Govor prof. dr Srđe Trifkovića na Mašinskom fakultetu u Beogradu na prvom zasjedanju niza okruglih stolova pod nazivom: “Reintegracija ili razgraničenje – Razgovori o budućnosti KiM” privukao je veliku pažnju javnosti.Ovaj govor, kao i mnogi drugi, nosi u sebi opasnu najavu srpskih planova u skorijoj i daljoj budućnosti. U nastavku izdvajamo najzanimljiviji dio spomenutog govora, a kompletan video izlaganja prof. Trifkovića možete pogledati u prilogu ispod teksta.
“Granica nije fiksna međa koja trajno razdvaja suverenitete i pravne autoritete, već je vojno-politički aranžman podložan promjenama u zavisnosti od odnosa moći, rekao je prof. Trifković na početku govora.
“Granice! Moraju da se tretiraju kao prolazne kada je riječ o monstrumu znanom kao DFJ-FNRJ-SFRJ, ali naravno ne na Prokletijama, gdje su uklesane u kamen i tle krvlju kosovskih mučenika i košarskih junaka. Na zapadu ne da nije ništa novo, nego su vijesti dobre! Hrvatska se prazni, Krajina je od Hrvata prazna, a Srba još ima da je popune, svim pokoljima i seobama uprkos. Hrvata je na prostorima ‘zapadnog Balkana’ danas daleko manje nego prije jednog vijeka.
Historija se ubrzava. Jedina sreća Srbije u ovim tmurnim vremenima jeste da spoljni okovi, koji su omeđili njen sunovrat od 1991., slabe. Ona je, nažalost, tim okovima uvučena u štoholmski sindrom – psihopatološku pojavu – pa joj je teško da zamisli život bez njih. Ovo samouništavajuće, bolesno stanje sadašnja politička elita kao da svjesno podstiče, što ne mijenja činjenicu da okovi spadaju. Ta činjenica predstavlja odskočnu tačku nove srpske strategije, kada dođe vrijeme za oporavak i za reviziju ishoda ne samo ratova 1990-tih već i čitavog, za Srbe pogubnog, 20. vijeka.
Uz novo poimanje pojma granice treba da povratimo i spoznaju vrijednosti tla, prostora, kao osnove života, snage i opstanka nacije. Primjena sile radi zaposjedanja, odbrane ili povratka prostora temeljna je činjenica ljudskog iskustva, koja se kroz milenijume pokazala nepodložnom promjenama. Iracionalna teza da tle nije izvor moći i da Srbija što bude manja to će biti jača mora biti raskrinkana kao podla laž.
Četiri stuba moći za reviziju srpskih poraza su vojna sila i spremnost na njenu upotrebu; ekonomska snaga neophodna za izgradnju vojne sile, njeno dugoročno održavanje i projektovanje; ideološka saglasnost ključnih donosilaca odluka i većine naroda o vrijednosnim postavkama željenih ishoda velike strategije; kao i postojanje modela unitarnog aktera u mehanizmu komande i kontrole nad državnim aparatom koji tu strategiju sprovodi u djelo. Sve navedeno Srbija trenutno nema, ali ne znači i da ne može da ima. Za početak bitno je razvijati svijest da države svoju moć zasnivaju na stvarnim, vidljivim i opipljivim prostorima. Kosovo je prostor prvog reda, a ne samo duhovni hartlend srpske nacije. Prostor je tijelo nacije, a Kosovo je bukvalno i srce i duša, preduslov opstanka.
Prostor je najstabilniji faktor od koga zavisi moć jedne nacije, naravno u sprezi sa varijabilnim činiocima. Prvi istoričar, Tukidid, sa kliničkom je preciznošću ukazao na suštinu Peloponeskih ratova. Atina je bila izazivač, a Sparta branitelj postojećeg poretka. U okviru istog analitičkog pristupa može se danas predvidjeti neminovnost daljih sukoba između Albanaca kao izazivača i okolnih naroda kao branitelja matičnih teritorija. Srbi su najizrazitije na udaru, ali niko neće biti pošteđen (dukljanski montenegrini ponajmanje). Regularnost pojave Tukididove zamke kroz stoljeća ukazuje na zakonitosti odnosa među narodima i na Balkanu koje su nepodložne promjenama, bez obzira na prazne floskule Brisela i zlonamjerne sugestije Vašingtona, jer su geografski faktori uporno trajni a ljudska priroda uporno nepromjenjiva.
Velika strategija Srbije treba i mora da se zasniva na ovoj spoznaji. Granice na jugozapadu moraju da budu redefinisane shodno ishodu balkanskih ratova i tvrdo branjene kao takve, danas diplomatijom – a sutra, ako treba i mora – oružjem. Srpska velika strategija mora da obuhvata viziju nacije i države kao cjeline, njene dugoročne ciljeve i interese, njen sam opstanak, kao osnovu planiranja. Srpska elita ne može da odgovori izazovima hobzovskog svijeta, međutim, ako ne poseduje viziju željenih ciljeva i ishoda u funkciji opstanka i svekolikog jačanja srpske države i nacije (što je nedeljivo!), što prije svega znači orijentisanost na demografski oporavak i teritorijalno širenje do prirodnih granica srpskih zemalja.
Željena i realna zamisao zapadnih granica srpskih zemalja svejedno je tema broj dva, posle Kosova. Zapadne granice srpskih zemalja nemaju sa udruženim zločinačkim poduhvatom u Jajcu – i sa arbitrarnim crtanjem “granica” potom – nikakve obligacije. Te nakazne brozovske granice, štaviše, ne mogu i ne smiju da budu poistovećene sa nametnutim i neprirodnim izobličjima granica Republike Srpske. One nisu ni na Uni niti kod Prijedora, već tamo gdje su Srbi bili većina po popisima iz 1921. i 1931, dakle prije genocida 1941-45, pre “vlakova bez voznog reda”, pre užasa 1991-1995…
Uspješna velika strategija preduslov je dugoročnog opstanka srpske države i nacije. Da li će srpski oporavak biti moguć? Da li su uveliko načeti nacionalni resursi dovedeni do tačke sunovrata bez povratka?
Ne, nisu. Šta mi je uzvratio pok. Igor Šafarevič u Moskvi, u zimu košmarne 1996. godine, na pitanje kakve su šanse za oporavak Rusije poslije jeljcinovskog sunovrata?
