SAFF

U vrijeme pravednih halifa državna blagajna je bila ”majka” siromašnih muslimana 

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: dr. Ragib Es-Serdžani / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Četverica pravednih halifa – Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, radijallahu anhum -, slijedili su put Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu, pa tako i u brizi za siromašne i potrebne, te u brizi za socijalnu solidarnost među svim članovima društva, čineći sve što je u njihovoj moći kako bi pomogli svim potrebnim i siromašnim ljudima. 

Nije to ni ni čudno kada se zna da su oni svršenici Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, škole, od koga su, teoretski i praktično, naučili uzvišeni ahlak i veličinu dobročinstva prema ljudima. Stoga je njihova vladavina bila milost za muslimane i nemuslimane, i ona je ljudima pružila takav oblik i nivo života koji današnje civilizirene nacije ne mogu dostići.

 Ono što danas vidimo na Zapadu je pružanje socijalne pomoći za one ljude koji više nisu sposobni za rad i privređivanje, a to je zapravo osiguranje koje se uzima od njih u vrijeme dok su zdravi i sposobni za rad, da bi im se to kasnije vraćalo kroz tzv. penziju. Međutim, vid socijalne ili državne pomoći koji je postojao u vrijeme pravednih halifa, mnogo je više od toga. Naime, islamska država je u vrijeme njihove vladavine garantirala svim članovima islamske zajednice udio u državnoj blagajni (Bejtul-mal), od njihovog rođenja do smrti, pa čak je preuzimala i brigu o njihovoj djeci nakon njihove smrti. I, uistinu, društvo s takvim vrijednostima i načelima ima pravo vladati svijetom.

Doba četverice pravednih halifa je najbolje razdoblje islamske povijesti nakon razdoblja poslanstva, kada su vlast preuzeli ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojima je on potvrdio vrijednost i prednost nad ostalim ljudima, za koje je posvjedočio da će biti stanovnici Dženneta i koji su predstavljali istinsku elitu u domenu islamske misli, politike, administracije, ekonomije i vojnog vođstva.

Vrijeme hilafeta Ebu Bekra, radijallahu anhu

Hazreti Ebu Bekr je, od trenutka kad je postao musliman, ulagao svoj imetak za islam i muslimane, oslobađajući robove i pomažući slabe i siromašne muslimane. Kada je postao halifa, slijedio je stazu i primjer Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u pomaganju siromašnima i olakšavanju nevoljnicima. Čak je vodio rat protiv otpadnika kako bi odbranio pravo siromašnih u imetku bogataša, nakon što su otpadnici odbacili zekat, ovaj veliki stub islama, koji gradi društvo u kojem se bogataši i siromasi međusobno vole, poštuju i pomažu. 

U vrijeme vladavine hazreti Ebu Bekra, državna blagajna (Bejtul-mal) – bila je ”majka” siromašnih i potrebnih muslimana. 

Naime, nakon što je hazreti Ebu Bekr preuzeo hilafet, on je siromašnim i potrebnim muslimanima podijelio sav novac, tako da u državnoj blagajni nije ostalo ništa. 

Ibn Sa'd je, u svom djelu Tabekatul-kubra, zabilježio predaju u kojoj se spominje da je Ebu Bekr imao posebnu kuću koja je služila kao državna blagajna u mjestu Sunh (dio Medine), a koja uopće nije imala stražara. Rečeno mu je: ”Zar ne bi trebao odrediti stražara koji će čuvati državnu blagajnu?” ”Ne”, rekao je. Kada je upitan zašto mu ne treba stražar, odgovorio je: ”Ne bojim se za državnu blagajnu, jer sam sav novac iz nje podijelio siromasima i nevoljnicima.” 

Kasnije je Ebu Bekr premjestio državnu blagajnu u kuću u kojoj je stanovao u Medinu, i pristizao mu je novac od zekata iz rudnika mnogih plemena, a posebno iz plemena Džuhejne. Kad bi mu došlo to blago od zekata, Ebu Bekr je dijelio ljudima komad po komad zlata ili srebra. U dijeljenju je izjednačavao slobodne i robove, muškarce i žene, odrasle i djecu. 

Kada je Ebu Bekr umro i nakon što je ukopan, hazreti Omer je, zajedno sa Abdur-Rahmanom ibn Avfom i Osmanom ibn Affanom, ušao u kuću u kojoj je bila državna blagajna i nije u njoj našao ni dinara ni dirhema. (Tabekatul-kubra, III/213.) 

Hazreti Osman je u jednom danu udijelio milion dirhema sadake 

Hazreti Ebu Bekr je posebno radio na afirmaciji aspekta društvene solidarnosti u vrijeme svoje vladavine. Potvrđuje to i predaja koju je zabilježio El-Munavi u djelu Durrul-mendud. Naime, spominje se da je u vrijeme halife Ebu Bekra, ljude pogodila žestoka glad i suša, pa su neki od njih došli halifi Ebu Bekru i rekli: ”O halifo Allahovog Poslanika, nit’ sa neba pada kiša, nit’ iz zemlje išta niče! Ljudi će stradati zbog suše, pa šta misliš poduzeti?” Odgovorio im je: ”Idite i budite strpljivi. Nadam se da će vam Allah dati izlaz prije nego omrknete.” U tome je iz Šama stigla hazreti Osmanova karavana od hiljadu deva natovarenih ječmom, maslinama i grožđicama. Kada se zaustavila pred kućom hazreti Osmana, stigli su trgovci Medine koji su ponudili da otkupe robu nudeći Osmanu, radijallahu anhu, dupli iznos za svaki dirhem zarade. Osman je tražio više, pa su oni povećali na četiri dirheme, zatim na pet dirhema, a Osman je tražio još veću ponudu. Oni su mu začuđeno rekli: ”U Medini nema drugih trgovaca osim nas, pa ko je taj ko ti može ponuditi veću zaradu?” Osman, radijallahu anhu, rekao im je: ”Allah za jedan dirhem nudi deset dirhema, pa da li vi možete ponuditi više od toga?” ”Ne”, odgovorili su. Tada je hazreti Osman rekao: ”Budite svjedoci da ja kompletnu karavanu dajem u ime Allaha kao sadaku siromasima i nevoljnicima.” (Durrul-mendud, str. 66.) 

Također, kralj Bahreina, El-Munzir bin Savi el-Abdi, koji je primio islam prije nego je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na Ahiret, dao je trećinu svoga bogatstva u znak solidarnosti s onima kojima je to potrebno. (Et-Taberi, Tarihul-umem vel-muluk, II/165.)  

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA