Autor: Haris Imamovic, Odgovor.ba
Kako prenosi Zijad Šehić u knjizi Pax Americana, na 54. sjednici Skupštine Republike Srpske, održanoj 15. i 16. oktobra 1995, Milorad Dodik je, kao čelnik opozicije, uputio žestoke kritike vlastima RS-a zbog Srebrenice.
”Naša kataklizma”, veli Dodik, “počinje sa Bihaćem, negdje oko Nove godine… ali nam je bilo prezentovano euforično, da smo mi već u gradu, itd. Uspostavljanje tadašnjeg mirovnog procesa i prekida vatre je katastrofa za RS. To je moja konstatacija, ne predlažem da je usvoji Skupština kao konstataciju da je tačna.”
”A najveća greška rata je”, nastavlja Dodik, “Srebrenica i Žepa i za to neko treba da snosi odgovornost… Ko je odgovoran za to? Mi smo legalizovali pred međunarodnom zajednicom da se mogu uzeti ‘zaštićene zone’. A onda smo nakon pet dana galamili kako ne može se na ‘zaštićenu zonu’ RSK udariti, a mi smo prije pet dana uradili to što smo uradili. Izgubili smo poziciju koju smo mogli da branimo.”
Zauzimanje Srebrenice kao nalog raison d’etata
Nužnost zauzimanja Srebrenice, uprkos tome što je bila zaštićena zona UN-a, Dodiku će objasniti niko drugo do general Manojlo Milovanović, koji će koju godinu kasnije biti ministra odbrane u prvoj Dodikovoj vladi RS-a.
”Poslanik Dodik kaže”, veli Milovanović, “da je jedini izlaz za RS prekid vatre. Ja ne slažem s tim, ali ne po svaku cenu. To znači da nam ostaje borba. Kaže da je naša najveća greška Srebrenica i Žepa, jer smo uzeli ‘zaštićene zone’, a branimo se što nas napadaju iz ‘zaštićenih zona’. Vjerovatno će pametniji ljudi posle nas uzeti reči da li je Srebrenica i Žepa greška. Ja ovog momenta znam: da nismo uzeli Srebrenicu i Žepu, ne bi sada imali Romaniju, sa vojničke tačke gledišta.” (Podvukao H. I.)
”U političke aspekte”, veli dalje Milovanović, “i u metodologiju (sic!) uzimanja Žepe i Srebrenice ne ulazim, nisam bio prisutan, samo sam bio informisan kao i vi. Bio sam na zapadnim granicama RS.”
Podsjetimo, kao jedan od šest strateških ciljeva srpskog naroda, rukovodstvo bosanskih Srba je, u maju 1992, navelo uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine.
Osim bitnosti teritorijalnog povezivanja gornjeg i donjeg Podrinja, kao takvog, iz riječi generala Milovanovića se vidi da, po procjeni srpskog vojnog rukovodstva, bez koridora u Podrinju Vojska Republike Srpske, dugoročno, ne bi mogla držati ni Romaniju. Milanović cilja na to da bi se, u nekom trenutku, osnovne jedinice Armije RBiH povezale sa odsječenim snagama u Srebrenici i Žepi.
Nužnost zauzimanja Srebrenice, sa stanovišta srpskog državnog projekta u BiH, objašnjava i Sud BiH, u presudi Francu Kosu i drugima: “Bez Srebrenice, etnički srpska država Republika Srpska koju su željeli da stvore bi ostala podijeljena u dva nepovezana dijela, njena povezanost sa srbijanskom teritorijom bi bila prekinuta.” (par. 123)
U prvostepenoj presudi Miloradu Trbiću, Sud BiH, u par. 786. navodi: “U strateškom smislu, muslimansko stanovništvo Srebrenice je predstavljalo prepreku za uspostavljanje povezane, etnički čiste države bosanskih Srba sa zaštićenim linijama komunikacije i kretanja.”
FOTO: Izvod iz svjedočenja vojnog eksperta generala Radovana Radinovića u Hagu u procesu protiv Radovana Karadžića
U presudi Kosu (par. 127) Sud BiH podsjeća na Direktivu broj 4. od 19. novembra 1992, u kojoj se na sljedeći način precizira zadatak Drinskog korpusa: “deblokirati i osposobiti za saobraćaj komunikaciju Milići-Konjević polje-Zvornik i biti spreman na intenzivnu borbu protiv paravojnih i drugih ubačenih grupa, prisiliti muslimansko stanovništvo da napusti Birača [Zvornik, Vlasenica, Srebrenica, Bratunac, Milići i Šekovići], Žepe i Goražda”.
Navedena Direktiva br. 4 je značila samo vojno provođenje trećeg od šest strateških ciljeva srpskog naroda: uspostavljanje koridora u dolini Drine.
Međutim, zar nije bilo dovoljno prosto zauzimanje Srebrenice i protjerivanje stanovništva? Zašto se rukovodstvo RS odlučilo na masovna ubistva?
To objašnjava Haški tribunal u presudi Radislavu Krstiću.
Svrha genocida: spriječiti Bošnjake da vrate teritoriju
Sa stanovišta srpskog državnog projekta u BiH, bošnjačko prisustvo bilo je potrebno trajno ukloniti, stoga nije bilo dovoljno bilo kakvo vojno zauzimanje Srebrenice. Bilo je potrebno zauzimanje, na način da se bošnjačko stanovništvo više ne vrati u postojećem broju. Bilo je potrebno ubijanje u što većoj mjeri.
Po zaključku Pretresnog vijeća Haškog tribunala, u slučaju Krstić, rukovodioci Republike Srpske su shvatili da bi se bošnjačko stanovništvo Srebrenice, ukoliko ga samo protjeraju, moglo vratiti nakon potpisivanja mira i ponovo imati demografsku prevlast i političku vlast u strateški važnom dijelu Podrinja.
Zauzimanje Srebrenice je stoga moralo biti izvedeno na način da se spriječi takav scenarij. To znači da progon, praćen manje intenzivnim zločinima, nije bio dovoljan. Bošnjake Podrinja je trebalo eliminisati. Rođena je genocidna namjera.
Snage bosanskih Srba su, kaže se u presudi Krstiću, bile “svjesne katastrofalnih posljedica nestanka dviju ili triju generacija muškaraca za opstanak tradicionalno patrijarhalne zajednice”. (Presuda pretresnog vijeća Krstiću, par. 595)
“Bosansko-srpske snage”, kaže Haški sud, “nisu mogle ne znati, u momentu kad je odlučeno da se pobiju svi muškarci, da će to selektivno uništavanje grupe imati trajne posljedice po cijelu grupu. Njihova smrt je unaprijed onemogućila bilo kakav djelotvoran pokušaj bosanskih Muslimana da vrate teritoriju.” (Podvukao H. I.)
Odluka da se pobiju svi zarobljeni muškarci nakon pada Srebrenice, nije donijeta pod dejstvom emocija (npr. mržnje). Ta je politička odluka, koje je donijelo političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske, na čelu sa predsjednikom Republike Srpske i glavnokomandujućim u Glavnom štabu VRS-a. Jednako kao i pri izvođenju, ova odluka je i pri svom donošenju prožeta, ne mržnjom, već dubokom ravnodušnošću prema životu žrtava.
