Piše: Ismet Purdić
Hvala Allahu Uzvišenom Koji vjernike u Svoju zaštitu i zaklon stavlja, a grješnike njihovim strahovima i sujevjerjima prepušta kako bi patnju i bol i na ovome svijetu okusili. Salavat iskreni i potpuni iz srca, jezikom zikra i halom imana, Vjerovjesniku šaljemo, učitelju dobra, prvaku svih poslanika i naputaču siratu'l.mustekima.
Riječi od kojih nebesa strepe
O vjernici, – tako nas Allah Svemilosni u Kur'anu često doziva i poziva, pa i ja želim da riječima koje slijede, dozovome, prozovem, probudim i pobudim vrela imanska u našem biću, stanju, halu, u našoj zajednici, džematu, ovdje u BiH. Da domovinu našu, u prvim majskim danima umijemo rosom imana i islama, a ne grijehom i razvratom; da blagodati i ljepote lijepih dana, buđenja prirode i spuštanje Allahove milosti: kiše, rose, toplote, … dočekamo kao robovi zahvalni, a ne kao sluge šejtanske što grijeh za grijehom nižu na životni niz, praveći sebi doček u sindžirima džehennemskim, ne mareći za pozivom sa kapija džennetskim: Selamun ‘alejkum, tibtum, fedhuluha aminin – Mir vama, dobro ste činili, bezbijedno, straha rastetećeni, uđite u vrtove džennetske!
Eh, da bi takvo nešto doživjeli, dočekali i u svojim djelima životnim nazirali i vidjeli, potrebno je da imamo sklonište. Atomsko nam neće pomoći od kadera božijega, niti bilo kakvo drugo, jer Poslanik islama kaže, a mi u to vjerujemo: „Nema spasa, skloništa, ni pribježišta od Allaha, osim kod Allaha!“ Od Njega se ne može pobjeći i umaći. Ta On je Svevišnji vlasnik svega. Nemoćna je snaga naša da bilo šta uradi. Mnogi prije nas su pokušavali bježati i prkositi Allahu, ali su se na koncu Njemu vratili, poniženi i poraženi. Zašto, jer samo vjernik ima priliku da zaradi i pobijedi kod Allaha, ako je uz Njega, jer kod Njega je i vlast, i veličina, i blago, i carstvo, i ugled, i znanje – sve što nama treba. Kome to On daje, onome ko glavu svoju spusti na zemlju i kaže: Allahu ekber! Allah je najveći! Od ovih riječi nebesa strepe, svemir zadrhti. Samo neuki i umišljeni čovjek oholo glavu diže. No, primjer mu je u faraonu, Hamanu i drugim silnicima, koji su u zaborav pali. Tako će i svaki čovjek zaboravljen biti, osimonih koji svoje vrijeme, znanje, imetak, trud uvakufe Allahu. Da, Allahu kojem ništa ne treba, ali On voli i želi da lica svoja i srca svoja Njemu okrećemo. Pa zar ćemo prolazno više cijeniti od vječnoga koje kraja, prestanka i gubitka nema: „Ono što je kod vas – prolazi i nestaje, a ono što je kod Allaha, vječno je!“
Pribježište imana
Uzimajući u obzir sve navedeno, moramo se okrenuti Allahu, iskreno, predano, s ljubavlju, dobročinstvom i konstantnim ibadetom. Zato nam je potrebno sklonište, kad posustanemo da se odmorimo, snagu povratimo i da se zaklonimo od oluje grijeha, poplava neljudstva i šejtanluka, od svega onoga što Allah ne voli, prezire i karakteriše kao grijeh, kufr, razvrat i put sotonski. Allahov Poslanik, mir božiji i spas njemu i porodu njegovom, objavu je dobio u pećini Hira, u kojoj je razmišljao o promjeni svijeta oko sebe. Na putu za Medinu, kolijevku hajra i dom prve zajednice vjernika, u prekretnici historije čovječanstva, za vrijeme seobe, kad biješe sa drugom svojim vjernim, vjernikom najboljim u ummetu, Ebu Bekrom, Allah s njim zadovoljan bio, on svrati u pećinu Sevr, da Allahu zahvaljuje, zikri i dovi, dok se potjera zlonamjere i kufranskog ega i gordosti ne stiša i nestane. Za vrije odgoja najbolje generacije imana u Mekki, Poslanik Milostivog podučavao je prve tri godine tajno vjernike prve u „pećini“ – od očiju sklonjenoj kući Erkam ibn Ebi'l-Erkama. Šta nam sve ovo govori: da trebamo imati svoju pećinu, svoj kehf u kojoj ćemo s vremena na vrijeme, kad iman oslabi, u skolonište se priviti, pritajiti, ne iz straha za sebe i želje za dugim životom, već da bolje, kvalitetnije, smišljenije osmislimo plan dobročinstva i dostavljanja svjetla božanskoga, nura islama do svakog čovjeka koji smišlja gdje će maj prvi provesti, gdje će se provesti, protefričiti, … gdje će sa šejtanom drugovati i strasti svoje gojiti i toviti.
Skupina mladića iz želje da sačuvaju svoju vjeru izašli su iz grada svoga u kojem se pripremo idolopoklonički pir i praznik, da bi potom vratili se narodu svome i spram mogućnosti vjeru ispovijedali i druge u hajr pozivali. Samo su to učinili i Allah ih je u Kur'anu ovjekovječio navodeći njihov primjer, čak je i psa koji je za njima krenuo spomenuo, jer je, iako bezvrijedan spomena i cijene, bio uz društvo dobro, skupinu imana i dobročinstva.
Braćo vjernici, ako u životu nemamo svoj kehf – „pećinu“ zaklona i pribježišta, onda smo izgubljeni. Naše „pećine“ su džamije, obrazovne institucije, mjesta dobročinstva i korisnosti. Izgradimo sebi skloništa od grijeha iz kojih ćemo pozivati u dobro, širiti dobro, podupirati pravdu, pravedne, dobrohotne, ljude koji u ime Boga služe čovječanstvu. Onaj ko nije imao potrebu u svom životnom vijeku i radu da odsjedne u kehfu – pećini, skloništu, onda ne radi dovoljno na promociji dobra i nije iz reda onih koji svjetlom islama osvjetljavaju put izgubljenim. Potrebna je d aučinimo hidžru i pobjegnemo od svojih hrđavih dijela i da što prije pronađemo svoju „pećinu“ imana: „Ko teži bogobojaznost da postigne, Allah će mu izlaz iz svakog tjesnaca naći.“
