Autor: Sead Zubanović
Sada već veoma daleke 1974.godine, na književnoj manifestaciji naziva Kikićevi susreti, čiji je redovni domaćin bilo poznato bosansko slobodarsko mjesto Gradačac, desio se jedan veoma interesantan događaj kojem je svjedočila bosanska pjesnikinja pod hidžabom, rahmetli Melika Bosnawi. Ona je, naime, tada prvi put srela i upoznala Skendera Kulenovića!
– Podario mi je taj put, sjedeći do mene za svečanom večerom, svu svoju melankoliju, i povjerio svoju duboko skrivenu, nacionalnu, tawbu. U pjesmi „Majci“ nazvat će je – „kasnim jaukom vjere“, koji će sutradan gotovo obznaniti dostojanstvenom šetnjom po salonu „Gradaščevića kule“ sa crvenim fesom na bjelokosno osjedjeloj glavi. Podigao ga je s podnice, taj inkriminirani historijski simbol dina (vjerozakona) njegovog naroda, kojeg će s neviđenim gađenjem maločas baciti njegov književni kolega, Ćamil Sijarić. Jer, avaj! Ovog vrsnog pripovjedača nisu krasili Skenderovi plemićki atributi: porijekla, melankolije, poezije… I, nadasve, ponosa! Ovaj susret očito traži čitavu priču. Mnogima se ne bi svidjela. Posebno ne najdrčnijoj od nekadašnjih jugo-nacija koja je odlučila nešto kasnije rasturit, što ubojitim sredstvima što kazamatima, jugoslovensku javu.
Četnički pjesnik i uhoda, Ćosićev doušnik i saradnik, Rajko Nogo ovako je 1971.godine opisao svoje impresije dok je na jednom skupu slušao kako vlastite stihove recituje Skender – To nije glas ni lelek, već neka biblijska lomljava, tutanj i zemljotres, od čega se kostreše vlasi i nagoni suza. Reči su izvaljene iz ležišta i namagnetisane. Osvrnem se i vidim kraj sebe Bećkovića kako grize usnu da ne bi zaplakao. Šta je, Matija, šapnem… Gledaj bega šta nam radi, još malo pa će nas vratiti u kmetove…
Rano djetinjstvo Skendera Kulenovićaje obilježila je iznenadna neimaština i bijeda. Pisao je Skender kasnije o pihavici gladi koja je u tom vremenu tjemena nesvjesticom sisala i njemu i mnogima u Bosni. Agrarna reforma je grozno osiromašila njegovu, kao i mnoge druge porodice Bošnjaka zemljoposjednika. Teško je preživio to zlo. Zbog siromaštva se morao školovati kod tetke u Travniku. Pohađao je vanredno, devet godina, jezuitsku (katoličku) besplatnu školu. Svoju prvu knjigu poezije naslova Ocvale primule, objavio je u trećem razredu gimnazije. To je bio vremenski period od 1921. do 1930.godine nakon kojeg upisuje Pravni fakultet u Zagrebu. Već 1933.godine postaje član SKOJ-a što mu nije smetalo da 1937. zajedno sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokrene muslimanski list Putokaz u kojem je Skender često, ali argumentovano, kritikovao nedosljednost i korumpiranost tadašnjih muslimanskih intelektualaca i označio ih glavnim krivcima što muslimani tog vremena politički lutaju i smatraju se prevrtljivim i nepouzdanim partnerima u odnosu na druge. Kao autor čuvene ratne poeme Stojanka majka Knežopoljka napisane 1942.godine na Kozari, Skender Kulenović, postaje miljenik srpske nacije. Njegovi stihovi koji su pozivali na osvetu zbog smrti nevine, pobijene djece Kozare, bili su desetljećima zastupljeni u školskim udžbenicima i recitovani u prigodnim prilikama toliko da su počeli uveliko stvarati averziju kod učenika, naravno onih koji nisu bili srpske nacionalnosti. Ova pjesma je postala argument kojim se na indirektan način potiskivao u stranu i četnički genocid počinjen za rata nad muslimanima Bosne!
Zbog te činjenice su Bošnjaci sve više odbacivali Kulenovića. Ali je zato on dugo uživao zaštitu kompletnog političkog vrha nekadašnje Jugoslavije. Opraštano mu je i ono zbog čega su mnogi završavali po Golom Otoku i groznim zatvoreničkim logorima. Čuven je epilog njegove dramske predstave Djelidba, zbog koje je čitav politički vrh Bosne i Hercegovine, tog po život veoma opasnog vremena, 1947.godine demonstrativno, tokom programa, napustio salu sarajevskog Narodnog pozorišta! Prisutnim političarima je zasmetala istina kojom je ogoljena srpsko-hrvatska neiskrenost spram opstojnosti Bosne i Hercegovine i upotreba domicilnih pravoslavaca i katolika u ostvarivanju željenog cilja, njenog nestanka. Skender je ipak, na kraju, prošao bez kazne, a konačna podjela ove države bila je i ostala imperativ vanjske politike i Beograda i Zagreba. Kao urednik lista Nove misli, zbog objavljivanja teksta kasnijeg najpoznatijeg jugoslovenskog disidenta Milovana Đilasa, pedesetih godina je partijski kažnjen. Jedno izvjesno vrijeme je ostao i bez posla i tako doveden sa svojom porodicom na ivicu gladi.
Njegov slobodarski duh mu nije dozvoljavao mirenje sa političkim uređenjem države koja je sve više postajala velika Srbija. One države koja će ispraviti dvadeset i četiri godine nepravde prema Bosni i Hercegovini, one države kojoj će Bosna i Hercegovina i njeni narodi biti primjer suživota, nije bilo. Skenderov mladalački san nije ostvaren. Bosna nije postala matica i centar politike koja je trebala ostvariti budućnost slobodnoj Jugoslaviji. Te činjenice je postao pogotovo svjestan po preseljenju u Beograd. Otvorena izdaja bratstva i jedinstva, ratnih komunističkih ideala, postala je njegova živa rana. Pokušavao je da tu tegobu zaliječi alkoholom, a tek tada je imao problem sa svojim privremeno zamrlim vjerskim i nacionalnim osjećajima. Kur'anske sure je učio kada je bio potpuno pijan, čemu je svjedočio rahmetli svestrani Zuko Džumhur, sin vojnog imama u Beogradu, Abduselama Džumhura i majke Vasvije. U Skenderovom društvu pri akšamlučenju, ispijanju alkohola u povečerje, bio je i momčić koji ih je služio, tad mladi obećavajući književnik Alija Hasagić Dubočanin. Ta vrsta njihovog druženja je često organizovana u Zukinoj vikendici u Herceg Novom! Pošto nije htio da povjeruje u Džumhurovu i Alijinu tvrdnju da on svaki put kad se napije punim glasom uči Kur'an, oni su jedno veče uključili magnetofon. Kada je ujutro čuo noć prije napravljen tonski zapis i uvjerio se u istinitost onoga što mu je kazivano, a svjestan vladavine srpskog šovinističko-komunističkog okruženja u kom se nalazio, Skender je panično povikao – Skidajte to odmah jer će oni meni, ako ovo čuju, glavu skinuti!
Tolerisala ga je Srbija sve do momenta kada se on, poslije svoje tevbe, okrenuo svom, bošnjačkom narodu i javno rekao da je sve njegovo iz Bosne i da je ovo što sada piše takođe vezano za njegovu Bosnu, njegov Petrovac, za njegovu Krajinu. A tada je radio na romanu Ponornica, čija se radnja bazirala na raspadu jedne bošnjačke porodice izazvane posljedicama takozvane agrarne reforme, ustvari, ozakonjene pljačke Bošnjaka zemljoposjednika od strane tadašnje vlasti kraljevine Jugoslavije. Ono što je Skendera najviše koštalo je jedna rečenica koju je izgovorio glavni junak njegove Ponornice, Muhamed-beg, a glasi – Još pet stotina godina osmanska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski…
Treba znati da je jedan od glavnih argumenata negiranja autohtonosti Bosne kao države i njenih stanovnika Bošnjaka, od strane agresorske velikosrpske politike, osporavanje postojanja bosanskog jezika! To je sigurno bio razlog da je početkom agresije na našu državu, ulici u Prijedoru naziva Skender Kulenović, ime promijenjeno u Stojanka majka Knežopoljka. Prošle, 2017.godine, književna nagrada koja je dodijeljivana u istoimenom gradu, a takođe je nosila njegovo ime, nakon četrdeset i šest godina duge tradicije, preimenovana je u Književni vijenac Kozare! Drugim riječima kazano, Srbi su se odrekli jednog od najvećih pjesnika ovih prostora, zadržavajući samo njegovu poemu o majci Stojanci kao svoju. A dugo su ga i svojatali, prvenstveno zbog braka sa Verom Crvenčanin i imena njihovog sina Vuka, kojeg je majka iz milošte zvala Vučko. Skendera je otac Salih svojevremeno, zbog toga, obišao u Beogradu i dobro naružio jer je porodična tradicija koju je on prekinuo, nalagala da se unuku da njegovo, dedino ime, kao što je dato i samom Skenderu.
Mada je često znao reći da nije pogriješio što je 1941.godine, početkom rata, izabrao stranu na kojoj su Srbi, nije bilo tako. Vremenom su do Skendera sve češće dopirale poruke, nastale direktno u književnim krugovima Srbije, da se on, ako hoće da je njihov – Treba lepo vratiti u veru pradedovsku. Neka se pokrsti i promeni ime pa će oni videti hoće li mu verovati, a on njima mora! Ovaj scenarij takozvanog preobraćenja je, mnogo kasnije, prihvatio Nemanja Kusturica i sproveo ga u životnoj praksi.
Iz razloga duševne izlomljenosti i razdjeljenosti, nezadovoljan svojom životnom situacijom, ovaj poeta je zasigurno i napisao rečenicu – Kao da sam ribarski plovak na uzbibanoj vodi, naizmjenično tonem u san i vraćam se u javu.
On, kome su na početku drugog svjetskog rata u Beogradu četnici ubili brata Muzafera, a ustaše u Zagrebu brata Muhameda. On, kome su seljani Srbi sa Kozare iz zasjede ubili komandira čete Hasana Kikića, koga je volio kao najrođenijeg, pa zatim skidajući sa njega mrtvog obuću i odjeću otkrili da je musliman i zato što je bio obrezan, skakali do iznemoglosti po njegovom nagom tijelu… Iz ove njegove tri životne tuge je i nikla Stojanka majka… On, na čijoj su se poemi isškolovale generacije i generacije jugoslovenske djece, indirektno, pa i direktno je prisiljavan da promijeni svoju vjersku i nacionalnu pripadnost! Tada je Skenderu sigurno moralo postati jasno, da nije slučajno što je u ratu njegovo konspirativno ime bilo Aco, a Kikićevo, Slobodan.
Posmatrajući ga sa strane, dok je izvršavao zadatak njegovog uhođenja, a ne znajući šta je tačno razlog Skenderove skrivene patnje Rajko Nogo zapisa – Da, Skender je pričao, smijao se, pevao „Put putuje Latif-aga sa jaranom Sulejmanom…“ – pio i veselio se, ali se videlo da je iz humusa izvaljen, naheren, alkoholom načet i da u piću potapa nezadovoljstvo. Osećalo se da je nečim ranjen i da je sve što radi samo zavoj preko te rane koja ne zaceljuje.
Sva dešavanja oko Skendera Kulenovića iz sjene je, dobro obaviješten, pratio Dobrica Ćosić, produžena ruka SANU-a i rigidnog četništva. Njegov podmukli, krvavi rukopis koji je koristio od psihičke do fizičke likvidacije bosanskog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, prepoznatljiv je bio i u Skenderovom slučaju. Svog nalogodavca Ćosića i njegovu ulogu u planiranju i izvršenju takvih vrsta zlodjela, eliminacije protivnika opasnih po ideju velikosrpstva specijalnim psihičkim metodama, opisao je njegov poslušnik i izvođač poganih pripremnih radova blaćenja nevinih ljudi, Rajko Nogo – Retko vidljiv, a u svemu prisutan, on upravlja iz senke, a kad zaverenički dela, Ćosić je najsnažniji. I tada i kasnije. . .
Slučaj Skendera Kulenovića je klasičan primjer kako je Dobrica Ćosić snažno i zaverenički delao. Nakon što je 1977.godine obaviješten da je kao autor romana Ponornica dobitnik glavne književne nagrade lista Nin pozvan da prisustvuje svečanoj dodjeli iste, Skender, koji je već imao određenih teškoća sa srcem, spremio se i u svečanom odijelu došao na lice mjesta. Par minuta prije nego što je trebao biti pozvan da izađe na podijum, na zaprepaštenje koje je izazvalo strašan šok kod većine prisutnih, obznanjena je promijenjena odluka žirija po kojoj je nagradu dobio beznačajni pisac po imenu Purčar. Čitava se sala u tom trenutku okrenula u pravcu gdje je Skender sjedio zajedno sa sinom i suprugom! On je odmah ustao sa svog mjesta i crven u licu, očito do bola postiđen, napustio skup. Nakon tog, po njega duševno razarajućeg sramotnog događaja, pao je u postelju iz koje je samo jednom ustao i to kada je vozom otišao u Mostar na otkrivanje spomenika svog, u insceniranom padu aviona ubijenog prijatelja, bivšeg predsjedniku vlade SFRJ, Džemala Bijedića. Poslije godine dana je napustio ovaj svijet. Dijagnoza uzroka njegove smrti je glasila: kardiomiopatija uzrokovana stresom. Narodnim riječnikom rečeno, umro je zbog slomljenog srca!
Eto, tako je jedan od komunista iz 1933.godine, vijećnik drugog zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu od 1945. do 1947.godine, sekretar Narodne Skupštine FNRJ od 1950. do 1953.godine, a njen član od 1946. godine, delegat Savezne skupštine SR Jugoslavije od 1963. do 1969. i junak slavne srpske epske poezije, ubijen. Pridružio se Skender Mehmedaliji Maku Dizdaru, kao još jedna žrtva koja se našla na putu velikosrpske želje za neprikosnovenom dominacijom Balkanom. Autor riječi kao što su: mrakobjes, kamenbrazda, bezzid, zvjezdojedi, neizrek, prh i mnogih drugih lingvističkih dijamanata sličnih njima, koje je on pronalazio i otkrivao, ukopan je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu, odmah do Mehmeda Meše Selimovića, izdajnika Bosne koji se odrekao njenog, bosanskog jezika i bosanske književnosti i pisao ćirilicom koristeći ekavicu. Tako nešto su velikosrbi bezuspješno pokušavali napraviti i od Skendera Kulenovića, ali Skender je to hrabro, po cijenu života, odbio da bude. Svojom iskrenošću je zaslužio da piše i pisao je tarihe posvećene mostarskim džamijama i mostovima, a i svoju Ponornicu je započeo Bismilom, napisanoj starim bosanskim pismom, arebicom! Skendera su poslije smrti njegove majke Hanife, koja mu je izuzetno teško pala, morali hitno odvesti u bolnicu na operaciju žuči. Po ozdravljenju, godinama poslije, a očito pod dojmom majčine dženaze, on je napisao već pomenute stihove svog pokajanja, svoje tevbe, od kojih jedan dio glasi ovako:
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere,
Taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
I humku što raste kao grijeh, oblije tugom krina.
Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
Stoj gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava,
Zanijemi joj nad grobom i budi vjerna tišina.
Ostao je iza velikog pjesnika, književnika, dramaturga, pripovjedača i esejiste Skendera Kulenovića nedovršen roman Ponornica II. Ostala je i, zbog njegove razočaranosti novonastalim društvenim uređenjem, odnosno srbizacijim Jugoslavije, skrivena poema „Na pravi put sam izašao majko,“ koja je četiri godine poslije njegove smrti pronađena i posthumno objavljena.
Dugo se šaptalo u književnim krugovima Sarajeva o jednom od njegovih savjeta, koje je u Gradačcu, poslije činjenja tevbe, dao pjesnikinjama Meliki Salihbeg Bosnawi i Biseri Alikadić. Molio ih je da ne ponove grešku koju je on napravio i da se udaju samo za pripadnike svoje vjere, svog naroda!
Na kraju, zar bi, i poslije svih iznesenih činjenica, trebalo biti sumnje u to ko je i kome pripada Skender Kulenović.
