Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Šejh Abdul-Aziz et-Tarifi, rekao je: ”Kur'an je na mnogo mjesta naredio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da se udalji od tuge i njenih uzroka; jer, čak i kada tuga ne utječe na ispravnost govora i djela, ona muči dušu, iscrpljuje je i ponekad je udaljava od stepena potpunosti.
Uzvišeni Allah objavio je: ”Neka te ne žaloste oni koji srljaju u nevjerstvo, oni nimalo neće Allahu nauditi…” (Ali Imran, 176.);
”I nek’ te ne žaloste riječi njihove.” (Ja-Sin, 76.);
”I ne budi tužan zbog njih.” (El-Hidžr, 88.)
A Merjemi, alejhas-selam, rekao je: ”Ne tuguj!” (Merjem, 24.)
Jer sama pojava tuge bolna je za dušu; a kada njome ovlada, počinje utjecati i na razum. Zato je zabranjeno sve ono što ljudima donosi tugu, bilo kroz riječi ili djela. Kada je Allah zabranio tajna došaptavanja, rekao je: ”Sašaptavanje je posao šejtanski, da bi u brigu bacio vjernike.” (El-Mudžadila, 10.) Smirenost duše je blagodat, jer je potpuna funkcionalnost razuma vezana za nju; a potpunost razuma je jedna od najvećih blagodati.
Zato nestanak tuge zahtijeva zahvalnost Allahu, kao što će stanovnici Dženneta govoriti: ”Hvala Allahu Koji je od nas otklonio tugu.” (Fatir, 34.)”
Ovo duboko promišljanje šejha Et-Tarifija nije samo govor o tuzi kao emociji, već svojevrsni manifest suverenosti razuma i dostojanstva ljudske duše, kako ih oblikuje kur'anska metodologija. Jer tuga, kada se nastani u čovjeku, ne ostaje u granicama osjećaja, već postaje prepreka koja čovjeka sprječava da dosegne krajnje granice svojih mogućnosti. Tada čovjek više ne gleda svijet stvarnim očima, nego kroz zastor tuge koja mu se spustila na dušu.
Čovjek je stvoren da misli jasno, da djeluje odlučno, da gradi, da popravlja, da promišlja. Međutim, kreativnost, duboko promišljanje i produktivnost ne rađaju se iz nutrine opterećene tugom. Zato je kur'anska zabrana svega što unosi tugu u srca vjernika zapravo zaštita njihovih najplemenitijih sposobnosti. To je zaštita njihovih umova od stalnog bavljenja saniranjem unutrašnjih rana, zaštita njihove duhovne snage i njihove životne energije.
Ono što se iz ovih kur'anskih smjernica jasno nazire jeste da je očuvanje unutrašnje radosti i smirenosti vjernika šerijatski cilj i društvena nužnost, a ne samo lični izbor ili individualna preferencija.
Razmislimo o riječima Uzvišenog Allaha upućenih Merjemi: ”Ne tuguj i ne žalosti se” (Merjem, 24.), kao i o zabrani tajnog došaptavanja, jer ono rastužuje vjernike i baca ih u brigu. Iz ovih primjera zaključujemo da islam tugu tretira kao neku vrstu ”duhovne i društvene štete” koju treba uklanjati iz muslimanske zajednice.
Dakle, čak i čin komunikacije, poput tajnog razgovora i došaptavanja, biva obuhvaćen šerijatskom normom ako proizvodi tjeskobu i težinu u srcima muslimana.
Dok ajet u kojem se spominju riječi stanovnika Dženneta: ”Hvala Allahu Koji je od nas otklonio tugu” (Fatir, 34.), sažima čitavu ideju u jednu završnu tačku smisla.
Zašto stanovnici Dženneta svoju zahvalu otpočinju upravo spominjanjem nestanka tuge?
Zato što je tuga bila gorčina koja je na dunjaluku kvarila puninu svake blagodati, pa makar ona sama po sebi bila velika i očigledna. I zato što je Džennet prostor potpune sreće i ispunjenosti, u kojem više nema ni najmanjeg oblika tjeskobe, niti sjenke koja narušava jasnoću tog savršenstva.
Stoga se može reći da je očuvanje vedrine, sigurnosti i smirenosti vjerničkog srca jedan od ciljeva Objave, kao uređena potreba zajednice koja želi ostati moralno i duhovno živa.
Molimo Allaha da nas učini od onih koji unose radost u srca muslimana, i da nas Uzvišeni Allah obraduje Svojim oprostom i nagradom na Sudnjem danu. Amin!
