Vjera i politika između kompatibilnosti i konfrontacije

744

Autor: dr Muhamemd Nur Hemedan / Preveo: Abdullah Nasup

Odnos između vjere i politike je dijalektičko pitanje. Taj odnos može biti utemeljen na pozitivnim osnovama koje pomažu u ostvarenju dobrobiti i sreće čovječanstva na ovome svijetu, a može biti odnos koji se temelji na tome da političke strukture iskorištavaju vjeru i vjerske autoritete za ostvarenje vlastitih interesa i kao sredstva za kontrolu naroda i može biti odnos koji se bazira na konfrontaciji.

Odnos na pozitivnim osnovama

Kada je vjera mjerilo po kojem se vlada tada je odnos vjere i politike utemljen na pozitivnim osnovama. Vjera će sprečavati vladara u činjenu nepravde i pljački javnog dobra, jer će vladar biti svjestan da postoje granice koje ne smije prekoračiti i da postoji sud pred kojim će polagati račun za svoja djela. S druge strane, i društvo, svjesno svojih dužnosti i obaveza, neće prelaziti granice. U ovoj situaciji politika označava upravljanje državom na način koji je najbolji za društvo. Imam Gazali je o tome kazao: „Vjera je temelj, a politika je njen čuvar: ono što nema temelja je ruševina, a ono što nema čuvara je izgubljeno.“

Ovom konciznom mišlju Gazali je ukazao na to kakav odnos treba biti između vjere i politike. Politika mora čuvati vjeru i garantirati da se njene vrijednosti, etika i propisi primjenjuju u praksi i da se uspostavlja pravda među ljudima, a sprečava nepravda, pljačka, nasilje i diktatura; a vjera je temelj i osnova po kojoj se vladaju i vlast i zajednica.

U vladavini hulefa-i-rašidina vidjeli smo jedinstven primjer uspješnog odnosa vjere i politike za opće dobro zajednice. Iz tog perioda prenesena nam je izreka halife Omera, radijallahu anhu: „Kad bi neka životinja u Iraku posrnula na putu, plašio bih se da ću odgovarati pred Allahom što nisam napravio adekvatan put za nju.“

Vjera je ta koja suzbija pohlepu vladara i čini od njega odgovornu osobu koja strepi od Božije kontrole i odgovornosti pred Njim. Uzvišenim Allahom.

U historiji islama ima nebrojeno mnogo primjera pravednosti halifa i kako je njihovo pridržavanje islama pozitivno utjecalo na stanje društva i države.

Kad politika iskorištava vjeru

Dešava se da vladari zloupotrebljavaju vjeru i iskorištavaju je za ostvarenje svojih ličnih interesa. Oni naređuju vjerskim autoritetima da izdaju fetve koje učvršćuju njihovu vlast i samovolju. Iz tog razloga neki učenjaci su imali izrazito negativan stav prema politici i političkom angažmanu. Nažalost, vidjeli smo mnoštvo primjera učenjaka koji su posrnuli na vratima vladara, koji su za račun nepravednih vladara izdavali fetve koje im omogućavaju činjenje nepravde, pljačku općih dobara, ugnjetavanje. Takvi učenjaci jedan su od ključnih uzroka zahtijevanja odvajanja vjere od države i zagovaranja sekularizma kao političke doktrine u muslimanskim zemljama.

Konfrontacija politike sa vjerom

Konfrontacija politike sa vjerom počinje nakon francuske revolucije, kada su revolucionari zahtijevali odstranjivanje vjere iz politike. Razlog njihovog zahtjeva je odnos između crkve i evropskih vladara koji je kreirao stanje u kojem su vladari i crkva povlašteni i zajednički iskorištavaju ostatak društva. Iz tog braka crkve i vladara izrodila se apsolutna diktatura i nasilje, borba protiv nauke i naučnika, inkvizicija.

Utjecaj francuske revolucije na muslimanska društva

Nažalost, ovaj neprijateljski odnos prema vjeri iz evropskih zemalja uvezen je u muslimanska društva (u kojima nije bilo apsolutno nikakve potrebe za takvim odnosom), te su se pojavile tvrdnje da je vjera uzrok stagnacije msulimanskih društava i pojavili su se pozivi na odvajanje vjere od države.

Prije francuske revolucije odnos vjere i politike u muslimanskim društvima počivao je na zdravim osnovama. Vjera i politika su se međusobno dopunjavale. Islam nikad nije bio uzrok stagnacije muslimana i raširenosti neznanja. Naprotiv, islam je uvijek bio važan faktor u širenju nauke i razvoju civilizacije, pa su se među muslimanima značajno razvile različite nauke poput medicine, astronomije, farmacije, tako da su postale temlj razvoja mnogih naučnih disciplina u savremenom dobu.

Islam je bio važan faktor u suzbijanju nepravde: ako je vladar bio despot i silnik, vjera ga je obuzdavala i doprinosila smanjenju njegove nepravde, ako je bio pobožan i čestit historija ga bilješi kao primjer pravde, pobožnosti, moralne vladavine. Vladari koji su se pridržavali vjere ostavljali su jedinstvene primjere pravde i emaneta.

Vjera je bitna komponenta muslimanskih društava

Vjera je u muslimanskim društvima važan faktor koji usađuje etičke i moralne vrijednosti u karakter političara i sprečava ih da makijavelistički zloupotrebljavaju vjeru. Vjera ih uči temeljnom principu „svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado, a vladar je pastir i bit će pitan za svoje stado.“

Vjera nas uči da je političar i vladar opunomoćenik ummeta i da je ummet emanet za koji će biti pitan pred Allahom.

Obaveza vladara je da bude pravedan i objektivan, a temelj za to je nepristrasnost (Hadis: „Kada bi moja kćerka Fatima zkrala, odsjekao bih joj ruku“).

Halifa Omer ibn Abdulaziz je za dvije i po godine iskorijeno siromaštvo u hilafetu vodeći islamsku politiku pravde.