Vlast bez pravde ne traje dugo 

265

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pravda je plemenito i uzvišeno svojstvo koje odgovara ljudskim dušama i pruža nadu potlačenima. U Kur'anu se nalazi jasna i izričita Božanska naredba koja glasi: ”Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.” (En-Nahl, 90.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naučio nas je da pravednost prema svim ljudima i u svim situacijama nije slabost, već je to istinska snaga i dosljednost u slijeđenju uzvišenih principa.

U jednom od svojih hadisa rekao je: ”Ne bih volio da sretnem Allaha, a da bilo ko od mene potražuje svoje pravo ili da traži da mu namirim naneseni zulum u pogledu njegove krvi i imetka.” (Dio hadisa koji bilježe imam Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi)

Ako je glava zdrava, zdravo je i cijelo tijelo

Pravednost je posebno bitna kod vladara, jer vladar je, kako se navodi u vjerodostojnom hadisu: ”Allahova sjena na Zemlji.” (El-Bejheki, Sunenul-kubra, VIII/162.; Šu'abul-iman, VI/18.; Šejh Albani je ovaj hadis ocijenio kao hasen – dobar. ) Što će reći da vladar uspostavlja pravdu i odagnava od ljudi neprijatnosti i neugodnosti kao što sjena ili hladovina odagnava neugodnost sunčeve vreline.

Pravedni vladar je taj koji lađu života vodi sigurnim putem, putem boljitka i sveopćeg napretka, i on je taj koji je spašava od uzburkanih talasa i kriza koje bi mogle poroditi haos u društvu.

Kada je namjesnik Homsa poslao pismo halifi Omeru ibn Abdul-Azizu u kojem ga upozorava da je grad Homs nezaštićen i da ga treba zaštititi i utvrditi, Omer ibn Abdul-Aziz mu je odgovorio: ”Utvrdi i zaštiti grad pravdom i očisti puteve od tlačenja, zuluma i nepravde.” (El-Turtuši, Siradžul-muluk, str. 412.)

A drugom namjesniku je pisao: ”Veliki je broj onih koji se žale na tebe, a vrlo malo je onih koji te hvale. Pa, ili ćeš biti pravedan ili ću te smijeniti.” (Ibn ‘Imad el-Hanbeli, Šezeratuz-zehebi fi ahbari men zehebe, I/311.)

Ibn Haldun je u svom djelu El-Mukaddima prenio zanimljivu priču koju je zabilježio El-Mes'udi u djelu Ahbaruz-zeman, a priča se dogodila u Perziji za vrijeme vladavine kralja Behrama ibn Behrama. Naime, pripovijeda se da je kralj Behram ibn Behram jednom čuo zvuk sova, pa je pozvao velikog svećenika i zamolio ga da mu objasni šta sove govore.

Veliki svećenik mu je rekao: “Muška sova se vjerila sa ženkom sovom, pa je ona, na ime vjenčanog dara, tražila od njega deset uništenih sela u vrijeme vladavine Behrama ibn Behrama. Mužjak je to smatrao lahkim i prihvatio je njezin uvjet, rekavši da će joj, potraje li vladavina Behrama ibn Behrama, dati hiljadu uništenih sela, a ne deset ili dvadeset.”

Behram se začudio riječima velikog svećenika, pa je ostao sâm s njim u palači i upitao ga: ”Šta si želio da mi kažeš ovim primjerom?”

Svećenik je rekao: ”Kraljevstvo ne može postati moćno i slavno bez zakona, a zakon nema snagu bez kralja, kralj nema moći bez ljudi (podanika), ljudi nemaju snage bez imetka i kapitala, a nema načina da se stekne kapital osim kroz graditeljstvo, industriju, poljoprivredu i slične grane privređivanja i sticanja kapitala, a nema izgradnje i prosperiteta bez pravde. Ako nestane pravde, izgradnja se uruši, proizvodnja prestane i ljudi osiromaše, tako da se nastavlja lanac urušavanja sve dok se kraljevstvo ne sruši.”

U tom smislu su i stihovi u kojima je pjesnik rekao: 

Snaga koju ne kontroliše um, znak je slabosti,

Znanje koje nije obuhvaćeno mudrošću, znak je neznanja,

Ako vladavina nije zaštićena pravdom, ona će propasti,

Oružje istine od svile, potući će oružje laži od gvožđa.

Pravda podrazumijeva i zahtijeva davanje zavjeta, prije svega, Allahu, dželle šanuhu, a zatim narodu – od strane onih muslimana koji se kandidiraju i budu izabrani na određene funkcije -, da će biti sluge svoje zemlje i svoga naroda, pazeći na njenu sigurnost i interese, njena prava i prava svih njezinih građana.

Pravda također zahtijeva da vlast i brigu o općim poslovima i stvarima muslimana ne može preuzeti osim kompetentna osoba, onaj ko je pošten, moralan, bogobojazan i kvalificiran, onaj ko posjeduje posebne liderske kvalitete, ko je spreman odgovoriti na izazove, krize, rizike, te psihološke, materijalne i društvene pritiske s kojima se suočava njegov narod i država; onaj ko se maksimalno trudi da uspostavi pravdu i sigurnost u državi i da sačuva ljude smutnje i njezinih posljedica, jer, pravedni vladar je glava u državi, a ako je glava ispravna i zdrava, bit će zdravo i cijelo tijelo.

Nažalost, kod nas se na vlast i najodgovornije pozicije dolazi po stranačkom ključu, tako da pri izboru ljudi na odgovorne funkcije u državi, znanje, iskustvo, pravednost i poštenje ne igraju presudnu ulogu.

Umjesto znanjem, sposobnošću i moralnošću, državom se, na svim nivoima, vlada hirovima, nepromišljenošću, uskogrudnošću, stranačkom podobnošću i brigom o ličnim, a ne o općim interesima.

Naši političari od države prave privatnu prćiju, eksploatišu i iscrpljuju ljudske resurse i narodno bogatstvo i sramote nas i ponižavaju svojom beskrupuloznom borbom za vlast i lične interese.

Zbog njihovih stalnih svađa, međusobnih spletki, podmetanja i pokretanja afera, zbog njihovog rigidnog populizma putem kojeg pokušavaju sakupiti jeftine političke poene, oni su među Bošnjacima posijali nezapamćenu smutnju i oslobodili prostor našim dušmanima da s lahkoćom sprovode svoju strategiju blokade, destabilizacije i urušavanja naše države i državnih institucija, te da se poigravaju sa našom čašću i našim životima, da hapse naše borce i da veličaju i  nagrađuju svoje zločince.

Oni iz dana u dan pokazuju da ne znaju cijeniti vrijednosti našeg suvereniteta i sve tekovine oslobodilačke borbe i da ne cijene svoj narod i njegovu žrtvu za ovu zemlju, njegovu postojanost, dostojanstvo, hrabrost, nesebičnost i odlučnost da ustraje u svojoj plemenitoj borbi.

I na koncu, iako su im puna usta islama, pravde i poštenja, bošnjački političari u praksi pokazuju da su daleko od islamskog ideala pravde i zaboravljaju da je vlast i politička pozicija teret i odgovornost, a ne privilegija, te emanet za koji će se odgovarati pred Allahom na Sudnjem danu.

To je teret i emanet zbog kojeg su i najveći muslimanski vladari plakali kada bi bi bili opomenuti i upozoreni na prolaznost vlasti i odgovornost pred Allahom, dželle šanuhu.

Naime, spominje se da je pobožnjak Ibn Semmak jedanput došao kod abasijskog halife Haruna er-Rešida u trenutku kad je ovaj prinosio čašu vode ustima, pa mu je Ibn Semmak rekao: ”Tako ti Allaha, vođo pravovjernih, sačekaj jedan trenutak.” Kad je Harun er-Rešid spustio čašu s vodom, Ibn Semmak je upitao: ”Tako ti Allaha, reci mi, ako bi ti bio uskraćen taj gutljaj vode, koliko bi dao za njega?” Harun er-Rešid, rekao je: ”Dao bih pola svoga bogatstva.”

Zatim mu je Ibn Semmak, rekao: ”Pij, Allah te blagoslovio!” Kad je Harun er-Rešid popio vodu, Ibn Semmak mu je rekao: ”Tako ti Allaha, ako bi ti bilo onemogućeno da se, putem mokrenja, oslobodiš vode koju si popio, koliko bi dao da se oslobodiš mokraće?”

Harun er-Rešid, rekao je: ”Dao bih sve što posjedujem.”

Tada je Ibn Semmak rekao: ”Vođo pravovjernih, vlast od koje je veći gutljaj vode i vrjednije jedno mokrenje, ne bi trebala biti stvar za koju se vrijedi boriti.”

Te riječi su rasplakale Haruna er-Rešida, toliko da mu se brada natopila suzama.

Fadl ibn Rebi'a, jedan od njegovih ministara, rekao je: “Polahko, Ibn Semmak! Vođa pravovjernih je zaslužio da se nada lijepom ishodu kod Allaha, zbog pravde u svome carstvu.” 

Ibn Semmak, rekao je: ”Vođo pravovjernih, ovaj tvoj ministar neće sutra biti s tobom u kaburu, pa gledaj šta si za sutra pripremio, jer ćeš za to biti pitan.

A što se tebe tiče, Fadle, pravo vladara kod tebe je da budeš jedno do njegovih dobrih djela na Sudnjem danu, a ne jedno od njegovih loših djela, jer je to najefikasnija stvar kojom može ispuniti to pravo.

Ništa nije vrjednije od zdravlja, nijedna vlast ne opstaje bez pravde, ne koristi čovjeku osim ono što je pripremio za Dan kada bližnji neće nimalo od koristi bližnjem biti i kada zulumćarima ništa neće koristiti njihovo pravdanje.” (Šezeratuz-zehebi fi ahbari men zeheb, I/336.)