Piše: Sejjid Kutb / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Znanje do kojeg dopiru ograničeni i zabludjeli ljudi, u očima običnog svijeta može djelovati kao nešto veliko, djelotvorno i presudno u životu na ovome svijetu. Međutim, to ne poništava njihovo svojstvo zablude, niti njihovo svojstvo neznanja i ograničenosti.

Jer, istina o povezanosti ovoga postojanja s njegovim Stvoriteljem, kao i istina o vezi između čovjekovog djela i njegove nagrade, dvije su temeljne istine bez kojih nema istinskog znanja. Bez te dvije istine znanje ostaje tek ljuska, lišeno stvarnog utjecaja na čovjekov život.

Vrijednost svakog znanja mjeri se njegovim djelovanjem na dušu i na moralno-etičke odnose među ljudima. U protivnom, to nije napredak, nego puko usavršavanje mašina uz istovremeno nazadovanje čovjeka. A koliko je samo bijedno to znanje u kojem se mašine uzdižu na račun čovjeka i njegove ljudskosti.

Čovjekov osjećaj da ima Stvoritelja Koji ga je stvorio i Koji je stvorio čitav ovaj kosmos, prema jednom jedinstvenom i skladnom zakonu, u potpunosti mijenja njegov doživljaj života, kao i njegov odnos prema svemu što ga okružuje. Takav osjećaj njegovom postojanju daje vrijednost, cilj i krajnju svrhu koja je veća, obuhvatnija i uzvišenija, jer njegovo postojanje biva povezano s čitavim kosmosom.

Čovjek tada nadilazi samoga sebe, nadilazi ograničeni vijek koji mu je dat, nadilazi svoju porodicu, narod, domovinu, pa čak i klasu kojoj pripada, a kojom se toliko razmeću zagovornici savremenih materijalističkih ideologija.

On se uzdiže iznad svih tih ograničenih formi i parcijalnih pripadnosti koje, u konačnici, ne mogu obuhvatiti smisao njegovog postojanja niti odrediti njegovu istinsku vrijednost.

Osjećaj da će ga njegov Stvoritelj na ahiretu pozvati na odgovornost i da će ga nagraditi ili kazniti, u potpunosti mijenja njegovu percepciju, mjerila, motive i ciljeve. On povezuje moralni osjećaj u svojoj nutrini sa svojom cjelokupnom sudbinom, te ga time dodatno osnažuje i čini djelotvornijim, jer njegova propast ili njegov spas ovise o budnosti tog osjećaja i njegovom utjecaju na njegovu namjeru i djelo.

Na taj način jača ”čovjek” i preuzima kontrolu nad postupcima ovoga bića, jer je nadzornik u njemu već budan i djelatan, a pred njim stoji konačni obračun koji ga čeka na ahiretu.

S druge strane, on ostaje smiren u pogledu dobra i siguran u njegovu konačnu pobjedu, čak i ako ga vidi kako u pojedinim zemaljskim etapama biva poraženo. On je, u svakom slučaju, zadužen da pomaže dobro i da se za njega bori, bilo da u ovome zemaljskom životu pobijedi ili bude poražen, jer konačna nagrada je tamo, na ahiretu.

Ovo je veliko pitanje – pitanje vjerovanja u Allaha i vjerovanja u ahiret. I to je temeljno pitanje u ljudskom životu. Ono je važnije od pitanja hrane, pića i odjeće. Jer čovjek je ili istinski čovjek zahvaljujući vjeri u Allaha ili se bez nje srozava na stepen životinje.