Velikodušnost i saosjećanje vrijede ponekad kolik’ svo bogatstvo ovoga svijeta

225

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Muslimani su se iz Bitke na Uhudu vratili poraženi, a poraz koji vas odgaja, koji vas čini potištenim i ukazuje na vaše greške, bolji je od pobjede zbog koje ćete se uzoholiti i osjetiti neovisnim. Allah, dželle šanuhu, želio je time odgojiti ovaj ummet i podučiti ga da nema pobjede bez pokornosti Njegovom časnom robu i poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.  

Gubitak voljenih ljudi i rastanak od njih je bolan, a ashabi su bili ljudi, nad njih se bila nadvila tuga zbog toga poraza, čak je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s velikom tugom govorio o gubitku svoga amidže Hamze, i taj gubitak ostao je otvorena rana na njegovom srcu sve dok nije preselio na Ahiret. 

Ali život mora ići dalje, pa su ashabi potisnuli tugu i zaboravili na svoje rane. Pokušavali su utješiti i ohrabriti jedni druge, kao što je to činio i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iako je njegova bol možda bila najveća. Jednog dana sreo je Džabira ibn Abdullaha ibn Harama, pa mu je rekao: ”Džabire, šta je s tobom, vidim da si potišten i shrvan?”

Džabir je odgovorio: ”Allahov Poslaniče, otac mi je poginuo na Uhudu, a iza sebe je ostavio mnogobrojnu porodicu i dugove.” 

Tada mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Hoćeš li da te obradujem viješću o tome šta je Allah učinio sa tvojim ocem nakon njegove pogibije?”

”Svakako, Allahov Poslaniče”, odgovorio je Džabir. 

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Allah nikome nije govorio osim iza zastora, ali je tvoga oca oživio i govorio mu bez zastora. Rekao mu je: ‘Moj robe, poželi i dat ću ti ono što želiš.’ Pa je tvoj otac rekao: ‘Gospodaru moj, proživi me, pa da budem ubijen u Tvoje ime po drugi put.’ Allah, dželle šanuhu, rekao mu je: ”Moja riječ se ne mijenja, niko se od onih koji su umrli neće vratiti na Zemlju.”’

 Kako se samo divno izrazio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao Džabiru: ”Džabire, šta je s tobom, vidim da si potišten i shrvan?”

 Ponekad ljudi ne žele ništa više osim lijepe i slatke riječi i tapšanja po ramenu, koje im govori da se brinete o njima i da dijelite njihovu bol i tugu.

 Velikodušnost i plemenitost nije samo novac, pokazivanje brige i pažnje je također plemenitost, a empatija i saosjećanje ponekad vrijedi koliko svo bogatstvo ovoga svijeta. Pa, jesmo li je primijenili u našem životu? Jesmo li primijetili tugu na prijateljevom licu i pitali ga šta je s njim, da li je naš odnos prema njemu učinio da osjeća da nam je stalo, da smo uz njega i da smo spremni učiniti sve da uklonimo barem dio tereta brige i tuge sa njega, ili prema drugim ljudima primjenjujemo princip: nije me briga ni za koga sve dok sam ja dobro.

Džabir je znao da je njegov otac preselio kao šehid u odbrani islama i da su posljednji trenuci njegovog života bili pod zastavom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali sve to ne isključuje potrebu da ga neko podsjeti i spomene mu dobrotu i vrijednost njegovog oca. 

Ništa ne može ublažiti dunjalučki gubitak kao spoznaja da je Ahiret bolji od dunjaluka i da je vječan. Stoga, kada nekome izražavaš saučešće zbog gubitka nekog od članova njegove porodice, podsjeti ga na njegova dobra djela i lijep ahlak dok je živio na dunjaluku, i na to da je vjernik, nakon smrti, u okrilju Allahove milosti, možda samo to bude dovoljno da mu rana zacijeli. 

 U navedenom hadisu se ne spominje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio dugove Džabirovog oca, ali se zato u drugim predajama spominje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio svim ashabima, a ne samo Džabiru: ”Ko je ostavio imetak iza sebe, njegov imetak pripada njegovim nasljednicima, a ko je ostavio dug nakon smrti, njegov dug mi preuzimamo ako njegovi nasljednici nisu u mogućnosti vratiti dug.” 

Ponekad ljudi umiru u bolnicama, a iza sebe ostave veliki račun i dug koji porodica ne može platiti, pa ako znaš kakvo je stanje mrtvog i njegove porodice, pitaj ih da li im nešto treba, a još bolje je da pritekneš u pomoć prije nego što ih bilo šta upitaš i prije nego oni sami zatraže pomoć. Ne dozvoli da se kod njih spoji bol zbog gubitka člana porodice i težina duga.