Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedna od najvećih pošasti našeg vremena, u doba umjetne inteligencije i društvenih mreža, jeste ono što bismo mogli nazvati mentalnom zarobljenošću. Pod tim mislimo na to da čovjek svoj razum izlaže objavama i video-sadržajima koji mu se nude sa svih strana, pa se u njih zapetlja i zaglibi kao u živo blato, ostajući mentalno zarobljen u sadržajima koji mu ne koriste, nego mu troše vrijeme, unutrašnji mir i bistrinu uma.
Savremeni čovjek ne pati prvenstveno od nedostatka informacija, nego od njihovog nekontroliranog umnožavanja, u kojem se vrijedno i bezvrijedno pojavljuju u istoj ravni, često u istom formatu, i s jednakom glasnoćom.
U takvom ambijentu, pitanje više nije samo: šta je istina, nego šta uopće zaslužuje da bude primijećeno?
Kada su poznatog pisca Ernesta Hemingwaya upitali koja je najvažnija vještina koju čovjek može posjedovati, on je lucidno odgovorio da je to sposobnost razvijanja unutrašnjeg mehanizma za prepoznavanje besmisla – svojevrsnog mentalnog ”detektora gluposti”.
Ta misao, iako izrečena u duhu književne ironije, danas dobija gotovo epistemološki karakter: ona postaje pitanje intelektualnog preživljavanja.
Imati ”detektor gluposti” u islamskom smislu znači posjedovati živu svijest (taqwā) o onome što ulazi u srce i um. To je stanje u kojem čovjek ne pita samo: ”Da li je ovo zanimljivo?”, nego i: ”Da li me ovo približava istini ili me od nje udaljava?”; ne pita samo: ”Da li me ovo fascinira?”, nego: ”Šta ovo ostavlja u mojoj duši nakon što fascinacija prođe?”
U tom smislu, čovjek više nije samo biće koje traži znanje, nego biće koje se mora štititi od znanja koje to nije – od sadržaja koji se lažno predstavlja kao znanje. Zato su mu potrebni unutrašnji ”senzori razlučivanja”, koji u djeliću sekunde prepoznaju trivijalnost, obmanu i besmisao u sadržaju kojem je nasumično izložen.
Savremeni čovjek živi u stanju stalne mentalne izloženosti. Njegova pažnja postala je prostor nadmetanja, a njegov um tržište bez carine. U tom prostoru algoritmi ne pitaju šta je istinito, nego šta izaziva reakciju; ne pitaju šta oplemenjuje razum, nego šta ga zadržava prikovanim. A u takvom poretku, vrijednost sadržaja ne mjeri se istinom koju nosi, nego vremenom koje uspije zadržati čovjekovu pažnju.
Posljedica toga nije samo zatrpanost informacijama koje umaraju, nego i suptilna degradacija mišljenja: postepeno slabljenje sposobnosti da se razlikuje bitno od sporednog, smisleno i istinito od dekorativnog.
Nekada se ljudska inteligencija mjerila sposobnošću prepoznavanja obrazaca u prirodi i stvarnosti. Veliki umovi su u mnoštvu pojava otkrivali zakonitost, red i proporciju. Iz rasutog iskustva rađale su se naučne teorije.
Međutim, naše vrijeme, koje se opisuje kao doba visokog pristupa informacijama i znanju, nameće novu definiciju inteligencije. Mogli bismo reći da je inteligencija danas: sposobnost čovjeka da prepozna i zanemari glupe obrasce, površne tvrdnje i besmislen sadržaj, tj. sadržaj koji čovjeka čini glupljim nego što je bio prije čitanja ili pregledanja tog sadržaja.
Svako od nas treba početne indikatore koji prepoznaju obmanu i izvrtanje značenja u govoru, te kritičko mišljenje koje razlikuje plitak i bezvrijedan sadržaj koji te uvjerava da ti nešto daje, a zapravo te ostavlja samo praznijim, neukijim i udaljenijim od istine.
Ta sposobnost pomaže čovjeku da zaštiti svoj um i sačuva mentalnu energiju za ozbiljno, utemeljeno i korisno znanje, te da sačuva svoje vrijeme od toga da ono bude rasipano i prepušteno svakome ko osjeti potrebu da nešto napiše ili objavi.
Vrijeme nije samo resurs kojim raspolažemo, nego i moralna kategorija. Način na koji ga čovjek troši odražava način na koji vrednuje sebe. Zato je izbor sadržaja zapravo duboko etički čin. I valja imati na umu da onaj ko piše za lahkomislene i maloumne uvijek ima široku publiku.
Slijeđenje onoga ”najboljeg” kur'ansko je pravilo i predivna uputa. Vjernik ne smije dozvoliti da bude samo puko ”uho” kojem ljudi ubacuju šta žele, jer je on, u svom ljudskom dostojanstvu i budnosti srca i razuma, veći od toga da bude samo uho. Stoga, nemojmo sami sebe obezvrjeđivati i ponižavati.
Onaj ko želi imati ispravne smjernice i primiti iskren savjet, mora pažljivo gledati od koga uzima znanje – osobu, njeno stanje i njeno iskustvo, jer se to nikako ne smije zanemariti.
U islamskoj tradiciji, znanje nikada nije bilo neutralno. Ono je emanet, a ne samo informacija. I kao što je tijelu potrebna halal i čista hrana, tako je i umu potrebna čista i korisna informacija, a srcu sadržaj koji ga približava Gospodaru.
Zatim, jedno od temeljnih pravila zdravog razmišljanja jeste da čovjek gleda kakav će biti ishod tog znanja – da li će te pokrenuti na djelovanje, ispraviti tvoje ponašanje i podstaći te da pomažeš drugima, ili će te odvesti u frustraciju, obeshrabrenost i zbunjenost.
Imam Šatibi je u svom djelu u El-Muvafakat naveo pravilo koje vrijedi za sve nauke: ”Svako znanje koje ne rezultira praksom, tj. primjenom, nema u Šerijatu ono što ukazuje na njegovu pohvalu.”
Allahu se utječemo od znanja koje ne koristi, koje postaje teret, koje donosi poniženje i koje se pretvara u okov oko vrata svoga vlasnika.
