Diktatorsko porobljavanje ljudskih duša i umova

254
14209 10201559930138291 56dhdhdhdhdh

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Senuhi je bio ljekar u vrijeme faraona Amenofisa koji je živio u desetom vijeke prije nove ere. On je napisao memoare ili dnevnik o životu ovog faraona i egipatskog naroda koji je preživio porobljavanje od strane Amenofisa. Arheolozi su, mnogo godina kasnije, otkrili i pronašli ove memoare napisane hijeroglifama. Tako su memoari ovog ljekara prevedeni na žive svjetske jezike i više puta štampani. U svojim memoraima, Senuhi je, izmeđuo ostaloga, zabilježio i ovo: ”Jedanput sam, šetajući egipatskim ulicama, ugledao bogatog i uglednog čovjeka po imenu Ahnaton. Bio je bačen na zemlju i umazan krvlju. Noge i ruke su mu bile unakrst svezane i odsječene, lice unakaženo, a nos također odsječen. Na njegovom tijelu nije bilo mjesta, a da nije bilo uboda kopljem, masnica od biča i već je bio na umoru. Uzeo sam ga i odnio u svoju improviziranu bolnicu i dva mjeseca ga pokušavao vratiti u život. Za divno čudo, uspio sam. Kada se potpuno osvjestio ispričao mi je svoju tužnu i zastrašujuću priču, rekavši: ”Faraon Amenofis naredio mi je da mu predam svaki pedalj zemlje koji posjedujem i da mu poklonim svoje žene i robove i sve što posjedujem od zlata i srebra. Ja sam se odazvao njegovoj naredbi, s tim što sam postavio samo jedan uslov, da mi ostavi kuću i zlato i srebro za moje potrebe. Međutim, njemu je moje uslovljavanje teško palo pa je zaplijenio sve moje imanje, a zatim je naredio da mi se uradi to što vidiš i da me bace na ulicu kako bi bio ibret i pouka svakom ko se suprostavi faraonovoj naredbi.”

Prolazili su dani, a Ahnaton je kušao najgore vidove siromaštva i bijede i sva njegova nadanja bila su usmjerena na osvetu tom zulumčaru koji ga je tako dao unakaziti. No, nije doživio taj dan, jer je faraon umro. Na dan njegove sahrane napravljen je nesvakidašnji ispraćaj na kojem su svećenici držali oproštajne govore o velikanu koji odlazi. Riječi koje su ponavljali duboko su mi se urezale u sjećanje. Govorili su: ”O narode Egipta, nebesa i zemlja su izgubili veliko srce koje je voljelo Egipat i sve što se u njemu nalazi, sve ljude, pa čak i životinje i drveće. On je siročadi bio otac, a siromasima utoćište. Narodu je bio brat, a Egiptu ponos. Bio je najpravedniji i najmilostiviji među ”bogovima”, i najviše je volio egipatski narod. Otišao je Amenofis da se pridruži drugim velikim ”božanstvima”, a ostavio je narod u tmini”, zatim je Senuhi dodao: ”Dok sam ja slušao obmanjivački govor svećenika, okupljena masa Egipćana, koja je na vlastitoj koži osjetila žestinu faraonovog biča i koja je život provodila u strahu i strepnji od njegovog zla, ridala je u suzama za odlazećim zlikovcem. Međutim, u tom moru tugom i bolom shrvanih ljudi, čuo sam čovjeka koji je plakao ko’ malo dijete i čiji plač je bio glasniji od plača svih prisutnih. Iznenadio sam se kada sam u tom čovjeku prepoznao Ahnatona, ubogog i unakaženog starca koji je bio privezan na svom magarcu. Pomislio sam da on plače od sreće što se konačno oslobodio faraonove tiranije i zuluma, ali je on raspršio sva moja nadanja kada je, nakon što me je ugledao, povikao: ”O Senuhi, ja nisam znao da je Amenofis bio tako pravedan i toliki dobročinitelj prema svome narodu, sve dok nisam čuo šta o njemu govore svećenici. Zato ja danas ovoliko plačem, jer sam u svome srcu nosio mržnju prema tom veličanstvenom božanstvu, umjesto da sam ga volio i veličao cijeli svoj život. Ja sam uistinu bio u očitoj zabludi.” Dok je Ahnaton kroz suze govorio, ja sam posmatrao njegove patrljke od nogu i ruku i njegovo unakaženo lice, zgražavajući se na njegove riječi. I kao da je on pročitao moje misli, s potpunim ubjeđenjem je nastavio: ”Amenofis je bio u pravu zbog onoga što mi je učinio, jer se nisam u prvi mah i bez pogovora pokorio njegovoj božanskoj naredbi. A ovo je ”nagrada” onome ko se suprostavlja ”bogovima” koji su ga stvorili i koji ga vole. Pa zar ima veće sreće za čovjeka od toga da od ”bogova” dobije nagradu za svoja djela. Onakvu nagradu kakvu zaslužuje.”