Piše: Dr. Selman ibn Fehd el-‘Avde / Preveo, preuredio i prilagodio: Semir Imamović
Kada su Adem i Hava kušali ”zabranjene plodove”, istog momenta su postali svjesni veličine greške koju su, po Iblisovom nagovoru,učinili, i zato su požurili da što prije napuste to mijesto i udalje se od drveta koje je bilo uzrokom njihovog prvog posrnuća. Vrlo brzo stigao je Božiji ukor, primjeren situaciji i njihovom stanju: ”Zar vam nisam zabranio da jedete s tog drveta.”Sam čin bježanja sa ”mjesta grijeha”, značio je žestoko kajanje i stid od Allaha, dželle šenuhu, koji ih je, prije toga, jasno upozorio na djelo i šejtanovu dosjetljivost i zavodljivu narav. Upali su u zabranu i pored direktnog i jasnog upozorenja i spoznaje da grijeh ima svoje negativne posljedice. Unatoč tome, Allahov ukor je bio blag i u formi potvrdnog pitanja ”zar vam nisam zabranio da se približavate drvetu i zar vam nisam rekao da vam je šejtan otvoreni neprijatelj?”Umiljavajući ukor, kojim se željelo potvrditi da vrata pokajanja nisu zatvorena i da je Allahova milost veća od toga. Njih dvoje su nakon bolnog posrnuća, svakog momenta, iščekivali Božije očitovanje i presudu u njihovom slučaju, a onda je Adem od Allaha primio ”neke riječi”, zapravo nekoliko blagih, jasnih i direktnih riječi koje su mu trebale biti putokaz i pouka. ”Primanje riječi” upućuje na nestrpljivo iščekivanje i neizvjesnost.
”Riječi” su uslijedile ubrzo nakon počinjenog grijeha, bez odgađanja, odugovlačenja i bilo kakvih posebnih zahtijeva (bezuslovnog pokajanja). Zato je upotrijebljena čestica ”fe” (fe-telekkā Ademu mirrabihi kelimatin – i Adem ubrzo primi neke riječi), koja se u arapskom jeziku koristi kako bi se ukazalo na brzu smjenu radnji i događaja. Kroz ovaj primjer, Allah dželle šenuhu, nas uči da je poželjno da upozorenje prije pogreške bude snažno i odlučno, a ukor poslije greške blag i odmjeren, posebno prema onome ko je postao svjestan svoje greške, naučio je lekciju i uzeo pouku. Bože dragi, kakva je to i kolika milost koja grijehe, kojih se sa najvećim bolom prisjećamo, pretvara u dobra dijela koja će ojačatinašuvagu na Sudnjem danu! Kada ljudi od tebe zatrže oprost, požuri da im oprostiš, sputaš svoj ego i zaboraviš nepravdu, jer”onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi.” (Prijevod značenja, Eš-Šura, 40.). I samom ti je, kao grješnom biću, potreban Allahov i ljudski oprost.
”Riječi” koje je primio i izgovorio Adem, bile su riječi iskrene teobe, iz dubine srca, ”zalivene” vrelim pokajnačkim suzama. Allahu nema ništa draže od suza pokajnika. Rekli su ”Gospodaru naš, mi smo se prema sebi ogriješili.”Priznali su vlastiti grijeh i nisu se pravdali šejtanovim zavođenjem, a zatim su zatražili oprost od Allaha da ih ne bi zadesila sudbina ranijih stanovnika zemlje, koji su u zlu svaku granicu prelazili, pa ih je Allah zbrisao sa lica zemlje.
”Riječi” su bile konkretna djela, poput onih kojima je Allah iskušao Ibrahima, ‘alejhi selam, a ticala su se čistoće, prirodnih obilježja, očuvanja i unaprijeđenja života, ljudskih prava, životne okoline, suprostavljanja šejtanu i njegovim ljudskim saveznicima. Zato se kaže da je Adem bio prvi čovjek i poslanik koji je postavio granice Harema (svetog i nepovredivog dijela Mekke), i svojim potomcima propisao poštivanje svetosti Mekke i okolnih područja, i zabranio im sječu njenog drveća i lov njene divljači, što nas uopće ne bi trebalo čuditi, jer je njegova osnovna zadaća namjesništvo na zemlji i njena izgradnja i kultivisanje. Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, nas je naučio ”da onaj ko obavi hadž, i ne bude govorio ružne i neprimjerene riječi i ne bude griješio, vratit će se svojoj kući čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.”
U najveći stepen dobročinstva spada da učiniš dobro onome ko je tebi učinio zlo, a na njegove hrđave postupke i ružne riječi uzvratiš oprostom i milosrđem. Dakle, najveći Dobročinitelj je naš Gospodar, koji na ljudske grijehe i uvrede, uzvraća različitim vidovima milosrđa i dobrote.
Ponizne i žalostive”riječi” naših roditelja (Gospodaru naš, mi smo se o sebe ogriješili, oprosti nam) su vječni svjetionik koji nam osvjetljava siguran put ka Allahu, kada god nas grijesi pritisnu uza zid. One nas uče da ne padamo u očaj i ne predajemo se grijehu, čak i onda kada se on ponovi, pa i onda kada postanemo ovisni o njemu, jer onaj koji je, kaderom (odredbom), dozvolio postojanje grijeha, propisao je tevbu i olakšao njene uzroke i puteve koji vode direktno Njemu, bez posrednika.
Njihovo pokajanje je bilo javno kao i grijeh kojeg su počinili.
Kazivanje o Ademu i Havi, ponavlja se sedam puta u Kur'anu, sa jasnom porukom da je grijeh, pokazivanje sramote, posrnuće,ljudska stvarnost i bit, da niko nije imun na grijeh, i da iskrenost nije u simuliranju čistote i bezgrješnosti, nego u izvinjenju, pokajanju i iskupljenju grijeha na primjeren način, strah od Allaha a ne ljudi, i svijest da je javno pričanje o grijehu učinjenom u tajnosti još jedan, veći, grijeh, minimiziranje grijeha i narušavanju općeg ambijneta.
Nakon počinjenog grijeha uslijedilo je poslanstvo i Božiji odabir, što će reći da se čovjek (Adem), nakon pokajanja, našao u znatno povoljnijoj i boljoj situaciji od one koja je prethodila grijehu, i da je nestalo razloga za njegovo daljnje terećenje i propitivanje. To su posljedice iskrene i iz dna duše učinjene teobe. Neki Ademovi potomci čine teobu (kaju se), ne kako bi se očistili od grijeha, približili Allahu i vratili na siratu-l-mustekim, nego da bi povratili svoj društveni ugled i reputaciju, kojeg su ozbiljno narušili ili izgubili javnim grijehom ili pogreškom. Oni od svog pokajanja imaju samo vanjsku formu. A ima i onih koje bijeg od ”zabranjenog i grješnog drveta” odvede u još veći grijeh, kao što je proljevanje nedužne krvi, provođenje sile nad ljudima, fanatizam ili tekfir (anatemisanje) drugih.
Naši roditelji su saučestvovali u grijehu, svaki od njih je onom drugom uljepšao i približio grijeh, i zato je bilo poželjno da i njihova teoba (pokajanje) bude zajednička, u jednom glasu, baš kao što su i učinili: ”Rekoše: Gospodaru naš, mi smo se o sebe ogriješili.”
Naši kolektivni grijesi i neizvršavanje zadaće pravovjernog namjesništva na zemlji, proizvelo je civilizacijsku dekadencu našeg ummeta, veliko neznanje, podjele među ljudima, nacionalizam i nagomilavanje intelektualnih, emocionalnih i bihevioralnih navika koje su nas zatvorile u začarani krug i nikako nam ne dozvoljavaju da pronađemo put koji će nas, kao ljudska bića a prije svega muslimane, odvesti do osjećaja i prihvatanja odgovornosti za sve ono što se dešava na Zemlji.
Mi od svojih roditelja nismo naslijedili grijeh, nego narav koja jednako prihvata i dobro i zlo i to je tajna našeg insanijjeta (ljudske biti) i šerijatsko-pravne odgovornosti.
Od njih smo naučili da grijeh nije stalno stanje, nego prolazni trenutak slabosti, iz kojeg srce izlazi još jače, bistrije i prosvjetljenije.
Naučili smo, također, da je za teobu potrebno ponizno dozivanje, žestoko kajanje i priznanje grijeha pred Uzvišenim Allahom, i da su istinske suze zejtin kojim se potpaljuje njegova svjetiljka.
Spoznali smo da spuštanje čovjeka na Zemlju nije kazna, a kako bi i bila, kada mu je Allah, dželle šenuhu, prije toga oprostio. Prenosi se da je Ibn-Abbas, radijallahu ‘anhu, rekao: ”Allah je Adema spustio na zemlju prije nego ga je stvorio”, aludirajući na riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”Ja ću na zemlji postaviti namjesnika.” Dakle, Adem je stvoren za život i rad na zemlji.
Naučili smo da su činjenje nereda na zemlji i proljevanje nedužne krvi jedne od najvećih ljudskih pogreški (grijeha). Svjedoci smo porasta i progresije svih vrsta nereda (moralnog, političkog, društvenog, ekološkog, materijalnog), masovne nepravde, slijepog ubijanja, i to najviše na tlu kojeg, većinski, nastanjuju sljedbenici ummeta, čiji je Poslanik došao sa misijom osiguranja i zaštite ljudskih prava i jačanja ljudskih veza.
Šta ja to, kao Ademov potomak, trebam priznati danas? Kakav grijeh?
Ono što bi svakako trebao priznati jeste da je moja najveća briga koliko ću imati sljedbenika, koliko će biti prodato mojih knjiga, koliko ću lajkova dobiti na Facebooku, šta će o meni reći ovaj ili onaj, kakva je moja reputacija u društvu, ko me je pretekao i koga sam pretekao. Naravno, ne razmišljam o danu u kojem me neće biti, koji će osvanuti i omrknuti bez mene, a možda će on biti bolji od ovog dana, u kojem postojim i jesam, taj dan će zatvoriti knjigu mog života, i izbrisati svaku vijest i spomen o meni, i pretvorit će me u jednu malu tačkicu, neprepoznatljivu i neprimjetljivu u odnosu na velikane islamskog ummeta, predvodnike iskrenosti i istinoljubivosti, istinske nosioce znanja, d'ave, žrtve i džihada na Allahovom putu. Gospodaru moj utječem ti se od toga da u ljudskim očima budem velik, a u Tvojim mal, o Ti koji si od milostivih najmilostiviji.
