Piše: dr. Selman el-Avde/Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”'I oglasi ljudima hadž!’ – dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjêstā dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog!” (El-Hadždž, 27.-28.)
U ajetima koji se spominju u kontekstu propisanih ibadeta ističu se i ponavljaju šerijatske intencije i suština, odnosno svrha njihovog propisivanja, a to je zato što je čovjek po svojoj prirodi zaboravno biće i sklon nemaru. Pa nakon što prođe izvjesno vrijeme, srca otvrdnu i ibadeti se kod nekih vjernika pretvaraju u rutinu i običaje, tako da njihova srca ne osjećaju njihov učinak, nego se utapaju u njihove vremenske termine i detalje koji se tiču same forme.
A zatim dolazi još jedan stadij koji se dogodio svim sljedbenicima knjiga (Jevrejima i kršćanima) zbog njihovog nemara prema Allahovoj objavi i intencijama vjerskih propisa, a to je dodavanje ibadetima onoga što im ne pripada i što nije propisano, što ih je navelo da budu zaokupljeni njihovom vanjštinom (formom), a odvojeni od njihove duhovnosti, suštine i svrhe.
I onaj ko razmišlja o ovome, shvatit će dio krajnje mudrosti u stalnom ponavljanju šerijatske intencije ibadeta. Tako, naprimjer, što se tiče namaza – koji je osnov ibadeta – kur'anski kontekst potvrđuje njegov utjecaj na oblikovanje muslimanskog ponašanja u smislu da: ”Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (El-Ankebut, 45.)
U pogledu zekata, akcenat je na naredbi Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da iz imetaka muslimana uzme zekat, da ih time očisti i da to bude razlog Poslanikove dove za njih. Jer, kada bi neko od muslimana došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojim zekatom, on bi govorio: ”Gospodaru moj, blagoslovi porodicu tog i tog!”
Što se tiče posta, Allah, dželle šanuhu, rekao je da je krajnja intencija i svrha posta: ”Da biste bili bogobojazni.” (El-Bekara, 183.)
A što se tiče obreda prinošenja žrtava i klanja kurbana, koji je povezan sa obredom hadža, Uzvišeni Allah, objavio je: ”Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša.” (El-Hadždž, 37.) Štaviše, kod samog hadža, Uzvišeni Allah nas podučava da je svrha svih hadžskih obreda: ”Da bi spominjali (veličali) Allahovo ime..” (El-Hadždž, 34.)
Zato je Aiša, radijallahu anha, rekla: ”Tavaf oko Ka'be, sa'j između Safe i Merve, i kamenovanje šejtana na džemretima, propisani su radi veličanja Allaha.”
Pa da li musliman, čineći tavaf oko Ka'be, osjeća ovo značenje?! Ili ga nadvladava takmičarski duh dok se gura ramenima, hrva rukama i raspravlja s drugim muslimanima podižući svoj glas, kao da je na bojnom polju ili u areni. A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je primijetio guranje i požurivanje na Arefatu, govorio je: ”Smirenost, smirenost! (es-sekine, es-sekine!) Pobožnost nije u žurbi i brzini.”
Dakle, pobožnost je svrha hadža, a ona se ne postiže žurbom i žestinom, već smirenošću, poniznošću i smjernošću. Pa da li hodočasnik osjeća ovo značenje dok kamenuje šejtana na džemretima na Mini, a posjeduje informacije, na osnovu onoga što je lično vidio ili čuo o ozbiljnosti situacije, o mrtvim ljudima pod nogama hadžija koji bacaju kamenčiće, i svemu onome što se dešava u toku tog veličanstvenog obreda, od prevelike gužve, guranja, žestine i galame?!
Ovi kolektivni (džematski) ibadeti su Božanski način odgoja da se vjerski propisi i Allahove naredbe izvršavaju savršeno i iskreno, da se brine o pravima drugih, da se poštuju stariji, da se smiluje mlađima i da se sažali na nemoćne, slabe i one koji ne znaju. U tom smislu su i Allahove riječi: ”Hadž je u određenim mjesecima; onom ko se obaveže da će u njima hadž obavljati nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadža.” (El-Hadždž, 197.)
To je oslobađanje od zemnog svijeta i njegovih naslada, čime se muhrim distancira od snošaja sa svojom ženom, što je jedna od temeljnih zabrana ihrama, a tome se dodaje i ostavljanje razgovora o ženama i svemu onome što budi i podstiče požudu.
To je takođe udaljavanje od ružnog govora i razvrata (fusuk), u šta spadaju svi grijesi, jer to narušava svetost obreda i svetost mjesta, osim što je u osnovi zabranjeno.
Što se tiče svađe, misli se na žučne rasprave u kojima dominira egoizam i sebičnost ljudske duše koja odbija sve osim da pobijedi u raspravi i da njezina riječ bude posljednja, ne obraćajući pažnju na istinu i zabludu, pogrešno i ispravno.
Dakle, sve što je Allah propisao i naredio u vezi hadžskih obreda, kao i drugih ibadeta, propisano je radi koristi za vjernike, kao što je Uzvišeni Allah rekao: ”Da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali.” (El-Hadždž, 28.)
A te koristi uključuju prije svega nagradu na Ahiretu, zbog zikra i veličanja Allaha, kako su spomenuli neki mufesiri, ali i trgovinu na ovome svijetu, kao i druge koristi koje proizilaze iz toga, kako navode neki drugi islamski učenjaci.
Stoga, čovjek se ne može načuditi nemaru mnogih dobrih muslimana u pogledu vrijednosti i ciljeva hadža, kao i njegovog utjecaja na dušu, ponašanje i cjelokupni život. A da pitaju o ovim značenjima kao što pitaju o detaljima koji se tiču forme hadžskih obreda i drugih vjerskih propisa, to bi za njih bilo bolje i ispravnije.
