Vladaru, sjeti se noći čije je jutro Sudnji dan

371

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Koji god vladar ili namjesnik zatvori svoja vrata pred potrebnim i siromašnim, Allah će njemu zatvoriti nebeske kapije pred njegovom potrebom i molbom.” (Ahmed, Tirmizi)

U savremenim državama i društvima, svejedno bila ona građansko-demokratska ili totalitarna, pa tako i u našem bosansko-hercegovačkom društvu, skoro da ne postoji uzajamna solidarnost, niti se pokušava svakom građaninu osigurati uvjete za život dostojne čovjeka. Danas se sve krvavo plaća, od školovanja do liječenja.

Vlastodršci su, po principu spojenih posuda, uspostavili isti sistem od državnog do kantonalnog, općinskog i mjesnog nivoa. Glavni čvor debelog užeta kojim se narod polahko ali sigurno davi, nalazi se u palatama glavnih vođa, ali je to uže toliko dugo da se poput nevidljive crne ruke pruža do mjesnog nivoa i obuhvata radnika, seljaka, poljoprivrednika, trgovca, zanatliju, studenta, itd.

Političari se ponašaju kao da je država njihovo privatno vlasništvo, da su državna dobra i resursi njihov posjed sa kojim mogu raspolagati kako hoće i krčmiti ga i dijeliti kako im volja.

Vjerovatno u našem vremenu ni kod koga ne postoji tolika diskrepanca između riječi i djela, i tolika podvojenost kao kod političara i vođa. Vladari su odvojeni i daleko od zahtjeva i osjećanja naroda.

Danas su siromasi i obični svijet dostupni svakome, ali na njih niko ne obraća pažnju, a vladari nisu dostupni nikome i ni na koga ne obraćaju pažnju. Rijetki su političari koji imaju dobre namjere, već se uglavnom radi o profesionalcima koji misle samo na sebe i koji politiku vide kao tržnicu dobre zarade i priliku za uhljebljenje. Birokratija ubija i slama volju i najvećih optimista, kao i najžilavijih i najotpornijih intelektualaca i boraca.

Vladar je sluga narodu

Islam posebnu pažnju posvećuje poziciji i ulozi vladara, jer vladar, odnosno onaj ko ima političku poziciju i vlast, bez obzira o kojem nivou vlasti se radi, nosi na svojim plećima veliki emanet i odgovornost.

U islamu su odnosi između vladara i podanika zasnovani na međusobnom uvažavanju i poštivanju, a ne na porobljavanju, eksploataciji, iskorištavanju i podjeli na kaste i različite slojeve. Zbog toga je običan narod imao mnogo udjela u ispravljanju grešaka kod vladara. U tome su se rukovodili riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ”Najveći stepen džihada je reći istinu pred nepravednim vladarem.” (Tirmizi) Pravo muslimana je bilo da ispravljaju vladare kada pogriješe, a mnogi od njih su se sami pozivali na to pravo, poput hazreti Ebu Bekra, r.a.,koji je u svom nastupnom govoru, rekao: ”Ako pogriješim vi me ispravite.” (Et-Taberi, Tarihu-l-umem vel-muluk, II/238.)

To je povjerljiva veza koja je utemeljena na solidarnosti, samilosti i saosjećanju a ne na dominaciji, i to je jedini put i način da društvo ostane zdravo i napredno. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uklanjao svaku prepreku koja šteti ovoj vezi i objasnio je da je temelj političkog ugovora, koji okuplja sve građane i ujedinjuje ih, međusobno zadovoljstvo i samilost.

U tom smislu su Poslanikove, s.a.v.s., riječi za imama koji predvodi namaz: ”Ko predvodi namaz jednom džematu, a oni ga preziru i mrze, njegov namaz neće preći dalje od njegove ključne kosti.” (Ibn Asakir) Kada je ovakva situacija sa imamom koji predvodi namaz manjoj grupi ljudi, šta je tek onda sa vođama koji vode države ili vlade, kantone i ministarstva.

Jedan od primjera ostvarivanja ovog uzvišenog cilja jeste i sljedeći slučaj.

Naime, Ebu Ja'la i El-Hejsemi bilježe sljedeću predaju: ”Muavija, r.a., je jednom prilikom držao hutbu i rekao: ‘Ovaj imetak pripada nama, ratni plijen pripada nama, i mi ga dajemo kome hoćemo, a uskraćujemo kome hoćemo.’ Tri hutbe zaredom je to ponavljao i niko mu se nije suprotstavio. Treći put je ustao jedan musliman i rekao: ‘Nije tačno, ovaj imetak pripada nama (narodu), ratni plijen pripada nama, ko se ispriječi između nas i onoga što nama pripada mi ćemo se protiv njega boriti sabljama za naše pravo.’ Nakon namaza, Muavija je pozvao tog čovjeka, a pozvao je i druge ljude i rekao im: ‘Ljudi, ja sam tri puta zaredom rekao to i to, i onda me je ovaj čovjek upozorio i oživio, Allah ga poživio. Ja sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: -Doći će vrijeme kada će ljudi (vladari) govoriti, a niko im neće smjeti odgovoriti, iako oni svojim govorom nesmotreno srljaju u vatru poput majmuna.’ Bojao sam se da ne budem od njih, pa kada je ovaj čovjek odgovorio na moju tvrdnju, vratio me je u život, Allah ga poživio.”’

Vladar koji ovako shvata svoje obaveze je nadničar, sluga, koji se brine da svoj posao nadničara dobro obavi ako želi dobiti svoju platu.

Upravo je tako Ebu Muslim Havelani nazvao Muaviju kada je jedanput ušao kod njega, rekavši mu: ”Es-selamu alejkum, nadničaru!” Ljudi oko njega rekli su: ”Nije nadničar, već vladar!” Ebu Muslim je tri puta ponovio svoje riječi, a onda je Muavija, r.a., rekao: ”Ostavite ga, on najbolje zna šta govori.” (Ebu Nuajm, Hilyetul-evliya’, II/125.)

Drugom prilikom mu je rekao: ”O Muavija, znaj da si ti samo mezar (mrtvac) kao i mi, i ništa više! Ako dođeš sa dobrim djelima to ćeš i imati, ako ne dođeš, nećeš ništa ni imati. Ne misli da je hilafet sakupljanje i zgrtanje imetka i njegovo trošenje kako ti se prohtije, već je hilafet da govoriš istinu i radiš po pravdi u ime Allaha. Mi ne obraćamo pažnju na tminu dana, ako nam je vid zdrav i dobar. Čuvaj se da ne držiš stranu ni jednog plemena, pa da te to odvede od pravde.” Zatim je sjeo, a Muavija je na to samo rekao: ”Allah ti se smilovao, o Ebu Muslime!” ( Et-Taberi, Tarihu-l-umem vel-muluk, V/297.)

Loš je vladar onaj koji jede plećku, a narodu daje kosti

Iskreni musliman vlast ili bilo kakvu poziciju u društvu shvata kao emanet i odgovornost, i on se ponaša upravo kao sluga koji se trudi da svoj posao besprijekorno obavi, jer je on svoj život uvakufio u ime Allaha, a u korist muslimana i svih građana u državi, poput slavnog emevijskog halife Omera ibn Abdul-Aziza.

Fatima bint Abdul-Melik priča za svog muža Omera ibn Abdul-Aziza: ”On je sebe dao muslimanima u potpunosti i stalno su mu oni bili na umu. Ako u danu ne bi ispunio sve njihove zahtjeve, on bi i noć pretvorio u dan i spajao radno vrijeme.”

Kada su ga upitali: ”Šta je bio uzrok tvog pozitivnog preokreta u životu, odnosno vraćanja Allahu i iskrenog pokajanja?”, Omer ibn Abdul-Aziz je odgovorio: ”Jedanput sam želio udariti svog slugu, pa mi je on rekao: ‘Omere, sjeti se noći čije je jutro Sudnji dan.”’

Savjet slabijeg ne sluša osim čista duša, čija je nutrina čista od oholosti i samodopadljivosti. Omer ibn Abdul-Aziz je kao halifa bio zaokupljen brigom za svoje građane i njima se potpuno posvetio. Vladao je pravdom, nikoga nije izdvajao zbog njegovog porijekla, vjere, rase ili rodbinskih veza, nije davao drugima da bi stekao njihovu naklonost, niti da bi udovoljio svojim strastima. Davao im je toliko da nisu nikada morali prositi, davao je onima koji su se opredijelili za učenje nauke, a namjesnicima je naredio da hafizima i učačima Kur'ana daju dovoljno novca kako u vrijeme namaza ne bi bili zauzeti nekim drugim poslovima. Savjetovao im je da ljude ne hapse i ne zatvaraju na osnovu sumnje, već na osnovu dokaza.

Imam Ibnul-Dževzi u svom djelu Sira Omera ibn Abdul-Aziza, spominje predaju u kojoj stoji da je imam Evzaija, vraćajući se sa dženaze Omera ibn Abdul-Aziza, vidio jednog kaluđera kako plače za Omerom, i na njegovo pitanje zašto plače kada Omer nije bio njegove vjere, kaluđer je odgovorio: ”Ne plaćem ja zbog Omera, već zbog svjetla koje je obasjavalo naše živote, a sada se ugasilo.”

Dakle, veličina islamske civilizacije ogleda se i u tome što je ona izjednačila različite skupine u društvu u pogledu njihovih prava, tako je obični svijet osjećao jednakost i jednakopravnost između njih i vladara, kao što je osjećao brigu i istinsko vođstvo.

Spominje se da je u godini velike gladi (”godina pepela”) neko zaklao ovcu i halifi Omeru, r.a., su odnijeli najbolji dio, plećku. On je upitao: ”Šta je ovo?” Rekli su mu: ”Zaklali smo ovcu i donijeli tebi plećku.” Na to je hazreti Omer rekao: ”Loš sam ja vladar ako budem jeo plećke i najbolje meso, a podanicima ostavljao da glođu kosti. Nosite ovo i donesite mi drugu hranu.” Donijeli su mu hljeb i malo ulja i on je drobio hljeb u ulje i jeo.

Seid ibn Amir je u vrijeme hazreti Omerovog hilafeta bio namjesnik u Homsu, pa su predstavnici Homsa donijeli Omeru, r.a., spisak siromaha i na tom spisku je bio Seid ibn Amir. Taj slučaj je rasplakao Omera, pa je posalo Seidu 1.000 zlatnika, međutim, on je to odbio primiti i podijelio ih je borcima. (Ibn Asakir, Tarihel-Dimešk, XXI/148.)

Abasijski halifa El-Mu'ted Billah je želio maksimalno da olakša poljoprivrednicima u svoje vrijeme pa im je obezbjeđivao sjemena i sav alat koji im je bio potreban za sjetvu i obrađivanje zemlje. (Jusuf El-Aš, Tarih asru-l-hilafeti el-Abasijje, str. 167.)

Savjetujući svoga sina El-Mehdija, abasijski halifa Dža'fer el-Mensur, rekao je: ”Halifu ne može popraviti i njegovo stanje ne može poboljšati ništa osim bogobojaznost, vladarevo stanje može se popraviti samo pokornošću, podanike ne može ništa popraviti i poboljšati njihovo stanje osim pravda, najpreči su da oproste oni ljudi koji imaju najviše moći da kazne, najveća neznalica je onaj ko čini zulum onome ispod njega. Sine moj, produži trajanje blagodati zahvalnošću Allahu, moć oprostom, pokornost jedinstvom, pobjedu poniznošću i samilošću prema ljudima, i ne zaboravi svoj udio na dunjaluku, a tvoj udio je u onome kome se Allah smiluje.”  (El-Bidaje ven-nihaje, X/126.)