U napadu na “Tuzlanski konvoj spasa” koji su izvele jedinice HVO 4. juna 1993. na prilazima Novom Travniku, u naselju Rankovići, ubijeno je sedam vozača Hasan Gušić, Fikret Hadžibeganović, Fikret Ademović, Mustafa Karić, Hamdija Mutišević, Hazim Grahić, Adil Akeljić. Sudbina Salke Memića je nepoznata, a traga se za još 3 lica ubijena u ovom napadu. Iako su ovaj zločin dokumentovale kamere HTV-a i CNN-a do danas još niko nije procesuiran.
Također, pored počinjenih zločina, opljačkano je 142 kamiona, 20 putničkih automobila, 9 kombija, 2 sanitetska vozila sa opremom i lijekovima, roba široke potrošnje u vrijednosti 17 miliona KM i oko 500 tona druge robe čija vrijednost nije procjenjena, te 1,3 miliona KM u novcu.
Prema izvještaju kojeg je tada sačinio Centar službi bezbjednosti Tuzla “u selu Rankovići, na ulasku u Travnik, žene i djeca su blokirali put tako da je konvoj morao stati, a žene su motkama počele razbijati stakla na vozilima. Tom prilikom došlo je do masovne pljačke, maltretiranja pa i silovanja od strane pripadnika lokalnog HVO-a, .
Na ovom dijelu puta, prema izjavama učesnika konvoja, od strane pripadnika ekstremnog HVO mučki su ubijeni Fikret Hadžibeganović, suvozač u autobusu vlasništvo Rešada Bundevice iz Tuzle, Fikret Ademović, vozač DP „Mljekara“ u Tuzli, Mustafa Karić, vozač DD „Transport i mehanizacija“ iz Gračanice, Hamdo Mutišević i Hasan Gušić, vozači autobusa iz Tuzle kojeg su granatirali, a veći broj učesnika konvoja je ranjen, pretučen i ponižavan na razne načine. Prema izjavama učesnika konvoja u Novom Travniku je u transporteru UNPROFOR-a primjećen i general-bojnik Milivoj Petković koji je, navodno, rekao da se to dešava zbog pogibije nekoliko pripadnika HVO prethodnog dana u sukobu sa Armijom BiH.
Prilikom ulaska u Vitez ponovo je došlo do otvaranja vatre od strane pripadnika lokalnog HVO, tako da je konvoj razbijen u više dijelova, a zatim je došlo ponovo do oružane pljačke, pri čemu je dio vozila usmjeren u kasarnu Vitez, dio na Kamenolom, a dio na Pješčaru. Učesnici konvoja morali su da istovaraju robu sa kamiona uz stalno maltretiranje i prijetnje bojovnika HVO. Prema izjavama vozača, u Tvornici eksploziva „Vitezit“ u Vitezu ubijena su dva nepoznata vozača“.
U trenutku kada je pravio ovaj izvještaj Centar službi bezbjednosti nije imao potpune podatke o broju poginulih. Naknadno je utvrđeno da je tom prilikom ubijen i Adil Akeljić, po radnoj obavezi vozač Logističkog centra Tuzla. Njegova, kao i porodice drugih žrtava imale su velike probleme sa državnom birokratijom prilikom dokazivanja nasilne smrti njihovih najdražih i ostvarivanju prava po tom osnovu.
U izjavi koju je neposredno nakon ovog zločina dala tuzlanskim novinama “Front Slobode” Jasna Arcberger, organizatorka prikupljanja humanitarne pomoći u Austriji, i sama ranjena prilikom napada HVO, je naglasila:
“Najveća poniženja doživjeli smo neposredno nakon granatiranja. Jedan od bojovnika nam je uzviknuo: – Eto vam vaših Balija, hoće da vas pobiju. Potom su sve zdrave i prestrašene putnike poveli u jednu obližnju kuću i izdvojili Hrvate od Muslimana. Svim Muslimanima su pokupili novac i dragocijenosti. Računam da su ljudima oduzeli najmanje 300.000 DM. To veče poveli su nas u Vitez. Nikome nisu dali ni jaknu iz autobusa da uzme. Spavali smo na livadi pred bazom UNPROFOR-a. Polugola djeca su plakala i drhtala od zime. Tražili smo od UNPROFOR-a da nam pomognu. Hladno, engleski, su rekli da nemaju mandat za tako nešto”.
Predmet ”Tuzlanski konvoj spasa” bez kazne
Zločinu su svjedočile medijske ekipe HTV-a i BBC-a čije su kamere zabilježile granatiranje. Tuzlanska fondacija u svom posjedu ima određenu dokumentaciju vezano za ovaj zločin, a tvrdnji su da cijeli slučaj već nekoliko godina ima ustaljenu matricu lutanja.
Nevjerovatno je da cijela država zna šta se dogodilo, ko je izvršio napad, samo tužilaštva sva redom koja su vršila istrage, ne žele da znaju.
Sve se odvija tako da Tužilaštvo BiH predmet proslijedi tužilaštvu Srednjobosanskog ili Zeničko-dobojskog kantona, koji potom sve vrate na početak, odnosno na primarnu adresu.
