Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Najveća bol ovoga svijeta jeste bol zbog gubitka onih koje volimo. Ne možemo ih vratiti, niti im možemo reći ono što su naša srca prema njima nosila.
Zanimljivo je kako se tek nakon nečije smrti izliju osjećaji i potroši imetak na njihovo sjećanje, a kako bi samo mali dio toga, da je bio darovan dok su bili živi, imao daleko veću vrijednost i korist.
Koliko puta se dogodi da se tek nad kaburom majke srce slomi i progovori najljepšim osjećajima koje je godinama čuvalo? Koliko puta suze poteku tek onda kada više nema tog sigurnog i mehkog krila na koje bi se lice spustilo? A da je, dok je bila živa, sjeo kraj nje, uzeo njenu ruku i rekao: ”Majko, ti si moj najveći oslonac na dunjaluku”, bilo bi to vrjednije od suza i čežnje koje je više neće stići u njenom kaburu.
Mi često mislimo da se ljubav podrazumijeva. Da roditelji znaju. Da supružnik zna. Da prijatelj zna. Da brat u vjeri zna. Pa šutimo. Odgađamo. Prebacujemo to na ”neku drugu priliku”, kao da imamo garanciju da će ta prilika doći.
A onda dođe dženaza. Tada se, kao bujica, izliju riječi hvale, sjećanja, ljubavi i poštovanja. Govorimo o plemenitosti umrlog, o njegovoj dobroti, o njegovim vrlinama. Pišu se statusi, drže govori, prolijevaju suze. A umrli od svega toga nema ništa, osim onoga što je od naše ljubavi i dobročinstva osjetio dok je bio živ.
Nekada je dovoljno bilo samo nekoliko riječi. Kada bi muž rekao svojoj ženi dok je živa, ili žena svome mužu dok je živ, makar četvrtinu onoga što jedno o drugome govore u danima žalosti, među supružnicima na dunjaluku ne bi ostalo ni boli ni tuge.
Jednom je jedan čovjek prolazio ulicom plačući zbog smrti svoje sestre. Govorilo se da je rijetko dolazio kod nje čak i dok je bila teško bolesna. Vidjevši ga kako plače i nariče, jedna starica mu je rekla riječi koje paraju srce: ”Idi, brate, i sačuvaj suze! U životu mi nisi koristio, a u smrti te ne čujem.”
To je suština mnogih naših kajanja. Zato ne potiskujmo i ne odgađajmo svoja osjećanja. Ne škrtarimo na lijepim riječima i dobročinstvu prema voljenima, niti ih odgađajmo za kasnije. Ne zaključavajmo u sebi emocije. Jer bol gubitka voljene osobe slama srce, a još teža bol su osjećaji koji ispune srce, a čovjek ih više nema kome uputiti, jer je voljena ili voljeni već otišao.
U nekim predajama se spominje da je Abdul-Muttalib, djed Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj smrtnoj bolesti okupio svoju djecu i rekao: ”Izrecite preda mnom ono čime ćete me hvaliti nakon moje smrti.” Pa su mu govorili riječi koje su kasnije historijske knjige sačuvale kao primjere rječitosti i najljepših izraza.
Nije on to tražio iz oholosti, nego iz duboke ljudske potrebe da čovjek čuje da vrijedi dok je još živ. Jer čovjek je stvoren s potrebom da osjeti svoju vrijednost. A kakva je to vrijednost ako ga ne obradujemo i ne ispunimo njegovo srce riječima ljubavi i priznanja dok je još živ?!
Islam nas uči da je lijepa riječ sadaka – ne riječ na mezaru, nego riječ dok srce može da je čuje i osjeti.
Zato ne budi od onih koji škrtare na lijepim riječima i dobročinstvu prema voljenima, a rasipaju se suzama nakon njihove smrti. I ne čekaj posebnu priliku. Jer posebna prilika je upravo to što su oni koje voliš još živi.

