Piše: Mujo Begić/Preporod.info

Logor Omarska formiran je naredbom Kriznog štaba tzv. srpske opštine Prijedor str.pov. broj: 11-12-20.  Prvi logoraši u logoru Omarska nezakonito su zatočeni u noći 27. i 28. maja 1992. godine, a posljednji zatočenici iz logora su odvedeni oko 21. avgusta 1992. godine. Nadzor i obezbjeđenje logora bilo je u nadležnosti pripadnika srpske policije SJB Prijedor i pripadnika tzv. VRS. Pripadnici tzv. VRS obezbjeđivali su širi prostor oko logora, dok su pripadnici SJB Prijedor vršila unutrašnje obezbjeđenje.

Prva veća grupa logoraša koji su nezakonito zatočeni u logoru Omarska prebačeni su iz logora Keraterm. Oko 1.000 nezakonito zatočenih Bošnjaka i Hrvata, u pratnji srpske vojske, sa više od 20 autobusa Autotransporta dovezeno je u logor Omarska. Komandant logora Omarska bio je Željko Mejakić, komandir policijske stanice Omarska. Zamjenik komandanta logora bio je najprije Miroslav Kvočka, a poslije njega Drago Prcać, dok je Mlađo Radić zvani “Krkan” bio jedan od stražara.

Zatočeno i 37 žena

Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara, upravne zgrade i dvije manje zgrade poznate kao bijela kuća i crvena kuća. Upravna zgrada bio je prostor gdje su zatočenici jeli i gdje su bile smještene žene koje su nezakonito zatočene. Na spratu su bile prostorije za isljeđivanja. Zatočenice su bile smještene odvojeno i bile su prisiljene raditi u restoranu, spavale su u prostoriji u kojoj su bila isljeđivanja muškaraca. U logoru Omarska nezakonito je zatočeno 37 žena. Ove zatočenice su bile svjedoci ubijanja mučenja, silovanja, odvoženja posmrtnih ostataka ubijenih.

Od žena koje su bile nezakonito zatočene ubijene su Edna Dautović, Sadeta Medunjanin, Mugbila Beširević, Velida Mahmuljin i Hajra Hadžić. Posmrtni ostaci ubijenih Edne Dautović i Sadete Medunjanin pronađeni su i ekshumirani iz masovne grobnice jama Lisac (općina Bosanska Krupa). Mugbila Beširević, Velida Mahmuljin i Hajra Hadžić pronađene su i ekshumirane iz grobnice Kevljani-Hadžići.

Po dovoženju nezakonito zatočenih Bošnjaka i Hrvata i građana Prijedora drugih nacionalnosti koji se nisu slagali sa velikosrpskom politikom logorski čuvari su vršili popis zatočenika i njihovu klasifikaciju. Ta klasifikacija je vršena u tri kategorije: “Prva kategorija se sastojala od intelektualaca i političkih vođa iz zajednica u kojima su živjeli bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, obilježeni za likvidaciju. Lica koja su se družila sa onima iz prve kategorije stavljana su u drugu kategoriju, a u trećoj kategoriji su bili zatočenici koji su, prema mišljenju vlasti bosanskih Srba, bili najmanje “krivi” i stoga na kraju pušteni na slobodu. Međutim, u praksi su u logoru bili zatočeni ljudi iz sve tri kategorije.

Broj nezakonito zatočenih civila nesrpske nacionalnosti u logoru Omarska je bio promjenjiv. Postoje određeni podaci da je kroz logor Omarska prošlo 3.000-5.000 zatočenika. O broju nezakonito zatočenih u logoru smrti Omarska načelnik SJB Prijedor Simo Drljača navodi sljedeće podatke: “Prema raspoloživim dokumentima i evidencijama koje su vođene u Omarskoj od dana 27. maja 1992. godine do dana 16. augusta 1992. godine, u ovaj istražni centar je dovedeno ukupno 3.334 lica od čega: Muslimana 3.197, Hrvata 125, Srba 11, ostalih 1, lica ispod 18 godina 28, lica iznad 60 godina 68, lica između 18 i 60 g. 2.920 muškaraca 3.297, žena 37. (…) Od dana 27.05.1992. do dana 16.08.1992. godine u Centru je kriminalistički obrađeno 3.334 lica od kojih je premješteno u Trnopolje 1.773, premješteno u vojni logor na Manjači 1.331. Trenutno se na obradi u SC Omarska nalazi 179 lica.”1 Broj logoraša se mijenjao svakodnevno iz razloga stalnog nezakonitog hapšenja i zatočenja civila nesrpske nacionalnosti i svakodnevnih ubijanja zatočenika.

Užasni uvjeti

Uvjeti u logoru su bili užasni. Preživjeli svedoci i novinari, koji su posjetili ovaj logor smrti, mogli su se uvjeriti u uvjete koji su vladali u logoru. Velik broj zatočenika je umro usljed premlaćivanja.

Gotovo 600 zatočenika držali su na betoniranoj površini na otvorenom, u svim vremenskim uslovima. Higijenski uslovi su bili vrlo loši i zatočenici su patili od kožnih i drugih bolesti. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a neki zatočenici, posebno oni koji su bili teško premlaćeni, nisu mogli otići do mjesta gdje se dijelila hrana. Najteža premlaćivanja odvijala su se u bijeloj kući i crvenoj kući, u koju su zatočenike odvodili, zlostavljali i ubijali. Betonska pista na kojoj su bili smješteni nezakonito zatočeni bila je mjesto na kojoj su na poseban način vršene psihofizičke torture logoraša.

Zatočenici su morali biti na otvorenom, bez bilo kakve zaštite od različitih vremenskih uvjeta. Kako se radilo o ljetnjem periodu, temperature su bile visoke. Zagrijana betonska podloga dostizala je temperaturu preko 40° C. Zatočenici su morali ležati potrbuške na pisti ili sjediti. Oni koji bi pokušali ustati, bili bi fizički zlostavljani. Bez vode, izloženi visokim temperaturama jedan broj zatočenika je imao halucinacije, teške opekline, najveći broj je dehidrirao što je dodatno pogoršavalo psihofizičko stanje zatočenika.

Uvjeti u bijeloj kući po svedočenjima preživjelih zatočenika bili su najgori u čitavom logoru. U nekoliko prostorija u kojima su nezakonito zatočeni bio je pravi pakao. U jednoj prostoriji veličine oko 2,5 x 2,5 m bilo je smješteno preko 50 zatočenika. Zatočenici su sjedili jedni preko drugih, padali u nesvjest zbog nedostatka zraka, vrućine, zagušljivosti.

U bijeloj kući čuvari su zatočenike premlaćivali do smrti.

Zidovi i plafoni su bili crveni od krvi pretučenih zatočenika. Zatočenici su vršili nuždu u prostorijama. Užasan miris se širio od znoja, krvi i fekalija. U ćošku je stajao kanister koji je služio za vršenje nužde što je dodatno otežavalo boravak u bijeloj kući. Zatočenike su tukli nogama, šakama, kundacima, drvenim i metalnim palicama. Kad su nekog htjeli pretući nasmrt, stražari su mahom udarali u predjelu bubrega i srca.

Ubijanje nezakonito zatočenih u logoru Omarska počelo je odmah po pristizanju prve grupe zatočenika. Ubistva su se dešavala odmah po izlasku iz autobusa. Najviše ubijanja i mučenja zatočenika dešavala su se u večernjim satima. Svjedoci koji su preživjeli logor smrti Omarska sjećaju se da su vidjeli veliki broj tijela ubijenih zatočenika.

U prijedorskom logoru smrti Omarska ubijen je velik broj prijedorskih intelektualaca, Bošnjaka i Hrvata općine Prijedor, profesora, liječnika, pravnika, inžinjera, nastavnika, vjerskih službenika i drugih.

U informaciji Komande 1. krajiškog korpusa od 22. augusta 1992. pominju se masovne likvidacije civila u logorima i centrima. U njoj se navodi da su svi pokušavali da prebace odgovornost za izdavanje naređenja na nekog drugog. Ubijanje nezakonito zatočenih civila nesrpske nacionalnosti u logoru Omarska vršeno je kontinuirano od uspostave pa do zatvaranja logora. Posmrtni ostaci ubijenih pronađeni su u više masovnih i pojedinačnih grobnica. Najveći broj ubijenih pronađen je u masovnoj grobnici Stari Kevljani (456 slučajeva) a do danas je utvrđeno više od 340 identiteta žrtava. Posmrtni ostaci pronađeni su još u masovnim grobnicama Kevljani, Hrastova glavica, jama Lisac, Tomašica, odnosno Jakarina kosa, Kamičanima, Kevljani-Hadžići, na Pašincu, na mezarju Pećani, na novom groblju u Banjoj Luci.