Izvor: Magazin STAV
Šta zaista u praksi podrazumijeva termin “drugi koncept”, kao moto pod kojim je od pojedinih ambasada sklepana abnormalna koalicija koja sačinjava trenutni kantonalni režim u Sarajevu, može najbolje da se vidi na primjeru politički kidnapiranog i ideološki instrumentaliziranog javnog emitera TVSA. Ova TV kuća, koja je nekada emitirala korisne emisije i sadržaje poput ukinutog BH Dnevnika ili dokumentarce o bošnjačkom i bosanskohercegovačkom identitetu, danas služi kao medijska platforma za vođenje kulturkampfa kojim se želi napasti ne samo na tradicionalne vrijednosti ovdašnjeg društva već i na samu prirodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i genocida nad Bošnjacima. Vrlo brzo potvrdilo se ono na šta se i od početka upozoravalo, eksperiment “drugog koncepta” koji se sprovodi nad Sarajevom u suštini je sveopći politički atak ovdašnje, ali i uvezene ideološke margine i političke manjine na ama baš sve pozitivne vrijednosti i svjetonazore ovdašnjeg društva.
Upravo je u takvom “avangardnom duhu” i sasvim subverzivna ideološko-politička odluka da se za 11. juli na TVSA prikaže bugarski film Tužitelj, branitelj, otac i sin. Ovaj film srbijanski su mediji dočekali s oduševljenjem, napisavši da “na veoma izbalansiran način razotkrivaju dešavanja iza kulisa Haškog tribunala, odnosno na koji način Tribunal vrbuje i obučava lažne svedoke zarad pripremanja procesa čiji je ishod unapred određen”. Režiserku i producentkinju obasuli su hvalospjevima i etiketom “veće Srpkinje od Srba” jer je “raskrinkala prevare Haškog tribunala”. Navedeno je u najmanju ruku dovoljno kontroverzno da se film ne prikaže na TVSA, a pogotovo ne za 11. juli dok preživjele žrtve genocida ukopavaju svoje najmilije u Srebrenici. Razumijevanje i doživljaj genocida, koji je sproveden nad Bošnjacima, nisu i ne mogu isti za preživjele bošnjačke žrtve i za strance poput bugarske režiserke Iglike Triffonove, koja je prilikom snimanja smatrala da je “važno da uđemo u suštinu različitih tačaka gledišta, zbog čega smo na određen način saosjećali sa svima”, te koja poručuje “da događaje tog tipa svi mi plaćamo. Svi”. Ono što je za Triffonovu “događaj tog tipa” za Bošnjake je genocid, a o bilo kakvom “suosjećanju” žrtava sa zločincima koji su planirali i sproveli genocid nad njima izlišno je i govoriti. Indikativno je i da se Triffonova pripremala za snimanje ovoga filma tako što je pročitala “Ivu Andrića od korice do korice”, pa čak i slušala “turbo-folk i bosansku grupu ‘Dubiozu kolektiv'”?! Šta reći?
Možda filmovi u kojoj se tema genocida nad Bošnjacima koristi tek kao kulisa za pravosudnu dramu i mizanscen za humanizaciju zločinačkih monstruma i ima nekog mjesta na “avangardnim” filmskim festivalima u Rusiji, no svakako je skandalozno da se takvi sadržaji emitiraju na javnom emiteru koji finansiraju preživjele žrtve genocida, pogotovo za 11. juli. No, upravo je taj avangardizam, ta potreba da se subverzivno dekonstruiraju ama baš svi dosadašnji narativi bošnjačkog društva, pogotovo oni proistekli iz odbrane od agresije, pravi razlog zašto je kidnapirana TVSA, ali i zašto trenutni kantonalni manjinski režim u Sarajevu ima podršku određenih stranih centara. Bošnjacima se želi promijeniti “kulturni kod”, kako je to nazvao jedan od ideologa Naše stranke, tako da u budućnosti ne bude više potrebe da se na silu i pod prijetnjama ambasada sklapaju manjinske “frankenštajn-koalicije”, nego da Bošnjaci (ako tada i budu više postojali) sami sebi biraju klijentelističke režime. Radi toga se subverzivno atakuje na bošnjačku kulturu sjećanja, te pokušavaju dekonstruirati unutarbošnjački narativ i doživljaj agresije i genocida jer su upravo takve kolektivne i lične traume rezultirale i nacionalnom, kulturološkom, ali i političkom emancipacijom koja se želi zaustaviti i poništiti. Ne dozvolimo im.
