralem Hadžimahović, Ćamil Hajrović, Vehbija Hebib, Harjo Hekalo, Džemail Hodžić, Omer Jež, Meho i Ramiz Karadža, Ishak i Ranko Karamehmedović, Fatima Kreso, Mate i Nikola Kriste, Enes Kusturica, Remzo Muhić, Sead Nuković, Muhamed Omerćajić, Avdo Ramić, Aziza Riđešić Alija Rizvanović, Ruhija Rokolj, Ćamil Salihović, Amir Salković, Avdulah Saradžić, Alija i Ramiz Šehović, Muhamed i Ibro Zolović, Midhat, Ulfeta i Sulejman Zubčević. Među navedenima ima i osoba koje su, uglavnom prilikom nasilnog slanja na ratište, bili zarobljeni i maltretirani od hrvatskih snaga.
Autor: Faruk Vele / Avaz
