Piše: Hfz. Dževad ef. Gološ
U prošlom tekstu bilo je govora o odnosu prema ashabima općenito u kontekstu Nehdžul-belage i drugih šiijskih izvora, a u ovom radu želim se posebno osvrnuti na odnos prema trojici prvih halifa: Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, u kontekstu Nehdžul-belage i drugih šiijskih izvora.
Jedno od bitnih pitanja koja trebaju biti istražena, kada je riječ o kritici šiijske vjerske misli, jeste i pitanje odnosa trojice prvih halifa prema hazreti Aliji. Posebno se želim usredsrediti na pitanje odnosa Ebu Bekra i Omera prema hazreti Aliji, kao i obratno, iz razloga što su šiijske knjige pune proklinjanja ove dvojice časnih halifa. Nakon neophodnog razmatranja ovog pitanja veoma lahko možemo doći do spoznaje da je šiizam misaona cjelina u kojoj fali mnoštvo karika. Kritika ili pitanje međusobnog odnosa ovih četverice ashaba isključivo će biti bazirana na citatima iz šiijskih knjiga.
Ebu Bekr Siddik, prvi halifa muslimana
Negovo pravo ime je Abdullah ibn Osman ibn Amir, a poznat je po svom nadimku Ebu Bekr es-Siddik. Rođen je dvije godine i šest mjeseci nakon ”događaja sa slonom”. Bio je blizak prijatelj Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i prije poslanstva. On je prvi odrasli muškarac koji je povjerovao u poslanstvo Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Tokom cijelog mekanskog perioda bio je uz Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i njegov pratilac tokom Hidžre iz Mekke u Medinu, te njegov drug u pećini. Prisustvovao je u svim bitkama i pohodima sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i postao prvi halifa-vladar muslimana nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s. I prije dolaska islama uživao je veliki ugled među Kurejšijama i bio je poznat kao veliki i ugledni trgovac. Mnoštvo je predaja u kojima se govori o njegovim vrlinama, a možda najvažnija jeste njegovo spominjanje u Kur'anu: ”Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prislili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini* i kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama!”’.[1]
Ebu Bekr, r.a., bio je i punac Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jer je njegova kćerka Aiša, r.a., bila jedna od supruga Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ebu Bekr je preselio na Ahiret u mjesecu džumadel-ula, 13. godine po Hidžri u 63. godini.[2]
Hazreti Alija o Ebu Bekru
Već smo spominjali govor u kojem je hazreti Alija, r.a., rekao: ”I uistinu, prisegu su mi dali isti oni koji su prisegu dali Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, i zakleli su mi se na vjernost na istu stvar na koju se zakleli na vjernost i njima. Onaj koji je prisutan nema pravo izbora, a onaj koji je odsutan nema pravo neprihvatanja, jer šura (pravo izbora halife) pripada muhadžirima i ensarijama, i ako se slože i nekoga imenuju, on time postaje imam-halifa, i to je stvar u kojoj je Allahovo zadovoljstvo.”[3]
Ovdje je nužno spomenuti, a to sam već ranije isticao, da u šiijskim djelima postoji mnoštvo predaja u kojima se jasno kaže da je hazreti Alija dao prisegu Ebu Bekru, te da ga je tretirao legalnim i legitimnim vladarom muslimana i isticao Ebu Bekrove vrline. Naime, šiijski historičar Ibn Hilal Sekafi u svom djelu El-Garat, spominje sljedeći govor hazreti Alije, r.a.: ”Zatim sam otišao Ebu Bekru i dao mu prisegu. Ebu Bekr je uzeo vlast i poslove ispravno obavljao, olakšavao je, trudio se i bio umjeren, pa sam bio uz njega savjetovajući ga, i bio sam mu pokoran u onome u čemu je on bio pokoran Allahu ….”.[4]
Također isti autor navodi i sljedeći govor hazreti Alije, r.a.: ”A zatim poslije njega (Poslanika, s.a.v.s.) muslimani su izabrali za vođe dvojicu pobožnih ljudi, koji su radili po Kur'anu, ispravni bili u svojim postupcima, nisu prelazili preko sunneta, a zatim su njih dvojica umrla, pa neka im se Allah obojici smiluje …”.[5]
Ebu Bekr u očima ehli-bejta
Šiije u svojim djelima prenose mnoštvo predaja u kojima se govori posebno o vrijednostima Ebu Bekra, Omera i Osmana. Tako Saduk u svom djelu U'jun Ahbari er-Rida prenosi od svog oca, a on od svojih očeva da je hazerti Husein jednom prilikom čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ”Ebu Bekr mi je poput sluha, Omer poput vida, a Osman poput srca”.[6]
U prilog spomenutom ide i nekoliko predaja koje smo već citarili u kojima imami ehli-bejta govore o vrlinama Ebu Bekra. Jedna od tih predaja je i ona koja se pripisuje imamu Bakiru (peti šiijski imam), u kojoj je za Ebu Bekra kazao: ”Da, Es-Siddik – istinoljubljivi! I ko za njega ne kaže Es-Siddik, Allah ne učinio da njegov govor bude istinit niti na dunjaluku niti na Ahiretu.”’[7]
Imam Bakir također je kazao: ”Ne poričem vrijednost Omera, ali Ebu Bekr je bolji od njega.”[8]
Njegov sin Dža'fer es-Sadik bio je upitan o Ebu Bekru i Omeru, da li da ih voli i uzima kao prijatelje, pa je Dža'fer es-Sadik odgovorio: ”Da, voli ih i uzmi za prijatelje!” Zatim mu je jedna žena rekla: ”I da kažem Gospodaru da si mi ti to naredio?” ”Da!”, odgovorio je.[9]
Od imama Džafera es-Sadika se prenosi da je govorio: ”Ebu Bekr me rodio dva puta”.[10]
Značenje ovih riječi jeste da je majka imama Sadika, Ummu Ferve, ustvari praunuka Ebu Bekra i po očevoj i po majčinoj lozi. Njen otac je Kasim, sin Muhammeda sin Ebu Bekra, a majka joj je Esm,a kćerka Abdurahmana sina Ebu Bekra. Iz ovog također vidimo i rodbinsku/tazbinsku vezu između potomaka Ebu Bekra i Alije, a to je da je praunuk Alije oženio praunuku Ebu Bekra, i iz tog braka se rodio imam Dža'fer es-Sadik, od koga dalje svi imami vode porijeklo, što znači da ustvari svi imami ehli-bejta vode također porijeklo i od Ebu Bekra.
Hazreti Hasanov uslov Muaviji
Kada je hazreti Hasan, r.a., pisao sporazum sa Muavijom, r.a., na samom početku ugovora je naglasio i uslovio Muaviju da postupa po Kur'anu i Sunnetu i po praksi ”pravednih halifa”. U ovom ugovoru, shodno šiijskim izvorima, hazreti Hasan kaže: „…i da će raditi i suditi po Knjizi, i Sunnetu Allahovog Poslanika, i po praksi dobrih halifa…”.[11]
Ono što je ovdje uistinu zanimljivo jeste da ako su halife prije hazreti Hasana i Alije bili nepravedni, i oni koji su uzurpirali vlast, zašto hazreti Hasan uslovljava Muaviju da vlada po Kur'anu i Sunnetu, i odmah poslije eksplicitno naglašava ”praksu dobrih halifa”? Ako su bili onakvi kako ih šiije opisuju u svojim djelima zar nije bilo dovoljno da hazreti Hasan naglasi samo Kur'an i Sunnet?
Ebu Bekr i Omer su rekli hazreti Aliji da oženi Fatimu
Poznati šiijski autoritet Et–Tusi navodi predaju u kojoj se jasno kaže da su Ebu Bekr i Omer došli hazreti Aliji i rekli mu da zaprosi Fatimu kćerku Allahovog Poslanika, s.a.v.s. U toj predaji hazreti Alija kaže sljedeće: ”Došli su mi Ebu Bekr i Omer i kazali mi: ‘Zašto ne bi otišao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa mu spomenuo Fatimu?’, pa sam otišao. Kada me je vidio Allahov Poslanik, s.a.v.s., nasmijao se i rekao: ‘Što si došao, Alija?’ Ja sam mu spomenuo našu rodbinsku vezu i moje rano prihvatanje islama, pomaganje i džihad. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao mi je: ‘Istinu si kazao, ti si bolji od toga!’ Onda sam mu rekao: ‘Allahov Poslaniče, hoćeš li mi dati Fatimu za ženu?”’[12]
Zatim u drugim predajama nalazimo kako su Ebu Bekr i Omer bili i svjedoci sklapanja ovog braka. Erbeli navodi predaju u kojoj se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao Enesu: ”Idi i zovni mi Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aliju, Talhu i Zubejra, i isto toliko Ensarija!” ”Otišao sam” – veli Enes – ”i pozvao ih”, pa kada su sjeli rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon što je zahvalio Allahu: ”Ja vas uzimam za svjedoke da sam Fatimu dao Aliji kao ženu uz mehr od 400 miskala srebra.”[13]
Fatima i Esma bint Umejs
Ono što također ukazuje na prijateljstvo i blizinu između hazreti Alije i Ebu Bekra jeste i bliska veza između njihovih supruga, hazreti Fatime i Esme bint Umejs, supruge Ebu Bekra. Esma bin Umejs je bila upravo ta žena koja je pazila i pomagala hazreti Fatimu u njenoj bolesti od koje je umrla, te bila sa njom do njenog posljednjeg izdisaja.[14] Esma bin Umejs je također bila od onih koji su gasulili hazreti Fatimu, i šiijski izvori nam prenose da joj je hazreti Fatima čak oporučila sljedeće: ”Da je ne gasuli niko osim mene (Esme) i Alije”.[15]
Hazreti Alija u vremenu Ebu Bekra
Jedno od ključnih i nezaobilaznih pitanja jeste i to: koja je bila uloga hazreti Alije u vremenu hilafeta Ebu Bekra? Ovo pitanje je od krucijalnog značaja jer se na žalost i u nekim sunijskim krugovima želi predstaviti da je hazreti Alija u ovom periodu bio potpuno zapostavljen. Međutim, ukoliko pogledamo u predaje, prije svega one šiijske, vidjet ćemo da je hazreti Alija u vremenu Ebu Bekra bio jedan od najvećih vjerskih autoriteta.
Hazreti Alija kao kadija
Šiije čak u svojim najrelevantnijim izvorima navode kadijske/sudske presude hazreti Alije u vremenu Ebu Bekrovog hilafeta. Tako npr. šejh Mufid u svom Iršadu nabraja hazreti Alijine presude po kojima se postupalo u Ebu Bekrovom hilafetu.[16] Znači da je data prednost Alijinom znanju i njegovoj presudi nad Ebu Bekrovom. Zar se iz ovoga može razumjeti da je uloga hazreti Alije u tom vremenu bila magrinalizirana?
Hazreti Alija kao savjetnik
U šiijskim djelima također vidimo hazreti Aliju kao jednog od glavnih savjetnika Ebu Bekra. Tako npr. postoji predaja u kojoj dolazi da je Ebu Bekr, kada je htio da povede vojsku protiv Bizantijaca, zatražio mišljenje hazreti Alije. Hazreti Alija mu je kazao da povede vojsku i rekao mu poznate riječi: ”Ako to učiniš, pobijedit ćeš!”.[17]
Naravno, i ovdje se jasno vidi uloga hazreti Alije i neispravnost šiijskog oblikovanja historije. Logičnim se nameće pitanje zašto je Ebu Bekr ovdje isključivo tražio mišljenje Alije, a ne, naprimjer, mišljenje Omera, ili pak Osmana?
Hazreti Alijin udio u ratnom plijenu
Primjetno je također da je u vrijeme hilafeta Ebu Bekra, r.a., Alija, r.a., dobija posebne poklone i imao je udjela u ratnom plijenu. U vremenu Ebu Bekra hazreti Alija je dobio robinju po imenu Havla bint Dža'fer bint Kajs iz plemena Benu Hanife koja je zarobljena u ratu protiv otpadnika. Ova robinja rodila je hazreti Aliji sina Muhammeda, koji je jedan od najpoznatijih Alijinih sinova. On je još poznat i kao Muhammed ibn Hanefijje radi gore navedenog potomstva njegove majke. Svi ovi podaci nalaze se i u poznatim šiijskim izvorima poput djela Iršad od Mufida i djela Umdetut-Talib od Davudija.[18] Također, u vremenu Ebu Bekra, hazreti Alija je kupio robinju po imenu Sehba ummu Habiba, zarobljena u Bici A'jnu Temr koju je predvodio Halid ibn Velid, ona je hazreti Aliji rodila sina kome je dao ime Omer.[19]
Ponuda za namjesništvo u Jemenu
Šiijski autoriteti u svojim djelima navode predaje u kojima se kaže da je hazreti Aliji u vremenu Ebu Bekra nuđeno namjesništvo nad Jemenom, međutim on je to odbio.[20] Postavlja se pitanje, ako je hazreti Alija bio zapostavljen i marginaliziran u vremenu Ebu Bekra, pa kako onda može da mu se nudi namjesništvo nad jednom možda od najbitnijih pokrajina u islamskoj državi. Svima je dobro poznato kolika je važnost Jemena, bilo da pogledamo vrijednost Jemena kroz hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ili Jemen kao kolijevku Arapa, ili možda neki drugi aspekt. Zatim, zar sâm hazreti Alija nije mogao to da vidi kao priliku za organizovanje pobune i preuzimanje vlasti od onih koji su mu tu vlast ”oteli”? Mnogo je historijskih činjenica iz kojih se jasno vidi neispravnost nametanja šiijske percepcije historije.
Hazreti Alija i imena njegove djece
Šiijski autori se razilaze oko toga koliko je hazreti Alija tačno imao djece. Mufid navodi da je imao 27 djece, dok Davudi navodi da je imao čak 36 djece.[21] Ono što je zanimljivo jeste da npr. Mufid spominje da je hazreti Alija imao djecu koja su se zvala: Ebu Bekr, Omer i Osman.[22] Možda će šiije na ovo kazati da su to samo imena koja su bila prisutna kod Arapa, međutim zanimljivo je da danas nećemo naći šiije, ni šiijske učenjake ni obični svijet, da svojoj djeci daju imena Ebu Bekr, Omer, ili Osman. Kako to da oni ne daju djeci takva imena, a hazreti Alija ih je davao svojoj djeci?
Priznanja šiijskih historičara
Šiijski historičari koji su, na izvjestan način pokušali biti pravedni prema historijskim činjenicama, nisu mogli a da ne priznaju ogromne zasluge prvih halifa, a posebno Ebu Bekra i Omera. Tako šiijski historičar Muhammed Husejn Kašifu Gita jasno govori i ističe da je hazreti Alija dao prisegu prvim halifama: ”Kada je vidio (hazreti Alija) da su prvi i drugi halifa uložili maksimalan trud u širenju tevhida, i opremanja vojski i širenju osvajanja, i da nisu škrtarili, i bili egoisti, dao je prisegu ….”.[23]
Međutim, veoma je zanimljivo kada usporedimo ove riječi u kojima se kaže da su dvojica prvih halifa, Ebu Bekr i Omer, ulagali maksimalan trud u širenju islama i tevhida, a zatim vidimo kako ti isti nosioci šiijske doktrine proklinju Ebu Bekra i Omera.
Posebno je zanimljivo to što je kod šiija proklinjanje Ebu Bekra i Omera čak prisutno i u samim ibadetima, tačnije namazu. U jednom od već spomenutih referentnih šiijskih izvora prenosi se poznata šiijska dova: Du'a sanemej Kurejš – dova u kojoj se proklinju dva kurejšijska kipa, Ebu Bekr i Omer. Medžlisi u svom djelu Biharul-envar navodi predaju u kojoj se kaže: ”Onaj ko uči ovu dovu ima nagradu strijelca sa Allahovim Poslanikom na Bedru, Uhudu i Hunejnu, koji je bacio milion strijela”.[24]
Ovo je jedna poprilično duga dova koju je kod šiija pohvalno učiti kao kunut-dovu na namazu, a ona počinje riječima: ”Allahu moj, neka je prokletstvo na dva kurejšijska kipa, dva šejtana i dva taguta ….”.[25]
Zatim za ovu dovu se kaže da sadrži: ”…velike tajne, najdragocjenije zikrove…”.[26]
Ono što posebno privlači pažnju jeste da je napisan veliki broj komentara na ovu dovu, neki spominju čak i do deset komentara.
Na koji način se razumski može pojasniti to da su Ebu Bekr i Omer maksimalno širili islam i tevhid, zatim sva ta osvojanja, a zatim da se proklinju, ili čak da je njihovo proklinjanje na stepenu učestvovanja na Bedru, Uhudu ili Hunejnu sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s.?!
[1] Et-Tevba, 40.
[2] Vidi: Ibn Hadžer, El-isabe fi temjizi sahabe, Darul kutubi ilmijje, Bejrut, 1415.g.h., 8 svezaka, 4/144,150.
[3]Nehdžul-belaga, str. 491; Staza rječitosti, pismo 6, str. 186.
[4] Ibn Hilal Sekafi, Gārāt, str. 204.
[5]Ibn Hilal Sekafi, Gārāt, str. 129.
[6] Saduk, U'jun Ahbar er-Rida, 1/280.
[7] Ibid, 2/360.
[8]Et-Tabersi, Ihtidžadž, Menšurat Šerif Redijj, 1380, svezak 2, str.212.
[9]El-Kulejni, Revdatul-kafi, 8/58.
[10] Erbeli, Kešful Gumme, 2/274.
[11] Abbas Kommi, Munteha Amal, Dar Islamijje, Bejrut, 1994, 2 sveska, 1/321.
[12] Et-Tusi, Emali, Dar kutub islamijje, Teheran, 1381, 1 svezak, str.71.
[13] Erbeli, Kešful Gumme, 1/358,359.
[14] Et-Tusi, Emali, str. 175
[15] Erbeli, Kešful Gumme, 2/122.
[16] Mufid, Iršad fu ma'rifeti hudžedžillah alel ibad, Muessetu alil bejt, Bejrut, 1995, 2. svezka, 1/199,202.
[17] Dža'fer Murteda Amili, Sahih min sireti Ali, Merkez islami lidirasat, 2009, 53 sveska, 11/209.
[18] Mufid, Iršad, 1/354, Davudi, U'mdetu Talib sugra fi nesebi Ali Ebi Talib, Menšurat mektebe ajetollah Mera'ši Nedžefi, 2009, 1 svezak, str. 47, 48.
[19] Mufid, Iršad, 354, U'mdetu talib, str. 48.
[20] Dža'fer Murteda Amili, Sahih min sireti Ali, 11/205
[21] Mufid, Iršad, 1/354, U'mdetu talib, str. 47.
[22] Mufid, Iršad, 1/354.
[23] Muhammed Husejh Kašif Gita, Aslu šia'ti ve usuluha, Darul Adva, Bejrut, 1 svezak, str.123, 124.
[24]El-Medžlisi, Biharul-envar, 82/413.
[25] Ibid, 82/413.
[26] Ibid, 82/414.
