Pripremio: Semir Imamović
”Allahu Ekber, dati su mi ključevi Šama! Allahu Ekber, dati su mi ključevi Perzije! Allahu Ekber, dati su mi ključevi Jemena!” Ove riječi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naš uzor i miljenik, je izgovorio u dobro poznatoj Bici na Hendeku. Pitate se zašto je odabrao baš ovaj trenutak za nagovještaj velikih pobijeda islama i osvajanje država koje su u to vrijeme slovile za svjetske velesile? Zašto baš u ovom trenutku u kojem je, po prvi put u povijesti Arapa, 10000 boraca, opsjedalo jedan grad s ciljem njegovog uništenja? To što se tiče vanjskog neprijatelja, a na unutarnjem planu situacija je bila još složenija. Jevrejska plemena, s kojima je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ranije zaključio sporazum o nenapadanju i zajedničkoj odbrani Medine, u odsudnom momentu su prekršila sporazum i priklonula se ”saveznicima” (napadačima). Stanje u kojem se nalazio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i branioci Medine, najbolje je opisao Kur'an, koji o ovom slučaju kaže: ”O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali, a i vojske koje vi niste vidjeli – a Allah dobro vidi šta vi radite – kad su vam došle i odozgo i odozdo, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali.” (Prijevod značenja, El-Ahzab, 8.-9.). No, jevrejska izdaja nije bio i jedini unutrašnji problem. Veći problem od toga bili su munafici koji su koristili svaku prliku da u odbrambene redove unesu paniku, strah i pesimizam. Za njih je Poslanikovo obećanje o velikim osvajanjima bio samo pusti san, jer ”kako će neko, ko nije siguran ni u nužnik otići, osvojiti bilo šta, a kamoli velika carstva”, govorili su oni, izrugujući se Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Odgovor na gornje pitanje, vjerovatno se krije u činjenici da se upravo u kritičnim situacijama, kakva je bez sumnje bila ova, u ljudska srca uvlači defetizam, koji se kasnije pretvara u panični strah i kukavičluk, a koji opet vode sigurnom porazu, i zato je bilo potrebeno nešto što će presjeći put duhovnom pokleknuću i ojačati borbeni moral kod muslimanskih boraca, a to je upravo bilo ovo veliko obećanje, koji nije, kako su to vjerovali i javno iskazivali munafici, bio samo puki san i želja, nego jasno nagovještenje utemeljeno na objavi. Kao da im je rekao: ”Arapi, koliko god ih bilo, su niko i ništa u poređenju s vama. Vi ćete ih sigurno pobijediti. I ne samo njih, nego i moćnije narode i države. Pobijedit ćete i osvojiti dvije najmoćnije države, Perziju i Vizantiju.” Koje samouvjerenje i pouzdanje u Allaha, dželle šenuhu! Koji moral! Poslanikovo obećanje se zaista i obistinilo. Ashabi su porazili Arape u ovoj bici, a zatim su svojim očima vidjeli pad Perzije, Jemena i Vizantije u muslimanske ruke.
Vjerničko srce je vezano za svoga Gospodara i Stvoritelja, ne zna za očaj i ne odaziva se pozivima frustracija i pesimizma, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazilo, i šta se oko njega dešavalo. To je Allahov neumitni zakon, koji se ne mijenja bez obzira na protok vremena, smjene generacija i različiost stanja u kojima se ljudi nalaze. Zar se slična situacija nije desila sa Musaom i njegovim narodom, kada su, progonjeni od strane faraona i njegove vojske, došli do mora (ispred njih more a iza njih faraon), i kada su neki od njih panično povikali: “Samo što nas nisu stigli!” “Neće!” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” I Mi objavismo Musau: “Udari štapom svojim po moru!” – i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo.” (Prijevod značenja, Eš-Šu'ara, 61. – 63.). U jednom od, za Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, najtežih psiholoških momenata, kada je njegova žena Aiša, radijallahu ‘anha, lažno oklevetana i potvorena za blud, Allah, dželle še'nuhu, je svome Poslaniku, objavio ajete utjehe: ”Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki odnjih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika.” (Prijevod značenja, En-Nur, 11.).
Budimo ubjeđeni da se u iskušenju uvjek krije neko dobro, iako ga većina nas, u prvom momentu, da li zbog zatečenosti situacijom, ili svoje ljudske naravi i sviknutosti na lagodan i neopterećen život, ne uočava i ne primjećuje. Naravno, ta naša prirodna zatečenost i nespremnost na iskušenje, ne smije se niukom slučaju pretvoriti u očaj, gubitak borbenog duha i pokleknuće, jer time pokazujemo da nismo razumijeli suštinu bitka na ovom svijetu i da nismo dorasli visini zadaće i misije, koja je smrću posljednjeg Poslanika, Muhameda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pala na naša pleća. Ta misija je nezamisliva bez iskušenja. Zato je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, za onoga koji širi pesimizam i beznađe u društvu rekao da je najveći gubitnik i da on zapravo svojim takvim stavom najviše doprinosi stagnaciji i propadanju društva. ”Ko kaže ‘ljudi su upropašteni’, on ih je upropastio ili on je najveća propalica.” (Muslim, 2623.).
Kod Arapa je bilo uvriježeno mišljenje da je mjesto na kojem se desila neka nevolja nesretno i zloslutno, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da bi razbio kod ljudi to uvjerenje, za brdo Uhud, koje je bilo simbol velikog musibeta (nevolje, nedaće, iskušenja), koji je zadesio muslimane – vojni poraz i ranjavanje Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem – rekao: ”Brdo Uhud nas voli i mi volimo njega.” (Buharija, 1481.). To je veličina i pravednost islama.
Danas kada je čovječanstvo dostiglo vrhunac na civilizacijskom, tehničko-tehnološkom, naučnom, informacijskom, komunikacijskom ali i na svim ostalim poljima, i kada su se ispunili svi preduslovi za bolji, pozitivniji, mirniji i zadovoljniji život, širenje pozitivnog duha i atmosfere među ljudima, mi imamo sasvim suprotno situaciju. Ne samo da se u današnjim društvima ne osjeti pozitivan duh, i ne samo da ljudi nisu zadovoljni i sretni, nego ih je većina ophrvana pesimizmom i očajom. Gdje god dođete, s kim god sjednete, u kakvom god se društvu nađete, možete čuti uglavnom negativne vijesti i komentare. Negativa je postala neka vrsta ”meze” ili ”koktela”, bez koje su današnja druženja nezamisliva. Ako želiš vidjeti koliko je današnji čovjek ”zaluđen” negativnom pričom i s koliko energije ulazi u razgovor i raspravu o negativnim stvarima, dovoljno je samo da otvoriš neku negativnu temu, vijest ili događaj, i za kratko vrijeme ćeš oko sebe imati veliki broj sagovornika, koji će se bukvalno utrkivati u iznošenju vlastitog stava o toj temi. Najgledaniji sadržaji i najčitanije vijesti na internetu su one sa negativnim prizvukom i porukom, dok s druge strane jako mali broj ljudi uopće pokazuje interesovanje za pozitivne vijesti, kojih sigurno ima puno više nego nagativnih, samo ih treba potražiti i otkriti.
Šta je to što ljude navodi da se uglavnom orijentišu na ono što je negativno? Prije svega to je njihova ljudska znatiželja, ali i potreba da se ”uživa” u tuđim nevoljama i problemima, koliko god se pokušavali oteti tom osjećaju, kao i potreba da se odgovornost uvijek prebaci na drugoga a sebe oslobodi bilo kakve odgovornosti, što je potpuno pogrešan pristup problemima. Nasuprot tome, Kur'an nas uči da, za sve negativno što se događa, i mi snosimo dio odgovornosti, zato se zbog negativnih vijesti ne trebamo radovati, nego na njih gledati kao Božije iskušenje i kaznu u kojoj i mi imamo udjela. U tom smislu Uzvišeni kaže: ”Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: ”Otkud sad ovo?!” Reci: ”To je od vas samih!” Allah, zaista, sve može.” Dakle, važno je znati uzrok problema (”Otkud sad ovo”) ali je važnije od toga ponijeti odgovornost za vlastite greške i grijehe i ne prebacivati ih na drugoga (Reci: ”To je od vas samih!”).
Ljudskoj duši je bliža negativna od pozitivne priče i zbog toga, što ona ne traži nikakav poseban napor, akciju i trud. Lakše je slušati i raspravljati o tuđim problemima, iščuđavati se nečijoj gluposti i naivnosti, nego uraditi nešto konkretno, pozitivno, što bi društvo, bar za jedan korak, moglo pokrenuti naprijed. Lakše je drugima dijeliti savjete i moralne pridike, nego tragati za vlastitim greškama i propustima. Interesovanjem za tuđe probleme mi se zapravo udaljavmo od svoje osnovne zadaće, a ona je briga o vlastitoj duši, njenom očišćenju i spasu. U jednoj predaji se kaže: ”Od znakova Allahove upute kod čovjeka je da ga njegovi vlastiti grijesi zaposle od grijeha drugih ljudi, a od znakova da ga je Allah napustio je da ga tuđi grijesi zaposle od vlastitih grijeha.”
