Piše: dr. Muhamed Imare / Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Bez slobode nema istinskog vjerovanja. Prisila čini od ljudi licemjere i munafike, a ne vjernike. To je značenje i kur'anskog ajeta: ”U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti.” (El-Bekara, 256.) Ovaj ajet istovremeno znači negaciju vjerovanja uz prisilu i zabranu prisile u vjeri.
Zbog ove odlike islama, islamska vojna osvajanja značila su prekidanje i eliminaciju biznatijskog i perzijskog ugnjetavanja narodā Istoka i njihovo istinsko oslobađanje. Štaviše, procenat muslimana na osvojenim područjima, čitavo stoljeće nakon osvajanja, nije premašio 20% od ukupnog broja stanovništva, što potvrđuje i historijsko djelo ”Kršćani i Židovi u islamskoj (arapsko-turskoj) povijesti”, koje je izdao Nacionalni institut za demokratske studije u Parizu.
Ovu istinu i povijesnu činjenicu (povezivanja islamskih osvajanja sa slobodom i oslobođenjem) potvrdio je i poznati koptski historičar, Ja'agub Nakhla Rofeilah (1847.-1905.) u svojoj knjizi ”Povijest koptskog naroda”, u kojoj, između ostaloga, veli: “Islamska osvajanja osigurala su Koptima slobodu i građansku nezavisnost, te rasterećenje i olakšanje za koje nisu znali stoljećima. To je vrijednost (ljudsko pravo) koja im je bila oduzeta u vrijeme Bizantijske imperije.”
Ovo pravilo oslobađanja porobljenih naroda primjenjivano je tokom cijele islamske povijesti, a ne samo u periodu ranog islama. Pet stoljeća nakon velikih islamskih osvajanja, ovu činjenicu potvrdio je i sirijski (ortodoksno-jakobitski) patrijarh Mihailo Sirijski (1126.-1199.), koji je rekao: ”Bizantijski zlikovci su na najsvirepiji način opljačkali naše crkve i manastire i optužili nas bez imalo samilosti i saosjećanja. Ali su došli potomci Ismailovi – Arapi muslimani – da nas spase iz ruku Bizantinaca. Arapi muslimani ostavili su nas da slobodno ispovijedamo svoju vjeru i da u miru živimo.”
Velika islamska osvajanja značila su izbavljenje i oslobađanje naroda Istoka i njihovih vjerskih ubjeđenja, i ona su, pred ovim narodima, otvorila vrata vjerske i društvene slobode.
Vjerodostojnost spomenutih povijesnih činjenica potvrdio je i engleski orijentalista Thomas Arnold (1864.-1930.), koji je u svojoj knjizi ”Poziv u islam”, napisao: ”Pravda i istinoljubivost zahtijevaju da kažemo da su nemuslimani u cijelosti uživali sva prava u okrilju islamske vlasti i takav stepen tolerancije nije imao svoj ekvivalent u Evropi prije modernih vremena.”
Nisu samo vjerske slobode vrijednosti koje je islam donio narodima Istoka, već i socijalne i ekonomske slobode, također. Naprimjer, Bizantijska država je građanima nametnula trideset vrsta poreza, a islamska država je sve te poreze svela na dvije vrste poreza. Prvi porez bio je tzv. harač ili porez na obradivo zemljište i taj porez podjednako su plaćali muslimani i nemuslimani. Drugi porez bila je tzv. džizija ili glavarina koja je iznosila nekoliko dirhema, a plaćali su je oni nemuslimani koji nisu željeli da se uključe u vojsku, a bili su vojno sposobni. Oni su oslobađanje od vojne obaveze plaćali neznatnim iznosom ili džizijom. Dakle, džizija nije uzimana kao nadoknada ili zamjena za ulazak u islam, što potvrđuje činjenica da su džizije bili oslobođeni svećenici, redovnici, žene, djeca i starije osobe. Džizije su, također, bili oslobođeni i oni nemuslimani koji su se uključivali u vojsku. I ne samo to, već je njima određivana plaća kao i muslimanskim vojnicima.
Na taj način, islam je, sa svim vrstama sloboda, došao narodima Istoka, kao što je primijetio američki filozof John Taylor (1753.-1824.), rekavši da je dolazak islama značio: ”Revoluciju protiv besmislenih i ispraznih vjerskih rasprava, davanje robovima ljudske i bratske nade, te omogućavanje ljudima da spoznaju osnovne činjenice na kojima počiva ljudska priroda.”
Tako je sloboda bila prvi i temeljni cilj islamskih osvajanja i skidanje okova sa potlačenih naroda koje su im nametnuli vladari tirani.