Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Elif Lām Mīm. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali.” (El-Bekare, 1.-3.)
Na samom početku Kur'ana, prije namaza, prije zekata, prije bilo kojeg vidljivog djela, Uzvišeni Allah spominje jednu osobinu koja je temelj vjerovanja, a to je vjerovanje u nevidljivi svijet (gajb).
Gajb, dakle, nije nepoznanica u koju se slijepo vjeruje, već stvarnost koju Kur'an otkriva ljudskom umu i srcu, pa ona vjerniku postaje prisutnija od onoga što vidi očima.
Kada se vjernik u Kur'anu susretne s prikazom nevidljivog svijeta (gajba), njegov pogled na stvarnost širi se i produbljuje. On više ne korača sâm kroz dunjaluk, već ide svjestan da je dunjalučki život put, a ne trajno boravište; da su djela brižljivo sačuvana, a ne izgubljena; da smrt nije kraj, nego vrata u vječnost; da kabur nije nestanak; da će proživljenje doći; da je polaganje računa neminovna istina; da su Džennet i Džehennem konačni ishodi; te da je Allahova milost veća od njegovog očaja, a Allahova pravda uzvišenija od njegove lažne sigurnosti.
Ova svijest mijenja način na koji čovjek živi svaki trenutak. Ona ga ne tjera da bježi od života, nego ga podstiče da ga živi još ozbiljnije, jer život više nije besmisao, niti slučajnost, niti puka borba za preživljavanje i prolazni užitak.
Otuda vjerovanje u gajb postaje temelj izgradnje moralnog čovjeka. Bez vjerovanja u gajb moral postaje relativan: istina se mjeri koristima, a vrijednosti se mijenjaju prema interesima. Ali kada je vjerovanje u gajb prisutno u srcu, čovjek postaje dosljedan čak i onda kada mu to šteti na dunjaluku, jer zna da račun ovdje nije zaključen.
Jer, zašto da govori istinu onda kada ga niko ne vidi i kada bi mu laž donijela dunjalučku korist?
Zato što vjeruje u gajb i zna da ga vidi Onaj kome ništa nije skriveno: ”On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.” (Gafir, 19.)
Zašto da se susteže od harama kada mu je nadohvat ruke, a društvo ga na to ohrabruje? Zato što očima Kur'ana vidi ono što drugi ne vide: džehennemsku vatru, stajanje pred Allahom i težinu trenutka kada će svako djelo biti izloženo.
Zašto je strpljiv kada često ne vidi plod svoga truda? Zato što vjeruje u gajb. A onaj ko vjeruje u gajb ne mjeri Allahovo obećanje mjerilima svojih očekivanja. Ne kaže: ”Ako se nešto nije desilo brzo, znači da se neće ni desiti.” On zna da je Allahovo obećanje istina i da lijep završetak pripada bogobojaznima.
Zašto se nakon grijeha kaje, a ne pada u očaj? Zato što vjeruje u Gospodara Koji mnogo prašta i Koji je milostiv, i zna da su vrata tevbe otvorena sve do Dana kada će se nepovratno zatvoriti.
Zato je vjerovanje u gajb nevidljivi temelj svakog vidljivog dobra u čovjeku: ono oblikuje karakter, čuva moral i daje smisao životu.
