Autor: Anel Nezirević
Islamsko načelo, da su svi ljudi braća, najljepše oslikava solidarni sistem islama. Zatim, ljudi se ne cijene po položaju, imetku, boji kože, naciji. Kod Allaha je najbolji onaj ko Ga se najviše boji. Sunovrat današnjeg solidarisanja sa ljudima koji su pogođeni raznim katastrofama jeste što je čovjek postao egoističan i naoružan pohlepom i interesom. Vjera nas uči da je čovjek čovjeku brat, a ne kao što to čovjek svojim krnjavim razumom govori da je čovjek čovjeku vuk. Islam kao religija prihvata stanovište socijalnih sistema koji nisu islamski, a stanovišta su da su ljudi društveni i da bez društva i zdrave zajednice ne mogu opstati, kao što i sam Kur'an govori: – Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i na plemena vas dijelimo da biste se upoznali.- Ono što razlikuje socijalni sistem u islamu od ostalih sistema jeste svakako da je on imperativ Zakonodavca, i time ima božansko utemeljenje. Ovaj sistem ima posebnu moralnu dimenziju koja ga krasi, a kojeg ne odlikuje niti jedan drugi solidarni sistem a to je da su prava koja su društvena zagarantirana svim građanima, Božija prava. Pa kako onda da se nanosi nepravda, ili ne solidariše s onima čija su prava pod patronatom Uzvišenog Allaha? Zato samo moralan i čestit čovjek – vjernik može da upravlja tim pravima, a oni koji su izgubili tu moralnu dimenziju u svojim sistemima osjećaju krah kao što su to kapitalizam, komunizam, i sl.
Komunizam i kapitalizam su sistemi upravljanja koje je stvorio čovjek. Ova dva sistema nisu uspjela da shvate prirodu čovjeka i društva, te su samim tim doživjeli samo ograničen uspjeh.Islam je prefinjeno definisao i uvazio covjekovu konstituciju duha i tijela. Islam se ne protivi prirodi covjeka, njegovoj zelji za posjedovanjem, nagonima upravljanja i vladanja, ali ih ispravno kanalise.
– Komunizam je sistem upravljanja u kojem su vlasništvo i sredstva za proizvodnju u društvenoj svojini. Teorije komunizma su se pojavile 1848. godine u „Manifestu komunističke partije“ Karla Marksa i Fridriha Engelsa, a predvidjele su da će radničke klase oboriti kapitaliste i uspostaviti besklasni sistem sa društvenom svojinom. Komunizam se razlikuje od socijalizma u tome što teži da ostvari gotovo iste rezultate revolucijom, a ne evolucijom.On ne razumije suštinu čovjekove biti. On čovjeka posmatra prosto kao jedinicu za proizvodnju. Komunizam nema ograničenja na stvaranje bogatstva, ali ograničava koliko bogatstvo može biti u vlasništvu pojedinca. Komunizam zahtijeva da se bogatstvo raspodijeli ravnomjerno bez obzira na zanimanje, tako da doktori, na primjer, zarađuju isto kao i skupljači smeća.
– Kapitalizam je sistem koji se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Pojedinac se u njemu može lično obogatiti kroz ulaganje kapitala i zapošljavanje radne snage. Kapitalizam se zasniva na konceptu slobodnog preduzetništva. To znači da je intervencija od strane vlade ograničena, dok slobodno tržište, koje je bazirano na ponudi i potražnji, maksimalno zaštićuje potrošača. U kapitalizmu ne postoje ograničenja na stvaranje bogatstva i koliko bogatstvo može biti u vlasništvu pojedinca. Kapitalizam je samim tim sistem eksploatacije, kao što je to već i ilustrovano u prošlosti kroz robovlasničke sisteme koje su primjenjivale britanska i američka administracija.
– Islam nije sistem stvoren od strane čovjeka. Tačnije, to je božanska ideologija. Islam je jedinstven način života koji je derogirao prethodne monoteističke religije. Islam je zakonski propisao ekonomske, političke, socijalne i druge sisteme života koji su s velikim uspjehom primjenjivani više od 14 vijekova za sve njegove građane, i muslimane i nemuslimane. Sistemi islama priznaju da je sve stvoreno od strane Allaha, subhanehu ve te’ala, a da smo mi odgovorni za ono što radimo. Sve bogatstvo pripada Allahu, subhanehu ve te’ala, a mi smo samo čuvari tog bogatstva. Stoga je pravljenje zaliha zabranjeno, a promet bogatstva je naša obaveza.
Islam je iskorijenio siromaštvo, a zemlje kao što su Sudan itd. su proglašene žitnicom Afrike, tj. izvozile su hranu u druge dijelove svijeta, što je oštar kontrast današnjoj situaciji.
ZAKLJUČAK:
Solidarni sistem je utemeljen u islamu i ima razne forme ispoljavanja, bilo to u obaveznom smislu kao što je zekat imućnih, ili sadaka od pola datule. Ono što daje vjetar u leđa ovom solidarnom sistemu jeste da je on božanskog porijekla, a implikacija njegove primjene u praksi zavisi od bogobojaznosti čovjeka. Prvi pisani ustav muslimana ali i onaj koji je prepisan i u modernom dobu, pripisujući sebi začetke humanosti i pravde bila je Medinska povelja. U Povelji stoji: ”…sporazum o miru je jedinstven. Mirovni sporazumi odnose se na sve vjernike, uz pravdu i jednakost među njima.“ Islam je prije 14 st. priznao prava i slobodu svim ljudima, sa parolom da je čovjek sveto biće, krunsko stvorenje Uzvišenog Boga. Lijep primjer je Ebu Bekr koji je oslobađao one koji su bili nemoćni, stara lica, djecu, itd. Na pitanje zašto ne oslobađa nekog ko je jak ko ga može zaštiti, sjetio se milosti prema ljudima i ulaganja truda u činjenju dobra, ocekivao je nagradu kod Allaha dž.š zbog toga mu nije bio prioritet oslobađati jake. Kroz historiju islama zabilježena su djela koja su nadasve pokazale šarolikost islamskog solidarnog sistema kao što je briga o životinjama, njihovo timarenje, hranjenje, posebice onih koje su bile napuštene, iznemogle i sl. Svaka stvar u islamu je regulisana, ako je briga o životinjama u prošlim stoljećima bila tako izražena, kako li se tek odnosilo prema ljudima, nadilazeći njihova religijska, rasna i nacionalna obilježja te pokazivajući svu harizmu šerijata – božanskog vjerozakona.
