U Banjoj Luci je preminuo osuđeni ratni zločinac Radoslav Brđanin. On je umro u Kliničkom centru u Banjoj Luci.
Brđanin je prije nekoliko dana pušten na slobodu nakon odslužene dvije trećine kazne za ratne zločine, a u Banju Luku je stigao lošeg zdravstvenog stanja.
Ovaj osuđeni ratni zločinac je bivši politički vođa Srpske autonomne oblasti Krajina. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju izrekao je konačnu presudu Radoslavu Brđaninu 2007. godine, kojom je osuđen na 30 godina zatvora.
Nakon presude Haškog tribunala Brđanin je kaznu od 2008. godine služio u Danskoj. Nakon toga je prebačen u pritvorsku jedinicu Haškog mehanizma za međunarodne krivične sudove 14. septembra prošle godine.
U presudi zločincu Brđaninu rat u BiH kvalificiran kao međunarodni oružani sukob, a SR Jugoslavija kao zaraćena strana
Presuda Radoslavu Brđaninu je jedna od od presuda kojima je rat u BiH nedvosmisleno kvalificiran kao međunarodni oružani sukob, a SR Jugoslavija kao zaraćena strana.
Iako je sudio pojedincu, Haški tribunal se bavio ovim pitanjem, jer je Brđanin optužen za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.
Da bi neko bio osuđen za ovo krivično djelo, mora se (za razliku od, recimo, zločina protiv čovječnosti) dokazati da je činio zločine u okviru međunarodnog oružanog sukoba.
Tužilaštvo je u prvim slučajevima (Duško Tadić, Čelebići, Goran Jelisić, itd.) dizalo optužnice za “teške povrede”, a kasnije je prestalo s tom praksom da bi, kako su kazali, postupci bili kraći.
Svejedno, postoji dovoljno presuda za “teške povrede” iz prvih godina Tribunala a jedna od njih je Brđaninu.
Brđanin je, optužen u vezi sa zločinima koje su snage bosanskih Srba počinile u 13 općina u sastavu Autonomne regije Krajina, od aprila do decembra 1992. godine. (R. B. je inače bio predsjednik AR Krajine.)
Primjenjujući pravni standard (test opće kontrole) koji je definisalo Žalbeno vijeće u predmetu Tadić, Pretresno vijeće u sastavu Carmel Agius (predsjedavajući, Malta), Ivana Janu (Češka) i Chikako Taya (Japan) utvrdilo je u prvostepenoj presudi Brđaninu postojanje međunarodnog oružanog sukoba u BiH između BiH i SRJ.
Utvrđujući visok stepen materijalno-logističke zavisnosti Vojske RS-a u odnosu na Vojsku Jugoslavije, Vijeće se poziva na čitav niz dokumenata (naređenja, depeša, izvještaja i zapisnika), kao što su:
1. Dopis 18/5–27 komande 1. krajiškog korpusa od 5. avgusta 1992. u kojem se „upozorava na potrebu rigorozne štednje municije i goriva, jer su rezerve ovih sredstava minimalne, izvori snadbijevanja ograničeni i nalaze se u SRJ“.
2. Depeša 1. krajiškog korpusa br. 18/5–29 od 14. septembra 1992. u kojoj se navodi da je stanje u pogledu rezervi municije u 14. logističkoj bazi kritično.
3. Naređenje br. 16/28 od 9. marta 1993. u vezi sa sve većim teškoćama s kojima se suočava VRS prilikom osiguravanja materijalne podrške za svoje trupe.
4. Naređenje br. 18/1–28 od 9. jula 1992. koje je izdao pomoćnik komandanta za pozadinu u vezi s prevozom materijalno-tehničkih sredstava iz Beograda u Banjaluku.
5. Dnevni pozadinski izvještaj 1. krajiškog korpusa br. 16/1–1 upućen Generalštabu VRS-a od 1. januara 1993. u kojem se izvještava da je upućeno 29 kamiona s prikolicama za prevoz materijalno-tehničkih sredstava iz SRJ u skladu s planom „Izvor 3“.
6. Izvještaj komande 1. krajiškog korpusa u vezi s odobrenjem za transfer 225 tona municije (pored 220 tona koje je trebalo prebaciti kasnije) VRS-u iz Generalštaba Vojske SRJ 13. septembra 1993.
7. Izvještaj generalnog sekretara UN-a od 3. decembra 1993. u kojem se navodi da „snage bosanskih Srba navodno i dalje primaju zalihe i podršku od elemenata iz SRJ“.
Dalje, u ovoj presudi izložen je čitav niz dokaza o finansijskoj i kadrovskoj podršci SRJ snagama bosanskih Srba:
1. „Regulisanje statusa aktivnih vojnih lica i građanskih lica“, dokument komande 5. korpusa JNA u vezi sa odlukom Predsjedništva SFRJ od 5. maja 1992. godine u kojem stoji da pripadnici JNA koji ostaju na teritoriji BiH ili se upućuju na tu teritoriju zadržavaju ista prava kao i ostali pripadnici JNA.
2. Cirkularni dopis Generalštaba VRS-a od 10. juna 1992. svim jedinicama u kojem se pripadnicima VRS-a daju općenita objašnjenja u pogledu prava i statusa aktivnih vojnih lica koja privremeno služe izvan svojih mjesta službe i navodi da će Personalna uprava Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu isplaćivati plate ljudstvu koje je upućeno neposredno iz beogradskih garnizona, dok će rezervne (i penzionisane) starješine dobivati naknadu u skladu s uputstvima o isplati rezervnih vojnika angažovanih u službu u Oružanim snagama SRJ u uslovima neposredne ratne opasnosti.
3. Izvještaj komande 1. krajiškog korpusa „Analiza aktivnosti po elementima borbene gotovosti u 1992. godini“ (str. 13): „Svim institucijama vojske SRJ dati do znanja da nam ne upućuju kadrove koji će po raznim osnovama posle 2–3 meseca i ulaska u posao napustiti vojsku RS.“
4. Izvještaj Centralne informativne agencije (CIA) „Balkanska ratišta“, aneks 24, str. 274, gdje stoji da je „zahvaljujući toj strukturi, u kojoj bivši profesionalni oficiri JNA popunjavaju najvažnija mjesta u vojsci, posebno na štabnim i tehničkim funkcijama, VRS snažna, žilava i efikasna sila na strateškom i operativnom nivou.“
Nakon što je utvrdilo materijalno-logističku zavisnost, Vijeće se posvetilo i drugom kriteriju iz testa opće kontrole: učešću SRJ u organizovanju, koordinaciji ili planiranju vojnih aktivnosti.
Glavni cilj Beograda da svi Srbi žive u jednoj državi
Vijeće je zaključilo da je od 1991. pa nadalje glavni cilj SDS-a, kao i vlasti u Beogradu, bio da se SRJ očuva kao država i da se osigura da svi Srbi žive u jednoj državi.
Očekivalo se, kaže Vijeće, da će otcjepljenje BiH dovesti do posljedica po SFRJ i bosanske Srbi, koji bi se time našli u poziciji manjine i bez jedinstvene teritorije povezane sa Srbijom.
Pretresno vijeće se uvjerilo da je u mjesecima prije rata, rukovodstvo u Beogradu vršilo pripreme u vezi sa organizacijom, koordinacijom i općim planiranjem vojnih aktivnosti vojske bosanskih Srba.
Vijeće se poziva na naređenje koje je Slobodan Milošević izdao 5. decembra 1991. godine, a po kojem su svi vojnici JNA koji su bili rodom iz BiH morali biti premješteni u BiH, a svi koji su se nalazili u BiH, a bili su rodom iz drugih republika, morali su biti premješteni van BiH.
O sastanku koji je 5. decembra 1991. održao sa Miloševićem, Borisav Jović, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, u svojoj knjizi „Poslednji dani SFRJ“ zabilježio je sljedeći citat, na koji upućuje Pretresno vijeće u predmetu Brđanin, a koji se u cijelosti navodi u prvostepenoj presudi u predmetu Čelebići:
“Kada Bosna i Hercegovina postane međunarodno priznata, JNA će biti proglašena stranom vojskom i zahtevaće se njeno povlačenje što je nemoguće izbeći. U toj situaciji srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini, koje nije stvorilo svoje paravojne jedinice, ostaće nezaštićeno i ugroženo.
Sloba smatra da treba blagovremeno da povučemo iz JNA u BiH sve građane Srbije i Crne Gore, a da tamo prekomandujemo iz JNA građane Bosne i Hercegovine, kako bi u trenutku međunarodnog priznanja, izbegli opšti haos šetanjem vojske iz jednog u drugi kraj zemlje. To će stvoriti i mogućnost srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini i da preuzme komandu nad srpskim delom JNA.” (Čelebići, paragraf 218.)
Vijeće se poziva i na još jednu Jovićevu bilješku, iz iste knjige, u kojoj je rečeno da je general Kadijević 25. decembra 1991. izvijestio Miloševića i Jovića da je završeno 90% navedenih premještaja.
Pozivajući se na čitav niz presretnutih razgovora (između Karadžića i Miloševića, te Karadžila i drugih predstavnika bosanskih Srba, uključujući i Brđanina) — Pretresno vijeće je zaključilo da je “tokom cijele 1991. godine i početkom 1992., rukovodstvo bosanskih Srba [je] komuniciralo s rukovodstvom SFRJ u pogledu strateške politike u slučaju da BiH postane nezavisna.“ (paragraf 151.)
Vijeće je zaključilo da su težnje i ciljevi VRS-a i SRJ bili isti: proširenje teritorije koja će biti u sastavu srpske BiH i onemogućavanje njene integracije u nezavisnu BiH.
Uzimajući u obzir činjenicu da preobrazba JNA u VRS nije dovela ni do kakvih bitnijih promjena u vojnim ciljevima i strategiji, te da „vojne operacije JNA koje su pod komandom Beograda započele prije 19. maja 1992. nisu odmah obustavljene i isti elementi VJ su i dalje bili neposredno angažovani u njima“ — Vijeće zaključuje:
Pretresno vijeće je stoga uvjereno da su mjere koje su preduzete da se osnuje VRS bile samo trik da bi se izbjegle potencijalne optužbe da SRJ interveniše u oružanom sukobu koji se odvija na teritoriji BiH i da bi se utišali zahtjevi međunarodne zajednice za obustavu svakog učešća u tom sukobu. (Pretresno vijeće u predmetu Brđanin, paragraf 151.)
Pored svih onih dokaza iz predmeta Tadić, Vijeće u predmetu Brđanin se pozvalo i na čitav niz stavova koja su tijela UN-a zauzela za vrijeme trajanja rata u BiH.
a) Vijeće je podsjetilo na Rezoluciju 757 od 30. maja 1992. godine u kojoj je Vijeće sigurnosti osudilo neispunjenje zahtjeva za neodložni prekid miješanja izvana i povlačenje JNA iz BiH koje je postavio u ranijoj Rezoluciji 752 od 15. maja 1992. godine.
b) Vijeće sigurnosti je donijelo odluku da uvede trgovinske sankcije SRJ dok se ne usvoje efektivne mjere s ciljem ispunjenjenja zahtjeva iz Rezolucije 752.
c) Nadalje, Vijeće je podsjetilo da je Generalna skupština UN-a usvojila Rezoluciju A/RES/46/242 od 25. avgusta 1992. u kojoj je ponovila zahtjev za prekid miješanja izvana od strane JNA na teritoriji Bosne i Hercegovine.
d) Na koncu, izvještaj generalnog sekretara UN-a od 3. decembra 1992. jeste još jedan pokazatelj da do tog datuma nisu ispunjeni zahtjevih iz navedenih rezolucija.
Ono što je u ovom predmetu zanimljivo jeste i to da je odbrana Radoslava Brđanina nije ni pokušavala da, u žalbenom postupku, osporava zaključke Pretresnog vijeća da se vodio međunarodni sukob, te Žalbeno vijeće u ovom predmetu nije ni razmatralo to pitanje.
