Piše: šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Zanimljivo je da su faraon i svi tirani, uz svu svoju oholost i tvrdoglavost, razvrat, poricanje i okrutnost koju razum teško može pojmiti, u sebi nosili i jednu vrstu maloumnosti koja zaslužuje da se o njoj razmisli.

Naime, kada je faraon krenuo u potjeru za Musāom, alejhis-selam, i onima koji su bili s njim, i kada je vidio da se s morem dešava nešto nesvakidašnje – valovi se razmiču udesno i ulijevo, a pred njim se pojavljuje suh put – trebao je shvatiti da situacija nije prirodna, da je to izvan ljudske moći i da ti ljudi hodaju suhim putem kroz more uz Božije čudo.

Pa kako mu je uopće moglo pasti na pamet da krene za njima? Ali on je umislio da će more ostati čudo i zbog njega samog.

I to je ta maloumnost! To je maloumnost koja je uobičajena u srcima oholih.

Tirani uvijek stradaju zbog vlastite gluposti i maloumnosti: ne uče, ne uviđaju i ne vide ništa osim svojih strasti, sve do posljednjeg trenutka života.

A još je čudnije to što je Allah faraona posebno obilježio jednim neobičnim znakom: nakon što su se on i njegova vojska utopili, more je izbacilo njegovo tijelo na obalu, kao što se navodi u ajetu: ”Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe.” (Junus, 92.)

A zatim Uzvišeni kaže: ”A doista su mnogi ljudi prema Našim znamenjima nemarni.” (Junus, 92)

Onaj kome su se jučer klanjali i koji je tvrdio da je božanstvo, evo ga sada mrtav, bačen pred svima, osramoćen; ne može sebi ni štetu ni korist pribaviti.

Pa ipak, ljudi i nakon faraona ponavljaju istu oholost i istu tiraniju oholih.