Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U dugoj historiji islamskog ummeta smjenjivale su se epohe slave i razdoblja teških iskušenja, unutrašnjih raskola, političkih slabosti, propasti muslimanskih država i moralnih kriza. Ipak, kroz sve te lomove ostajala je jedna nit koja je, koliko-toliko, čuvala unutrašnju snagu ummeta: svijest o dostojanstvu vjere i osjećaj stida pred poniženjem.
Historija pamti muslimanske vladare koji su, radi vlastite koristi ili moći, pristajali na teške ustupke i kompromis. Pamti saveze i sporazume sklapane pod pritiskom, te odluke koje su bile plod njihove vlastite slabosti – moralne, vjerske i ljudske. Ipak, čak i u tim trenucima postojala je granica preko koje se nije prelazilo bez osjećaja srama i unutrašnje nelagode.
Upravo ta granica danas izgleda izbrisana. Mi živimo u vremenu kada muslimani, a posebno muslimanski vladari, prihvataju poniženje kao normalno stanje, a slobodu kao devijaciju, kada je poslušnost i pokornost svjetskim moćnicima i tiranima postala vrlina, a dostojanstvo prijetnja poretku.
Naime, ono čemu svjedočimo u savremenom političkom pejzažu muslimanskog svijeta, a što se ogleda i u ponašanju i simbolici vezanoj za saudijskog prestolonasljednika Muhameda ibn Selmana, više nije pitanje političke pragme niti državničke taktike. To postaje pitanje moralnog standarda i unutrašnjeg osjećaja vrijednosti. Jer kada poniženje prestane izazivati nelagodu, a počne se opravdavati kao razboritost, tada problem više nije u politici, nego u dubokoj moralnoj krizi, u krizi vjere i promjeni svijesti.
U tom kontekstu, prizor u kojem se faraon našeg vremena i dokazani razvratnik, Donald Trump, obraća saudijskom prestolonasljedniku najvulgarnijim riječima, kako bi ga što više uvrijedio i ponizio, dok s druge strane izostaje svaka dostojanstvena reakcija, nije samo diplomatska epizoda, već simbol jednog šireg stanja u kojem je ummet izgubio osjetljivost na vlastito poniženje.
Zato je nužno o ovome govoriti ne kao o političkom događaju, nego kao o moralnom i civilizacijskom pitanju koje dotiče samu srž odnosa muslimana prema vlastitom dostojanstvu, vjeri i historijskoj odgovornosti. Jer islam izgrađuje i odgaja čovjeka koji će biti pokoran samo Stvoritelju, a ne bilo kojem stvorenju. Tevhid nije samo tvrdnja o Božijoj jednoći; on je moralno, političko i civilizacijsko oslobađanje čovjeka od svake druge apsolutne vlasti. Onaj ko u srcu istinski nosi La ilahe illallah ne može u isto vrijeme u srcu imati strah od Allaha i strah koji ga vodi u poniženje pred ljudima.
Poznato je da tirani nikada nisu zadovoljni time da im potčinjeni ljube ruke i glave. Oni se ne zadovoljavaju ničim manjim od toga da im se ljube stopala. Međutim, svjedoci smo da današnji tirani od svojih muslimanskih robova više ne traže ljubljenje ni ruku ni stopala, nego ljubljenje stražnjice. Upravo je američki tiranin Trump uputio takve uvredljive riječi Muhamedu ibn Selmanu, čovjeku kojeg smatra svojim saveznikom, i to na skupu koji je organizirala saudijska ambasada u Americi.
Na koncu, za Trumpa to nije ni čudo, jer on je dijete barova i kafana, dijete ulice i razvrata. Međutim, ko misli da riječi tog razvratnika vrijeđaju samo Muhameda bin Selmana, vara se. Jer ono što je rečeno uvreda je svakome ko pripada ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Očito je da Trumpovi robovi iz zalivskih zemalja nisu svjesni da su za njega bezvrijedni; da su samo rezervoar novca iz kojeg uzima kad hoće i koliko hoće. Izgleda da nisu znali da ropstvo počinje ljubljenjem ruke, a da može završiti ljubljenjem stražnjice.
Koliko je duboko i pronicljivo Sejjid Kutb oslikao psihologiju ovakvih ljudi, najbolje svjedoče njegove riječi: “Robovi su oni koji bježe od slobode. Ako ih jedan gospodar odbaci, traže drugog, jer u njihovim dušama postoji goruća potreba za ropstvom. Ako ih niko ne porobi, osjete žeđ za porobljavanjem, pa se bacaju pred pragove i trljaju se o njih, ne čekajući ni znak prstom od gospodara da mu padnu ničice. Oni ne razumiju pobude slobodnih ljudi, pa slobodu smatraju buntom, uzdignutost devijacijom, a dostojanstvo zločinom. Zato svoju slijepu mržnju usmjeravaju prema slobodnima koji ne idu u karavani robova.”
A mi dodajemo: ropstvo počinje opravdavanjem poniženja – ”zbog mira”, ”zbog viših interesa”, ”zbog realnosti”. Počinje navikavanjem duše da se poginje pred stvorenjima kao što bi se trebala poginjati pred Stvoriteljem, a završava kada duša zaboravi što znači stajati uspravno. Jer onaj ko jednom pogazi vlastito dostojanstvo, više ne može hodati uspravno.
