Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kur'an je posljednja Allahova objava i riječ koju je spustio na srce Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Objavljen je da bude uputa, svjetlo i kriterij po kojem čovjek oblikuje svoje misli, svoje postupke i svoj život.
Međutim, kroz vrijeme odnos ljudi prema Kur'anu često je gubio ovu životnu dimenziju, pa se kod mnogih muslimana sveo na melodiju i učenje bez razumijevanja, na prisutnost u svečanim prilikama, ali i odsutnost u svakodnevnom životu.
Upravo tu bolnu stvarnost prepoznao je i jasno izrazio jedan od najvećih muslimanskih mislilaca našeg vremena, Sejjid Kutb, kada je rekao: ”Oni žele Kur'an koji se uči na dženazama i u čijem se učenju djeca nadmeću na skupovima. A da Kur'an bude izvor zakonodavstva i vodilja u životu – to nazivaju političkim islamom.”
Ovo nije govor teoretičara ili filozofa, nego svjedočanstvo čovjeka koji je Kur'an živio, s njim mislio, kroz njega posmatrao svijet i u njegovom okrilju tražio smisao postojanja.
Njegovo kapitalno djelo U okrilju Kur'ana nije klasični tefsir koji prenosi stavove ranijih učenjaka, niti filozofska rasprava koja Kur'an posmatra izvan njegovog života. To je knjiga ličnog iskustva s Objavom – susret srca i kur'anskih ajeta, razuma i Objave, života i upute.
U uvodnom dijelu Sejjid Kutb je zapisao misao koja otvara vrata razumijevanju Kur'ana: ”Slast Kur'ana ne može osjetiti osim onaj ko je živio u njegovom okrilju, a ja sam živio u njegovom okrilju. Život u okrilju Kur'ana je blagodat koja oplemenjuje život, ispunjava ga bereketom i duhovno uzvisuje.”
Danas je, nažalost, odnos prema Kur'anu često sveden na formu bez suštine. Ljudi ga uče napamet, a zanemaruju njegova značenja. Ponavljaju njegove riječi, ali nad njima ne zastaju. Okupljaju se da slušaju milozvučno učenje Kur'ana, a ne ljepotu njegove poruke. A Kur'an nije poezija da bi se uživalo samo u njegovoj melodičnosti. On u sebi nosi Allahovo znanje bez granica, znanje koje obuhvata sve dimenzije postojanja. To je Knjiga koja nadilazi granice vremena i prostora. Govori o nevidljivim i vidljivim svjetovima, o Stvoritelju i stvorenome, o početku i završetku, o vjerovanju i vjerozakonu, o životu i smrti, o miru i borbi, o muškarcu i ženi, ali uvijek kroz savršenu ravnotežu. U njemu postoji precizna mjera ili vaga za sve.
Kur'an je izraz Allahove milosti prema čovjeku, kao što se navodi u ajetu: ”Milostivi – poučava Kur'anu.” (Er-Rahman, 1.-2.) Nije slučajno da se podučavanje Kur'anu vezuje za Allahovo ime Er-Rahman. Milost je ta koja je čovječanstvu darovala Kur'an, kako čovjek ne bi lutao. Bez ove Knjige, čovjek se srozava daleko ispod stepena ljudskosti.
Zato Uzvišeni u nastavku spomenute sure kaže: ”Stvara čovjeka, uči ga govoru.” (Er-Rahman, 2.-3.) Čovjek je zadužen da razumije Kur'an, i zadužen je da primjenjuje njegove propise nakon razumijevanja, jer posjeduje sposobnost izražavanja i pojašnjavanja. Kur'an je Knjiga pojašnjenja. Zbog toga je veza između Kur'ana i čovjeka čvrsta.
Postoje i pomoćne nauke za razumijevanje Kur'ana, a među njima i kosmičke nauke. Svemir je Allahovo stvorenje, a Kur'an je Allahova objava. U oba se ogleda isto znanje i među njima nema proturječnosti. Zato nakon toga dolaze ajeti koji govore o svemiru, u zadivljujućem nizu u suri Er-Rahman: ”Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove, i trava i drveće se pokoravaju, a nebo je digao. I postavio je terazije da ne prelazite granice u mjerenju – i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte!” (Er-Rahman, 5.-9.)
U Allahovoj Knjizi postoji precizna vaga (ravnoteža), i u svemiru postoji precizna vaga. To je dokaz postojanja Stvoritelja, Njegove jednoće, Njegove apsolutne moći i Njegove savršene mudrosti.
U suri El-Hadid se navodi: ”Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.” (El-Hadid, 25.) Zašto ista riječ – vaga ili terazija (mizan) – opisuje i Allahovu Objavu i kosmos? Zato što se i nauka Objave i nauka svemira temelje na savršenoj ravnoteži. Ko izađe iz te ravnoteže – zalutao je.
Ibnul-Kajjim je to precizno izrazio riječima: ”Šerijat je u svojoj osnovi zasnovan na mudrosti i na koristima ljudi, i na ovom i na budućem svijetu.”
To je ta vaga u Allahovoj Knjizi. Govor o Šerijatu ima dva stuba: mudrost i korist ljudi. A ta korist se ostvaruje i na dunjaluku i na ahiretu. Islam nije samo dunjalučki sistem, niti je samo ahiretski ”projekat”. On je sistem i vjera, akida i moral, zakon i vizija života.
Ibnul-Kajjim dodatno pojašnjava ovu ravnotežu riječima: ”Šerijat je u cijelosti pravda, u cijelosti milost, u cijelosti korist i u cijelosti mudrost.”
Ovo je suština ”vage” na kojoj počiva Objava: potpuna pravda, sveobuhvatna milost, sigurna korist i uzvišena mudrost. Allahova Objava želi izgraditi uravnoteženo društvo – društvo u kojem su postupci zasnovani na pravdi, a odnosi među ljudima na samilosti i dobročinstvu prije nego na formalnim ugovorima. Zakoni koji proizlaze iz Šerijata moraju biti izraz mudrosti i ostvarivati cilj Zakonodavca.
Upravo zato Kur'an nije objavljen da bude samo učen i proučavan, već da se po njemu živi. Nije objavljen da se samo memorira, već da se razumije i primjenjuje. Ko ga svede samo na melodiju i učenje tek u rijetkim prilikama ili za mrtve, promašit će i značenje i svrhu Kur'ana. A ko mu dozvoli da upravlja njegovim životom, pronaći će i smisao i ravnotežu.
