SAFF

Arapski historičari: Osmansko carstvo nije bilo kolonijalno, a sultan Abdul-Hamid nadahnjivao je muslimanske generacije

Facebook
Twitter
WhatsApp

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Grupa arapskih učenjaka i historičara izjavili su da Osmansko carstvo nije bilo kolonijalno, a da je Sultan Abdul-Hamid II nadahnuo generacije u borbi, odbrani i postojanosti.

Oni su to izjavili u toku simpozijuma kojeg je organizirala turska IHH organizacija (Humanitarian Relief and Human Rights Organization), pod naslovom “Pogled islamskog svijeta na ulogu halife Abdul-Hamida”.

Simpozijum je održan u subotu (10. 02. 2018.), u Ankari, povodom 100. godišnjice smrti sultana Abdul-Hamida, u prisustvu velikog broja Turaka i Arapa.

Na simpozijumu je, između ostalih, učestvovao i libijski historičar i pravnik Muhamed es-Sallabi, zatim jemenski historičar i naučnik Abdul-Ganijj el-Ehdžeri, te historičar i istraživač Musa Akkari, koji se bavi proučavanjem palestinskog pitanja.

Muhamed es-Sallabi, u svom govoru, rekao je: ”Sultan Abdul-Hamid nije umro, jer on je ostao da živi sa svojim vrijednostima, načelima i životopisom koji nadahnjuju muslimanske generacije na polju borbe, odbrane uzvišenih principa, postojanosti, hrabrosti, inteligencije, pronicljivosti i pobožnosti.

Da nije bilo Allahove, dž.š., pomoći, a zatim Osmanskog carstva,  Libija, Tunis i Alžir sada bi bili kršćanske zemlje. Zna se da je postojao plan Španjolske, Portugala i drugih evropskih država kako bi se uklonio i uništio islam u Sjevernoj Africi, ali je Osmansko carstvo, u vrijeme vladavine sultana Selima I (deveti sultan) i Sulejmana Veličanstvenog (deseti sultan), spriječilo osvajačko-krstaške planove i pohode.”

Muhamed es-Sallabi je zatim istakao da su “neprijatelji islama iskrivili sliku o sultanu Abdul-Hamidu, u fizičkom, psihičkom i moralnom smislu.

Osmanska historija, općenito, bila je podvrgnuta sistematskim kampanjama falsificiranja i iskrivljavanja od strane evropsko-kršćanskih zemalja predvođenih Francuskom i Velikom Britanijom, ali i drugim evropskim državama, kao i njihovim pristalicama i prirepcima među arapskim zemljama, uz masonska društva koja su osnovali neprijatelji islama i neprijatelji Osmanske carevine.

Sultan Abdul-Hamid koristio je tehnologiju i dostignuća Zapada na mnogim poljima i prenio ih u Osmansko carstvo, zadržavajući načela i vrijednosti izvedene iz islama, Kur'ana i veličanstvene historije islamskog ummeta”.

Es-Sallabi je nastavio u istom kontekstu, rekavši: “Jedno od najznačajnijih djela sultana Abdul-Hamida bio je razvoj obavještajne službe za prikupljanje informacija o neprijateljima u zemlji i inostranstvu, te suprotstavljanje britanskim planovima i planovima evropskih zemalja. Sultan Abdul-Hamid imao je vojnu moć koja bi mogla slomiti pobunjenički pokret unutar Osmanskog carstva, ali on nije želio da prolijeva krv, pa je radije odustao od vlasti.”

Jemenski historičar Abdul-Ganijj el-Ehdžeri, u svom govoru, rekao je: ”Osmanski hilafet nije izvršio okupaciju Arapskog poluotoka, koji tada nije predstavljao nikakvu ekonomsku ili političku važnost za ogromnu državu kakva je bila Osmansko carstvo.”

On je naveo da je ”pravi motiv Osmanlija da kontroliraju teritoriju na Arapskom poluotoku, imao religioznu (vjersku) dimenziju. Jer, Arapski poluotok je dominantno pustinjski kraj, pa šta je mogla predstavljati takva geografska tačka, u ekonomskom i vojnom smislu, za veliko Osmansko carstvo. Zapravo je Arapski poluotok progutao ogromne potencijale i bio je veliki teret za Osmansko carstvo, jer u to vrijeme nije bilo nafte. I da Arapski poluotok nije značio pristup i ulaz u dva sveta mjesta, Mekku i Medinu, Osmanska carevina ne bi nikad poželjela osvojiti i kontrolirati taj prostor, zbog kojeg je, na koncu konca, izgubila ogromna materijalna sredstva i veliki broj vojnika.

Glavni cilj zauzimanja Arapskog poluotoka bio je očuvanje dviju džamija i dva sveta mjesta. A da bi ostali pod osmanskom kontrolom, sultan Abdul-Hamid je podnio teret kakav se ne može ni zamisliti”.

El-Ehdžeri je zatim dodao: “Briga Osmanskog carstva za očuvanje Jemena kroz borbu protiv šiijske sekte Zejdija bila je kao držanje žeravice na dlanu i to je dokaz da je Osmanska carevina željela zaštititi muslimane.

Osmansko carstvo, posebno za vrijeme vladavine sultana Abdul-Hamida, pružilo je ogromne usluge Jemenu, koje mu danas ne daju i ne pružaju oni koji njime vladaju. Osmanski arhiv u Jemenu pun je dokaza koji ukazuju na postojanje zdravstvenih usluga i bolnica, kao i obrazovnih usluga kroz obrazovne centre koji su postojali u gradovima i svim pokrajinama. Osim toga, Osmanska carevina je, u vrijeme Sultana Abdul-Hamida, izgradila veliku apoteku koja je bila ispunjena svim vrstama lijekova koji su se besplatno dijelili siromašnima, što nije slučaj danas kada je vlast u Jemenu u rukama desničarske vlade. Sultan Abdul-Hamid je sagradio veliku vojnu bolnicu u jemenskom glavnom gradu San'a, koja je brojala 370 kreveta i koja je pružala medicinske usluge svima. Da bi, samo dvije godine nakon raspada Osmanskog carstva, vođa šiija Zejdija u Jemenu, imam Jahja Hamid el-Din el-Mutevekkil, srušio bolnicu i izgradio sebi palaču umjesto bolnice. Stoga, želim kazati da Osmanska država nije bila, kao što tvrde neki arapski nacionalisti, kolonijalna sila i okupatorska država, naprotiv, ona je pružala usluge na svim područjima koja su bila pod njezinom kontrolom.”

Istraživač i stručnjak za palestinsko pitanje, Musa Akkari, u svom govoru, rekao je: “Ako govorimo o sultanu Abdul-Hamidu, onda to znači da mi govorimo o tuzi i bolu, govorimo o ogromnoj i čvrstoj stijeni koja se ispriječila ispred Zapada, braneći islamski ummet, a posebno Palestinu. Stav sultana Abdul-Hamida u lice cionizma nije pokazao nijedan muslimanski vođa od smrti sultana Abdul-Hamida, prije sto godina, do danas.”

Musa Akkari osvrnuo se i na susret između sultana Abdul-Hamida i utemeljitelja cionizma Theodorea Herzla, i sultanov stav koji je islamska povijest zapisala zlatnim slovima kada je odbio dati Židovima Palestinu u zamjenu za otpisivanje svih dugova Osmanskog carstva. Kao i na sporazum između cionista i Zapada na konferenciji održanoj 1907. godine, o ”zasađivanju” židovske države usred osmanskog tijela, na kojoj je, uz pomoć Zapada, slobodnih zidara i nekih arapskih izdajničkih vođa, postignut dogovor o svrgavanju sultana Abdul-Hamida sa vlasti i osnivanju židovske države Izrael.

Na kraju svoga obraćanja, Musa Akkari, rekao je: ”Odsutnost sultana Abdul-Hamida značila je odsutnost umeta i izdaju Kudsa. I kao što su se prije 100 godina pokazale neke muslimanske izdajice, oni su se danas vratili sa istim izdajničkim licem da, putem zavjerenčkih kongresa i sporazuma, stanu na stranu cionista i pomognu im u uništenju Bejtul-Makdisa i odsjecanju glave Al-Aksa džamiji, te u izgradnji Solomonovog hrama i uklanjanju nasljeđa sultana Abdul-Hamida.”

– (Sultan Abdul-Hamid II, rođen je u Istanbulu 1842. godine, a umro je 1918. godine. Bio je 34. sultan po redu i 26-ti koji je objedinio hilafet i sultanat, te 113-ti halifa među halifama islamskih zemalja u kontinuitetu.

Na vlast je došao 1876., a svoj mandat završio je 1909.

Abdul-Hamid II bio je poznat kao jedan od najmoćnijih i najsnažnijih sultana iz porodice Osman. Njegova vladavina bila je svjedokom industrijske transformacije i važnih ustavnih reformi, uz restrukturiranje i institucionalizaciju države, što ga je dovelo do diplomatskog i vojnog sukoba s velikim silama koje su željele uništiti Osmansko carstvo.)

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA