Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”I ne budite kao onā koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto oprela, i ne služite se zakletvama svojim da biste jedni druge prevarili samo zato što je jedno pleme mnogobrojnije od drugog. Allah vas time samo iskušava, a na Sudnjem danu će vam, doista, objasniti ono oko čega ste se razilazili.” (En-Nahl, 92.)
Ovaj kur'anski primjer stavlja pred nas sliku koja potresa srce: žena koja strpljivo i vješto prede vunu, pa kada njezina pređa postane čvrsta i jaka, ona se vrati i vlastitim rukama je rasprede, nit po nit, kao da ništa nije ni uradila. Prizor koji u sebi spaja trud i besmisao, gradnju i rušenje u isto vrijeme. Nije poenta u samoj ženi, nego u značenju tog postupka: da čovjek gradi pa ruši, da se trudi pa to sâm upropasti. Da se približi, pa se udalji.
Ovo značenje posebno dolazi do izražaja nakon sezona ibadeta, a na prvom mjestu nakon mjeseca ramazana. Ramazan nije bio samo vrijeme posta, nego vrijeme promjene: ljudi su redovnije obavljali namaz, njihova srca su se vezala za Kur'an, ostavljali su mnoge grijehe i okusili slast blizine Allahu.
Međutim, prava opasnost je da se, nakon što ta sezona prođe, čovjek vrati na staro, kao da se ništa nije ni desilo. Tada se ostvaruje ovaj primjer: gradnja cijeli mjesec, pa rušenje odmah nakon toga. Jer nije najvažnije kakav je čovjek bio u ramazanu, nego kakav je nakon njega.
Danas se to ”rasplitanje pređe” vidi u mnogo oblika: čovjek čuva namaz u ramazanu, a poslije ga zapostavi, ostavi grijehe, pa im se vrati, druži se s Kur'anom, pa ga napusti, srce mu omekša, pa opet otvrdne. Sve su to načini na koje čovjek ruši ono što je izgradio.
Od čovjeka se ne traži da stalno bude na istom stepenu vjerskog žara, ali se traži da ostane postojan u osnovama vjere: da čuva farzove, da ne napušta ono što je obaveza i da se ne vraća grijesima koje je ostavio.
Šejtan najviše želi da čovjek izgubi ono što je stekao i da sâm poništi svoj trud. Zato, ako oslabiš, vrati se. Ako pogriješiš, traži oprost. Ne dozvoli da ti slabost bude početak rušenja, već razlog povratka. Ono što Kur'an osuđuje nije trenutna slabost, nego svjesno i ustrajno poništavanje vlastitog dobra.
Stoga, temeljna poruka ovoga ajeta nije samo upozorenje, nego i kriterij: vrijednost djela ne mjeri se njegovim početkom, nego njegovom postojanošću. Jer, Allah voli djela koja su stalna, makar bila i mala.
U tom svjetlu, najveći izazov nakon ramazana nije povećati, nego sačuvati. Nije dosegnuti vrhunac, nego izbjeći pad koji briše tragove prethodnog uspona. I upravo tu se odlučuje da li će čovjek biti graditelj ili onaj koji svjesno, vlastitim rukama, ruši ono što je trebalo da mu bude spas na ahiretu.
