Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se da je u vrijeme hilafeta hazreti Omera, radijallahu anhu, između dvojice ljudi izbio spor koji su odlučili iznijeti pred vođu pravovjernih. Jedan od njih doveo je čovjeka koji je trebao posvjedočiti u njegovu korist. Kada je svjedok stao pred Omera, radijallahu anhu, on mu reče: ”Ja te ne poznajem. A nije nikakav nedostatak to što te ne poznajem. Dovedi nekoga ko te poznaje.”

Tada ustade jedan od prisutnih i reče: ”Ja ga poznajem, vođo pravovjernih.”

Omer, radijallahu anhu, upita ga: ”Po čemu ga poznaješ?”

Čovjek odgovori: ”Poznajem ga kao pravednog i čestitog čovjeka.”

Hazreti Omer ga tada upita: ”Je li ti on bliski komšija, tako da poznaješ njegov život i njegovo ponašanje?”

Čovjek odgovori: ”Nije, vođo pravovjernih.”

Omer ga zatim upita: ”Jesi li s njim poslovao, pa si kroz to mogao upoznati njegovu bogobojaznost, poštenje i odnos prema tuđem imetku?”

Čovjek odgovori: ”Nisam.”

Onda ga hazreti Omer upita: ”Jesi li s njim putovao? Jer se na putovanju najbolje otkrivaju čovjekov karakter, moral i stvarna priroda.”

Čovjek odgovori: ”Nisam.”

Tada mu hazreti Omer reče: ”Možda si ga samo vidio u džamiji kako klanja?”

Čovjek odgovori: ”Da.”

Omer, radijallahu anhu, tada mu reče: ”Sjedi, jer ti njega zapravo ne poznaješ.”

Zatim se obrati čovjeku koji je doveo svjedoka i reče mu: ”Dovedi nekoga ko te zaista poznaje.”

Ove Omerove riječi nisu bile samo presuda u jednom sporu. One su lekcija cijelim generacijama o tome kako se ljudi procjenjuju i kako se razlikuje istinska vrijednost od prividne.

Hazreti Omer je znao da je među ljudima bilo, da ima i da će uvijek biti onih koji dolaze u džamiju, klanjaju namaz, ali svoj namaz ostavljaju na pragu džamije čim iz nje izađu. Potom izlaze među ljude pa bespravno prisvajaju tuđu imovinu, skrnave tuđu čast, vrijeđaju druge. Gdje su tada značenja namaza i njegov utjecaj na čovjekovo ponašanje, kada Uzvišeni Allah kaže: ”Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je nevaljalo.” (El-Ankebut, 45.)

Namaz koji ne mijenja čovjekovo ponašanje samo je vanjski pokret. Vjera koja ne popravi odnos prema ljudima ostaje lišena svoje najdublje poruke.

Omer, radijallahu anhu, dobro je poznavao ljude. Nije ga moglo zavarati niti zadiviti to što bi neko, kada nastupi vrijeme namaza, izvadio misvak iz džepa i njime očistio zube, pa se naizgled činilo da slijedi sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jer je znao da će isti taj čovjek nakon namaza i izlaska iz džamije upravo tim zubima i tim jezikom ”jesti” meso svoga brata, narušavati njegovu čast ogovaranjem, vrijeđanjem i potvaranjem. A Uzvišeni Allah kaže: ”O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, nekā sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha; Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (El-Hudžurat, 12.)

Hazreti Omer je znao da će doći vrijeme kada će neki ljudi mjeriti svoju pobožnost tragovima na čelu od mnogih sedždi, a zaboraviti da se prava vrijednost vjernika vidi u njegovom odnosu prema roditeljima, rodbini, komšijama i ljudima oko njega.

Može čovjek imati trag sedžde na čelu, a da mu srce bude grubo i tvrdo kao kamen ili čak tvrđe od kamena. Može dugo stajati u namazu, a biti težak onima koji su mu najbliži. Može učiti Kur'an, a prekidati rodbinske veze.

Isti princip vrijedi i za odnos prema komšiji. Može čovjek postiti, klanjati, obaviti hadž i umru, ali ako njegov komšija nije siguran od njegovog jezika, ruku i postupaka, onda nešto ozbiljno nedostaje u razumijevanju vjere.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Tako mi Allaha, nije vjernik! Tako mi Allaha, nije vjernik! Tako mi Allaha, nije vjernik!”

Ashabi upitaše: ”Ko, Allahov Poslaniče?”

Allahov Poslanik reče: ”Onaj od čijeg zla nije siguran njegov komšija.”

Istinski vjernik nije onaj od kojeg se ljudi sklanjaju, nego onaj uz kojeg se ljudi osjećaju sigurnima.

Omer je znao da će doći vrijeme kada će neki ljudi učiti Kur'an, odlaziti u džamije i govoriti o vjeri, a ipak će nepravedno uzimati imetak siročadi, uskraćivati radnicima njihova prava, odugovlačiti s plaćanjem i zloupotrebljavati državni imetak kao da im je babovina. Jer čovjekova pobožnost ne mjeri se samo onim što čini u džamiji, nego i onim što čini na ulici, na poslu, u porodici i u društvu.

To je bio hazreti Omer, radijallahu anhu, koji je znao da će doći vrijeme kada će muslimani klanjati, postiti, obavljati hadž i umru; štaviše, možda će biti hatibi, učenjaci, daije ili muftije, nosioci najviših akademskih zvanja iz šerijatskih nauka. Međutim, njihovo znanje neće biti svjetlo koje vodi istini i pravdi, već sredstvo opravdavanja nasilja i služenja moćnicima. Podržavat će ubijanje nevinih, klicati zločincima i aplaudirati krvnicima koji ubijaju vlastiti narod, protjeruju ga s njegovih ognjišta, zatvaraju ga i skrnave njegovu čast i dostojanstvo.

Istinitost Omerovog, radijallahu anhu, upozorenja bolno smo prepoznali i tokom cionističke agresije na Gazu. Dok su hiljade nedužnih civila, žena i djece, ubijane pod razornim bombardiranjem, a čitava naselja pretvarana u ruševine, mnogi dvorski učenjaci gotovo svakodnevno osuđivali su palestinske snage otpora, nastojeći ih prikazati glavnim krivcima za tragediju. Istovremeno, od njih se nije mogla čuti ni jedna jasna i odlučna riječ osude cionističke agresije, masovnih zločina, razaranja i izgladnjivanja stanovništva Gaze. Time su još jednom potvrdili da se učenjak koji svoje znanje podredi interesima vlastodržaca može pretvoriti u glasnogovornika nepravde, umjesto da bude svjedok istine i zaštitnik potlačenih.

To je bio mudri Omer, čovjek izuzetne pronicljivosti, koji je svojim ahlakom, pravednošću i pronicljivošću oblikovao generacije istinskih ljudskih veličina.

A kako bi Omera mogli obmanuti vanjski dojmovi, kada je upravo on rekao: “Ne služim se lukavstvom i prevarom, ali nisam ni čovjek kojeg varalice mogu prevariti.”

Time je htio reći: nisam ni spletkaroš ni pokvarenjak, ali me spletke i pokvarenost drugih neće zavarati. Komentirajući ovu Omerovu izreku, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Omer je bio odveć razborit da bi ga neko mogao prevariti, a odveć bogobojazan da bi on varao druge.”

Omer, radijallahu anhu, znao je da će se vremena promijeniti, da će se mjerila potpuno poremetiti, ne samo u ponašanju ljudi nego i u njihovim vrijednostima i položajima.

A kako to ne bi znao kada je bio jedan od najbližih ljudi Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ”Pred Sudnji dan nastupit će godine prevare i obmane, kada će se lažovi smatrati istinoljubivim a istinoljubivi ljudi lažovima, kada će se vjerovati prevarantima a neće se vjerovati povjerljivim ljudima, kada će govoriti ruvejbide.” Upitali su: ”Allahov Poslaniče, a ko je ruvejbida?” Odgovorio je: ”To je glupak (prezren čovjek) koji će nastupati i govoriti u ime općenarodnih interesa.” (Hadis bilježe: Hakim, Ahmed i Ibn Madže).

To je jedan od najtežih poremećaja koji može zadesiti jedan narod: kada oni koji bi trebali šutjeti postanu najglasniji, a oni čiji bi glas trebao biti vodič budu ušutkani; kada se iskustvo zamijeni neznanjem, mudrost površnošću, a osjećaj odgovornosti ustupi mjesto žudnji za položajem i utjecajem.

Najveća opasnost za jedno društvo nastaje onda kada se mjerila poremete, kada se znanje mjeri titulama, a vrijednost ljudi njihovom blizinom moćnicima.

Ako je Omer znao da će doći vrijeme u kojem će bezvrijedni i nekompetentni ljudi postati oni koji odlučuju o sudbini naroda i donose najvažnije odluke, te da će se povjerenje izgubiti onda kada se odgovorni poslovi budu povjeravali onima koji ih nisu dostojni, onda je razumljivo zašto je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada se izgubi emanet, očekuj Sudnji dan.” Upitali su: ”A kako će se emanet izgubiti, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: ”Kada se poslovi budu povjeravali onima koji za njih nisu sposobni, tada očekuj Sudnji dan.” (Hadis bilježi imam El-Buhari)

Upravo zbog toga Omerove riječi: ”Sjedi, jer ti njega ne poznaješ”, ostale su trajno mjerilo i pravilo u procjenjivanju ljudi. One nas uče da mjerila ljudske vrijednosti moraju biti jasna i precizna, kako nas ne bi zavarali ni vanjski izgled, ni rječitost, ni akademske titule, a ponajmanje privid pobožnosti i bogobojaznosti.

Objašnjavajući dubinu tih riječi, hazreti Omer je tom čovjeku ukazao na suštinsku razliku između onoga što se vidi i onoga što čovjek zaista jeste, rekavši: ”Možda si ga samo vidio u džamiji kako klanja?”

Drugim riječima, možda si vidio samo vanjsku sliku njegove pobožnosti, prizor koji ostavlja dojam skrušenosti i bogobojaznosti, dok je stvarnost njegovog života i njegovog ponašanja potpuno drugačija.