Piše: Hfz. Dževad ef. Gološ
Njegovo pravo ime je Omer ibn Hattab ibn Nufejl, a nadimak mu je Ebu Hafs. Rođen je 30 godina prije poslanstva. Bio je ugledan među Kurejšijama i prije dolaska islama i imao je nadimak ”sefir”-izaslanik, jer su ga slali kao izaslanika kada bi među Arapima izbijali ratovi. Po mišljenju nekih historičara prije njega je islam prihvatilo 40 muškaraca i 11 žena. Učestvovao je u Bici na Bedru i u svim drugim bitkama sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Halifa je postao nakon smrti Ebu Bekra, r.a., i na dan smrti Ebu Bekra muslimani su mu dali prisegu. Postoji veliki broj predaja koje govore o vrlinama hazreti Omera, međutim ono što ga posebno odlikuje jeste što je islam u vremenu njegovog hilafeta-vladavine doživio veliku ekspanziju. Tako je u vremenu hazreti Omera osvojeno područje Šama, današnje Sirije, Libana, Jordana i Palestine. Zatim, Irak, Perzija i Egipat, sa čim, bez imalo sumnje, islam, odnosno islamski hilafet, postaje jedna od najvećih svjetskih imperija. Njegov hilafet trajao je 10 godina i pet, ili šest, mjeseci. Ubijen je u mjesecu zul-hidždžetu, 23. godine po Hidžri, u 63. godini života. Ukopan je kao i Ebu Bekr pored Allahovog Poslanika, s.a.v.s.[1]
Primjetno je da u Nehdžul-belagi, od svetrojice pravednih halifa, hazreti Alija najviše spominje Omera. Tačnije, u Nehdžul-belagi postoje četiri citata u kojima se hazreti Alija obraća Omeru, ili govori o njegovim vrlinama. Ako malo bolje razmislimo o ovim citatima, koji su spomenuti u jednoj od najvjerodostojnijih šiijskih knjiga, bit će nam jasno kakav je u stvari bio stav hazreti Alije prema Omeru.
Alijino obraćanje Omeru kada je htio da krene u pohod protiv Bizantinaca
Obraćajući se halifi Omeru, r.a., hazreti Alija mu je rekao:
”Allah je zajamčio da će zaštititi islam od prevlasti njegovih neprijatelja i da će od sramote i poniženja sačuvati sljedbenike ove vjere. On je Onaj Koji im je pomogao kada su bili malobrojni, pa nisu mogli izvojevati pobjedu, i zaštitio ih kada ih je bilo samo nekoliko, pa se nisu mogli sami braniti. On je vječno živ i ne umire. Ako ćeš se sâm uputiti na neprijatelja, sukobiti se sa njima i stradati u nekoj nezgodi, za muslimane neće biti drugog mjesta za utočište do udaljenih krajeva njihovih, niti neko mjesto povratka kome bi se vraćali poslije tebe. Zato, pošalji im nekog drugog čovjeka ratobornog; s njim otpravi ljude, sposobnosti dobrih koji su, uz to, savjetodavci dobri. Ako Allah dodijeli pobjedu, pa to je ono što i ti voliš! A ako bude drugačije, ostat ćeš utočište svijetu i mjesto zbora Allahu odanih!”[2]
Iz ovog hazreti Alijinog govora možemo razumjeti nekoliko bitnih stvari:
Prvo, hazreti Alija se u ovom govoru pojavljuje i kao vrlo bitna osoba u životu muslimana u vremenu hazreti Omera, tj. kao savjetnik. Da je hazreti Alija bio zapostavljen u ovom vremenu, kako to neke šiije žele predstaviti, pa zar bi se od njega tražilo mišljenje, i zar bi uopće bio u mogućnosti da iznese mišljenje, i to mišljenje koje će biti prihvaćeno!
Drugo, u ovom govoru hazreti Alija sprječava hazreti Omera da on lično izađe u pohod protiv Bizantinaca. Ako je Omer neko ko je nasilno oteo hilafet od hazreti Alije, a koji mu je, kako tvrde šiije, pripadao tekstom Objave, zar ovo nije bila jedinstvena prilika da se hazreti Alija ”riješi” tog ”nasilnika”, te da ga čak potstakne na pogibiju na Allahovom putu?!
Treće, u ovom govoru hazreti Alija ne samo da Omera sprječava od odlaska u rat, nego eksplicitno naglašava da, ako Omer bude ubijen, ”muslimani neće imati koga da mu se vrate”, te da ako ostane živ da će biti ni manje ni više nego ”utočište” i ”mjesto zbora (okupljanja) Allahu odabranih”! Zar postoje veće riječi hvale koje su mogle biti izrečene za neku osobu!? Ako je, kako to neke šiije tvrde, hazreti Alija prihvatao vlast halifa prije njega ”radi veće koristi”, pa zar je hazreti Alija morao kazati da će Omer ostati ”mjesto zbora Allahu odabranih”, zar nije samo mogao da ga eventualno spriječi od odlaska i da se sve završi na tome?!
Hazeti Alija hvali hazreti Omera
Govoreći o halifi Omeru ibn Hattabu, hazreti Alija je rekao: ”Neka Allah nagradi čovjeka takvog, ispravio je krivinu, izliječio bolest, oživio Sunnet, odbacio novotariju. Otišao je u odjeći čistoj i s malo mahana. Dosegao je dobro svijeta ovoga i utekao zlu njegovu. Pokorio se Allahu i bojao Ga se kako Mu to priliči. Otišao je pa ih ostavio na putima razlazećim, na kojima se zalutali ne može uputiti, niti vođeni biti siguran”.[3]
Kada je u pitanju gore spomenuti citat iz Nehdžul-belage komentatori imaju različita mišljenja. Jedni kažu da se ovaj govor ne odnosi na Omera ibn Hattaba, nego na Malika Eštera, ili pak nekog drugog! Ovo mišljenje zastupa Ajetollah Muhammed Husejni Širazi[4]. Također, šiijski savremenik Nasir Mekarim Širazi kaže da se ovo odnosi na ”neke” odabrane drugove hazreti Alije, a možda ponajprije na Malika Eštera.[5] Drugi pak vele da pod ovim govorom hazreti Alija misli na samog sebe, i ovo je od najčudnijih komentara na koje sam naišao. Ovo mišljenje je iznio i odabrao Jahja Džehhaf u svom komentaru.[6] Jedan broj komentatora je spomenuo da se ovaj govor odnosi čak na Ebu Bekra, i ovo mišljenje je spomenuo Muhammed Dževad Mugnije.[7] Ovaj komentator eksplicitno naglašava da je ”najpoznatije” mišljenje da se ovdje, pod ovim citatom, misli na Omera.
”Neki kažu da se pod osobom misli na Ebu Bekra, a neki na Omera, i to je najpoznatije mišljenje”.[8]
Ibn Ebi el-Hadid u svom poznatom komentaru navodi čak i sljedeće: ”Osoba na koju se ovdje misli je Omer ibn Hattab. Lično sam našao primjerak koji je pisan rukom Redijja Ebul Hasana, sastavljača Nehdžul-belage, i ispod riječi ”čovjek” je napisano Omer.”[9]
Kako šiijski komentatori tumače spomenuti citat iz Nehdžul-belage?
Šiijski komentatori koji potvrđuju da se spomenuti citat odnosi na Omera (ili eventualno na Ebu Bekra) na različite načine tumače spomenuti citat, jer je on sâm po sebi u koliziji sa osnovama šiijske doktrine, te narušava neke glavne dogme njihove doktrine. Ovo priznaje i jedan od najpoznatijih komentatora Nehdžul-belage, Mejsem Bahrani koji kaže sljedeće: ”Znaj da su šiije ovdje postavili pitanje rekavši: Ovi hvalospjevi koje je iznio (tj. hazreti Alija u gore navedenoj hutbi) po pitanju ove dvojice (Ebu Bekra i Omera) u suprotnosti su sa našim koncenzusom, a to je da je vlast njih dvojica bila nelegalna i da su oteli hilafet!? Tako da onda ovo ili nije njegov govor (tj. hazreti Alije), ili je naš koncenzus pogrešan.”[10]
– Mišljenje komentatora koji kažu da ovo ustvari nije govor hazreti Alije, nije vjerodostojna predaja!
Jedan broj komentatora Nehdžul-belage, poput Muhammed Teki Tusterija u svom komentaru Behdžu sabaga šerh nehdžul belaga, smatraju da ovo nije govor hazreti Alije! Spomenuti autor naglašava da je autor Nehdžul-belage spominjao u svom djelu sve što se pripisuje hazreti Aliji, bez da razmisli o samom govoru i njegovoj autentičnosti.[11]
– Mišljenje onih koji kažu da se ovo odnosi na hazreti Omera, ali da je hazreti Alija ovo kazao u kontekstu pretvaranja/disimulacije-tekijje!
Ovo mišljenje Ibn Ebil-Hadid u svom komentaru pripisuje šiijama imamijama-duodecimalnim šiijama.[12] Poznati šiijski komentator Nehdžul-belage El-Hui’ na sljedeći način komentariše pomenuti govor: ”Rezime je da ukoliko se ovdje misli na Omera, onda se ovaj govor mora protumačiti tako da je došao u kontekstu prenesenog značenja i obmane, kao što je to ustvari i praksa ehli bejta u većini njihovih govora. To je iz razloga jer su vidjeli da su većina ljudi, osim malog broja njihovih sljedbenika, iskušani ljubavlju dva kurejšijska kipa (Ebu Bekra i Omera), te da su njihova srca opijenja ljubavlju ova dva teleta, te da su ogrezli u obožavanju šejtana i taguta (Ebu Bekra i Omera), pa su zato u velikom broju svojih govora koristili princip obmane i pretvaranja kako bi sačuvali svoju krv i krv svojih sljedbenika, jer nisu mogli da objelodane stvarnost.”[13]
Štaviše, ovaj komentator navodi da je ovaj govor u očitoj koliziji sa osnovnim postavkama šiizma: ”Ovo je u suprotnosti sa temeljima mezheba šiija imamija (duodecimalnih šiija), Allah sa njima zadovoljan bio, sa onim što je preneseno od njihovih imama, neka je na njih Allahov mir, i radi mnoštva prenesenih predaja od imama nepogrješive i čiste porodice u kojima se jasno govori o nevjerstvu prvog i drugog (Ebu Bekra i Omera), te da su njih dvojica izvor svih zala i štete i novotarija koje su zadesile ovaj milostivi ummet sve do Sudnjega dana.”[14]
Komentatori koji uopće nisu prokomentarisali ovaj govor iz Nehdžul-belage
Među komentatorima Nehdžul-belage ima onih koji se, na veliko čudo, uopće nisu osvrtali na spomenuti govor. Među takvim komentatorima je Ravendi u njegovom komentaru poznatom pod imenom Minhadžu Bera'a šerh Nehdžul-belaga.[15]
Ono na što ovdje želim također ukazati, a što ide u prilog tome da se u spomenutom govoru misli na Omera ibn Hattaba, a ovo je spomenuo i jedan broj šiijskih komentatora, poput Muhameda Dževada Mugnije, jeste da se ova predaja u sličnoj verziji prenosi i u sunijskim izvorima. Tako poznati učenjak i historičar Taberi u svojoj Historiji bilježi predaju u kojoj dolazi da je Mugire ibn Šu'be kazao: ”Kada je umro Omer za njim je zaplakala kćerka Ebu Hasme i kazala: ‘Omer! Ispravio je krivinu, izliječio bolest, umrtvio smutnju, oživio Sunnet. Otišao je u odjeći čistoj i s malo mahana.”’ [16]
Mugire zatim kaže da je poslije ukopa Omera otišao lično hazreti Aliji želeći da od njega čuje nešto o Omeru, pa je Alija kazao: ”Allah se smilovao Ibn Hattabu! Istinu je rekla kćerka Ebu Hasme! Dosegao je dobro svijeta ovoga i utekao zlu njegovu. Allaha mi, kazala je i dobro je kazala”.[17]
Hazreti Alija hvali Omera kada je htio da lično izađe u rat protiv Perzijanaca
Nakon što je halifa Omer odlučio da kao halifa muslimana izađe u pohod protiv Perzijanaca, hazreti Alija mu je rekao: ”U tome pobjeda ili poraz ne ovise o malobrojnosti ili mnogobrojnosti snaga. Allah je uzdigao Svoju vjeru iznad svih drugih vjera i vojsku Svoju, koju je On spremio i potpomogao, sve dok nije dosegla mjesto na kome je i dok nije stigla do svojih današnjih položaja. Mi se držimo Allahovog obećanja, a Allah će ispuniti Svoje obećanje i potpomoći Svoju vojsku. Položaj vođe je poput niti za zrna ogrlice, jer ih ona povezuje i drži na okupu. Ako se nit prekine onda će se rasuti i izgubiti, te ponovo nikada neće biti skupa. Arapi danas, makar i malobrojni, veliki su zahvaljujući islamu, i snažni su jer su jedinstveni.
Budi njihova osovina i sa njima okreći mlin, i budi njihov korijen. Kloni se rata, jer ako napustiš ovo mjesto, Arapi će te napasti sa svih strana i pravaca, i tako će ono što ste ostavili iza sebe biti vam bitnije od onoga što je ispred vas. Kada te Perzijanci sutra vide kazat će: ‘On je korijen Arapa. Ako ga smaknemo, bit ćemo rahat’. To će pojačati njihovo nastojanje protiv tebe i žestinu će usmjeriti prema tebi. A to što kažeš da su krenuli u rat protiv muslimana, pa Allahu je njihov izlazak mrži nego tebi, i On je Najsposobniji da spriječi ono što On prezire. A to što si spomenuo o njihovom broju, mi se u prošlosti nismo borili mnogobrojnošću, nego tražeći pomoć i pobjedu.”[18]
Ovdje vidimo da hazreti Alija naziva hazreti Omera ”osovinom” i ”korijenom” Arapa i muslimana, te ga sprječava da lično krene u pohod, kao što smo vidjeli i iz već navedenog citata u kojem hazreti Alija govori o Omeru.
Hazreti Alija hvali Omera
Govoreći o ustrajnosti Omera, hazreti Alija kaže: ”Pa je vlast preuzeo namjesnik, bio je postojan i ustrajan, sve dok vjera nije zavladala.”[19]
Poznati komentator Nehdžul-belage, Mejsem Bahrani u svom komentaru kaže sljedeće: ”Preneseno je da je namjesnik Omer ibn Hattab. Ovaj govor je ustvari jedna od dužih hutbi koju je održao u vremenu svog hilafeta, u kojoj spominje svoju blizinu Poslaniku, neka je na njega Allahov blagoslov, i svoju odabranost, te kako je Poslanik svoje tajne spominjao njemu (tj. Aliji), pa je u toj hutbi i kazao: ‘…pa su muslimani odabrali čovjeka (tj. Ebu Bekra) …”.[20] Potom se u hutbi kaže da je hazreti Alija za Omera kazao: ”Pa je vlast preuzeo namjesnik, bio je postojan i ustrajan, sve dok vjera nije zavladala.”[21]
[1] Vidi: El-Isabe, 4/484, također vidjeti: Ibn Hadžer, Tehzibu tehzib, Dairetul mea'rif, Indija, 1326.g.h., 12 svezaka, 7/440, 441
[2]Nehdžul-belaga, str. 254, 255, Staza rječitosti, govor 113, str. 114.
[3]Nehdžul-belaga,str. 472, Staza rječitosti, govor 226, str. 179.
[4]Nehdžul-belaga, str. 472.
[5] Nasir Mekarim Širazi, Nefehatul vilaje šerh Nehdž belaga, Dar Dževadu eimme, 2011, 10 svezaka, 8/343
[6] Jahja Džehhaf, Iršadul mu'minin ila ma'rifeti nehdž belagatil mubin, Menšurat delil ma, Kom, 1422.g.h., 3 svezka, 2/649
[7]Fi Zilali Nehdž-belaga, 4/498.
[8]Fi Zilali Nehdž-belaga, 4/497.
[9] Ibn Ebil Hadid, Šerh Nehdž-Belaga, Dar Kitab Arebi, Bagdad, 2007, 10 svezaka, 6/189
[10] Mejsem Bahrani, Šerh Nehdžil-belaga, Menšurat Dar Sekalejn, 1999, 5 svezaka, 4/88.
[11] Muhammed Teki Tusteri, Behdžu sabaga šerh Nehdžul-belaga, Dar Emir Kebir, Teheran, 1376, 14 svezaka, 9/481.
[12]Šerh Nehdž-belaga, str. 189.
[13]Minhadžul bera'a fi šerh Nehdžil-belaga, 14/336.
[14]Minhadžul bera'a fi šerh Nehdžil-belaga, 14/335.
[15] Ravendi, Minhadžu Bera'a šerh Nehdž-belaga, Menšurat mektebe ajetullah Mera'ši Nedžefi, Kom, 1406.g.h., 3 svezka, 2/393, 394.
[16] Taberi, Tarihu rusul vel muluk, Dar Turas, Bejrut,1387.g.h., 11 svezaka, 4/218
[17] Ibid, 4/218. Ovu predaju također je zabilježio i Ibn Kesir, vidi: Ibn Kesir, Bidaje ve Nihaje, Dar Ihja Turas, 1988,14 svezaka, 4/157,158.
[18] Nehdžul-belaga, str. 268, 269, Staza rječitosti, govor 145, str. 118.
[19] Nehdžul-belaga, str. 722, Staza rječitosti, izabrane izreke i kazivanja 476, str. 277.
[20] Mejsem Bahrani, Šerh Nehdžil-belaga, 5/432.
[21] Ibid, 5/432.
