Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Savremeni čovjek suočava se s raznovrsnim iskušenjima i izazovima koji oblikuju njegovu svakodnevicu. Nikada prije čovjek nije imao više sredstava, znanja i mogućnosti nego danas, ali uprkos svemu tome u njegovom životu jasno se ogleda duhovna suša. U našim životima ima obilja materije, ali je sve manje smirenosti u srcu, istinskog zadovoljstva i sreće.
Sve to nas poziva da zastanemo i iskreno se preispitamo; da sagledamo vlastiti život u njegovoj cjelini i s posebnom pažnjom se vratimo Allahovoj Knjizi, te u njenom svjetlu potražimo odgovore: gdje se pojavio poremećaj, kako je došlo do toga da duh slabi dok materija napreduje, i zašto savremeni musliman sve teže uspostavlja ravnotežu između ta dva svijeta, čak i u blagoslovljenom vremenu ramazana?
Ova pitanja, iako danas poprimaju naročitu težinu i značaj, nisu nepoznata našoj islamskoj tradiciji. O njima su promišljali i raniji islamski učenjaci – ljudi koji su umjeli spojiti znanje, duhovnost i život.
U njihovim životima postojala je prepoznatljiva ravnoteža. Oni nisu bježali ni od znanja ni od života, ali su jasno znali da srce mora imati svoje središnje mjesto. Razum su hranili dokazima, a srce veličanjem Allaha i istinskom pobožnošću. Kod njih se znanje nije pretvaralo u oholost, niti se pobožnost pretvarala u bijeg od stvarnosti.
Među njima posebno mjesto zauzima velikan čije su misli i danas žive i nadahnjujuće – Ibnul-Kajjim el-Dževzijje. On je zaista bio veliki islamski učenjak, čovjek predan Allahu, filozof duboke misli, daija koji je živio za islam. Njegovo pero nije bilo samo sredstvo pisanja, već sredstvo odbrane vjere i liječenja srca. Pisao je o razumijevanju Šerijata, o borbi protiv sumnji, o zamkama strasti, o odgoju duše i o putu kojim čovjek ide prema svome Gospodaru. Bio je učenjak koji je znao da islam obuhvata cijelog čovjeka – njegov razum, njegovo srce i njegovo ponašanje.
Upravo zato je govorio i pisao o onome što je nazivao stepenima ili duhovnim stanicama puta ka Allahu. Ibnul-Kajjim smatra da je prva stanica ili stepen na tom putu budnost (el-jakaza).
Dakle, početak puta jeste budnost srca, buđenje savjesti i snažan povratak Allahu. Musliman ne može krenuti ka Allahu bez budnog srca i žive savjesti.
U tom smislu su i riječi imama Gazalije: ”Vatreni počeci vode ka svijetlim završecima.” Ali početak ne može biti vatren bez budnosti.
Pa šta je onda budnost? Ibnul-Kajjim el-Dževzijje veli: ”Budnost je uznemirenost srca usljed snažnog buđenja iz sna nemara.” To je momenat kada savjest progovori, kada se srce uznemiri i kada čovjek osjeti potrebu da se vrati Allahu. U tom trenutku počinje istinska promjena.
Ibnul-Kajjim smatra da budnost ima tri stepena. Prvi je da srce počne primjećivati Allahove blagodati. Čovjek shvati koliko mu je dobra dato, koliko milosti ga prati kroz život i koliko je puta bio spašen, a da toga nije ni bio svjestan.
Drugi stepen je uviđanje vlastitih grešaka i grijeha. Ne da bi čovjek pao u očaj, nego da bi srce ponovo postalo ponizno i svjesno svoje potrebe za Allahovom milošću i oprostom.
Treći stepen je briga o vremenu. Kada srce postane budno, čovjek više ne rasipa vrijeme kao prije. Shvati da vrijeme nije nešto što se troši bez razmišljanja, nego kapital života. U tom trenutku počinje pravo putovanje – putovanje ka Allahu.
Zatim se iz budnosti rađa odlučnost, iz odlučnosti akcija a iz akcije promjena. Čovjek shvata važnost ahireta i daje mu prednost nad dunjalukom. Shvata bezvrijednost ovoga svijeta kod Allaha, pa skraćuje nade, mnogo se druži s Kur'anom i razmišlja o njegovim porukama i značenjima, te smanjuje bespotrebna druženja i pretjerivanje u jelu.
Budnost srca je prva iskra na putu ka Allahu, a ona znači kajanje i aktivnost, otkrivanje istine i čvrstu odluku da se nastavi tim putem. Budnost je unutrašnja bol koja zahtijeva lijek i izlječenje, a taj lijek je pokajanje ili tevba. Budnost bez pokajanja je samo prividno buđenje.
Zbog toga čovjek započinje svoje putovanje ka Allahu tražeći potpunu i istinsku sreću, ali i unutrašnju harmoniju koja proizlazi iz srca, a ne iz vanjskog svijeta. Kao što su govorili učeni i pobožni ljudi: ”Stepene puta ka Allahu poznaje samo onaj ko bez kolebanja ide tim putem.”
