Piše: šejh Ali el-Tantavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Dvojica muškaraca jednake snage nose isti teret, jedan se žali i stalno gunđa i prigovara kao da nosi dva tereta, a drugi se smije i pjeva kao da ništa ne nosi.
Dvojica muškaraca istih godina i jednake tjelesne građe razbole se od iste bolesti, pa jednog od njih obuzme pesimizam i strah, stalno zamišlja smrt i ne vidi izlječenja i spasa, a drugi strpljivo podnosi bolest, pun je optimizma i stalno zamišlja zdravlje. On žuri u susret zdravlju, pa je i zdravlje požurilo u susret njemu.
Dvojica ljudi dobili smrtnu kaznu, pa je jednog obuzeo neopisiv strah i uznemirenost, tako da je umro hiljadu puta prije prave smrti, a drugi se hrabro držao, upravljao svojim mislima i osjećanjima, pa ako se već nije mogao spasiti od smrti, barem ga nije ubila mašta i zla slutnja.
Spominje se da je Bizmark, ”čelični kancelar” i genije rata i mira, kako su ga zvali, bio strastveni pušač koji nije mogao ni minute bez zapaljene cigarete, toliko da je pripaljivao novu cigaretu ostatkom stare, i takav mu je bio svaki dan.
U toku rata, u jednom trenutku je primjetio da mu je ostao samo jedan dim od cigarete, pa ga je ostavio do trenutka kad mu brige dostignu vrhunac. I tako je ostao cijelu sedmicu a da nije povukao ni jedan dim. Kada je shvatio da sedmicu dana nije zapalio cigaretu, prestao je pušiti, jer je odbio da njegova sreća ovisi o jednoj cigareti ili o jednom dimu.
Ljudska duša ima nevjerovatnu snagu i ako znate kako je iskoristiti možete učiniti čuda. Taj potencijal i snaga spava, a budi se strahom ili radošću.
Zamislite čovjeka koji se vrati svojoj kući u popodnevnim satima isrcpljen od umora i gladi, on ne želi ništa osim da sjedne da se odmori i utoli glad, a onda nađe telegram od prijatelja koji mu poručuje da se upravo vraća s putovanja, ili preporučeno pismo od ministra koji ga poziva da dođe da bi ga unaprijedio, bez sumnje će u istom trenutku zaboraviti na umor i glad i odmah otići na aerodrom da dočeka prijatelja, ili pak do ministra radi unapređenja. Ta snaga je izvor sreće koja izbija iz nje kao što čista i pitka voda izbija iz stijene.
Dakle, mi smo bogati, ali ne znamo vrijednost tog bogatstva, pa ga s prezirom odbacujemo. Jednog od nas zaboli glava, stomak ili zub, i odmah svijet vidi tamnim i crnim. Zašto ga, dok je bio zdrav, nije vidio bijelim i svijetlim?
Ili mu, usljed bolesti, bude zabranjena hrana, pa žudi za zalogajem hljeba i komadićem mesa, toliko da zavidi onima koji bez problema mogu jesti. A zašto prije bolesti nije osjećao takvu slast u zalogaju hljeba? Zašto ne znamo cijeniti blagodati dok ih ne izgubimo? Zašto starac plače zbog svoje mladosti, i zašto se mladić ne smije zbog svoje mladosti? Zašto sreću ne vidimo dok se ne okrene od nas i ne primjećujemo je osim utopljenu u tami prošlosti ili prekrivenu maglom budućnosti? Svako plače zbog svoje prošlosti i čezne za njom, pa zašto ne razmišljamo o sadašnjosti prije nego što postane prošlost?
Mi računamo da je bogatstvo samo novac, a šta zapravo znači sâm novac?
Zar ne znate priču o bolesnom kralju kojem su donosili najbolju i najukusniju hranu, ali on ništa od toga nije mogao jesti? U jednom trenutku je pogledao kroz prozor i vidio vrtlara kako slasno jede crni hljeb sa crnim maslinama, jedan zalogaj je stavio u usta, drugi je držao u ruci, a treći je gutao očima, pa je poželio da ima takav apetit i da je vrtlar.
Pa zašto ne cijenimo zdravlje? Ima li zdravlje kod nas uopće cijenu? Ko bi od nas želio ostati bez vida u zamjenu za stotinu hiljada dolara?
Zar vam nije poznata priča o čovjeku koji je zalutao u pustinji i zamalo skapao od gladi i žeđi, pa je ugledao miješinu s vodom i kesu pored mješine, zatim se napio vode i otvorio kesu nadajući se da će u njoj naći datule ili barem koricu hljeba, a kad je vidio šta je u kesi, u očaju je pao na zemlju. Naime, vidio je da je kesa napunjena zlatom umjesto hljebom.
Zašto tražimo zlato kad imamo toliko zlata kod sebe? Nisu li razum, sluh, vid, zdravlje i vrijeme zlato, i vrjedniji od zlata? Zašto ne koristimo svoje vrijeme i zašto ne poznajemo vrijednost života?
Čudim se onima koji se žale na nedostatak vremena. Pa, da li smo u deficitu sa vremenom i zbog čega drugog osim zbog nemara i neorganiziranosti?! Razmislimo o tome koliko student pročita i ponovi gradiva u noći pred ispit; kada bi toliko čitao i učio, ne svake noći, već svake sedmice, postao bi učenjak svjetskog glasa.
Zdravlje, vrijeme i razum su imetak i sve su to uzroci sreće za one koji žele biti sretni. A vrhunac i glava svega toga je vjera; vjera hrani gladne, grije ozeble i promrzle, siromašne čini bogatim, tješi unesrećene, jača slabe, vjera je najbolji drug u samoći i ona neuspjeh pretvara u uspjeh.
Mi zaboravljamo da živimo bolje nego što je živio emevijski halifa Abdul-Melik ibn Mervan i slavni abasijski halifa Harun er-Rešid, koji su bili vladari ogromnog carstva.
Abdul-Melika je zabolio zub i noćima nije mogao zaspati od bola, ali nije mogao pronaći dobrog stomatologa koji bi mu popravio zub ili mu, od silnog zlata koje je posjedovao, napravio zlatni zub. Za razliku od halife Abdul-Melika, nas danas boli zub onoliko vremena koliko nam treba da odemo do stomatologa.
Slavni Harun er-Rešid je svoj dvorac osvjetljavao svijećama i vozio se u kočijama, dok se mi danas vozimo u najluksuznijim automobilima. Oni su, pored silnog bogatstva i blaga koje su imali, po mjesec dana putovali na hadž, a mi u Mekku i Medinu stignemo za nekoliko sati.
Sretni smo, ali mi toga nismo svjesni. Sretni smo ako znamo vrijednost blagodati koje uživamo, sretni smo ako poznajemo svoje duše i ako iskoristimo zalihe njihove moći i snage, sretni smo ako su naše misli uvijek sa Allahom, ako zahvaljujemo Allahu na blagodatima i ako smo strpljivi u iskušenjima, tada nam je uspjeh zagarantiran na ovome i na budućem svijetu.
