Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”I požurite ka oprostu Gospodara svoga i Džennetu, prostranom koliko su nebesa i Zemlja, koji je pripremljen za bogobojazne.” (Ali Imran, 133.); ”Natječite se u stjecanju oprosta Gospodara svoga i Dženneta, prostranog poput prostranstva neba i Zemlje, pripremljenog za one koji vjeruju u Allaha i Njegove poslanike.” (El-Hadid, 21.)

Ova dva ajeta zajedno otkrivaju jednu od najvažnijih istina o putu ka Džennetu. Njihova zajednička poruka jeste da se Džennet ne zadobija bez truda niti se do njega lahko dolazi. Kur'an ovdje pred vjernika stavlja dva nerazdvojna uvjeta.

Prvi je odlučnost, istinska težnja i nastojanje. Na to ukazuju Allahove riječi: ”požurite” i ”natječite se”. Vjernik ne poznaje nemar ni odgađanje kada je riječ o pokornosti Allahu. On žuri prema svakom dobru i nastoji prednjačiti u djelima koja vode Allahovom zadovoljstvu. Dok drugi odgađaju tevbu, on joj hita. Dok drugi oklijevaju učiniti dobro djelo, on strahuje da ga neko drugi u tome ne pretekne.

Kur'an ne odgaja pasivne i ravnodušne ljude, već ljude koji osjećaju da je svaki novi dan prilika koja se više nikada neće ponoviti. Zato nas najprije poziva da požurimo, jer je odgađanje jedno od najvećih oružja šejtana, a zatim da se natječemo, jer cilj vjernika nije samo činiti dobro, nego biti među onima koji u njemu prednjače.

Drugi uvjet jeste ”oprost Gospodara vašega”, što jasno pokazuje da je ulazak u Džennet isključivo plod Allahove milosti, a ne pravo koje čovjek može zaslužiti svojim djelima, ma koliko ona bila velika.

Na taj način Kur'an odgaja srce vjernika da u sebi sjedini dvije osobine koje se naizgled čine suprotnima: da uloži krajnji napor na Allahovom putu, ali da se ni jednog trenutka ne pouzda u vlastita djela.

Upravo je zato Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nikoga njegova djela neće uvesti u Džennet.” Ashabi upitaše: “Zar ni tebe, Allahov Poslaniče?” On odgovori: “Ni mene, osim ako me Allah ne obaspe Svojom dobrotom i milošću.” (Hadis bilježe imam el-Buharij i imam Muslim)

To ne znači da djela nisu važna. Naprotiv. Djela su dokaz iskrenog vjerovanja, ali nisu cijena Dženneta. Džennet nema cijenu koju čovjek može platiti. On je dar Milostivog onima koji su cijeli život kucali na vrata Njegove milosti.

Iako oba ajeta nose istu poruku, među njima postoji jedna značajna razlika. Ajet iz sure El-Hadid govori o široj skupini ljudi kojima je Džennet pripremljen – onima koji vjeruju u Allaha i Njegove poslanike. Nasuprot tome, ajet iz sure Ali Imran posebno izdvaja bogobojazne (muttekije), a zatim u narednim ajetima detaljno opisuje vrline koje ih odlikuju: ”To su oni koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine: i koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.” (Ali Imran, 134.-135.)

Nakon toga Uzvišeni Allah još jednom potvrđuje istu poruku riječima: ”Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!” (Ali Imran, 136.)

Zbog važnosti ove teme, vrijedi se dublje zadržati na osobinama ovih ljudi koji će zadobiti Allahovu milost.

Oni koji udjeljuju

Udjeljivanje je suprotnost gomilanju imetka i škrtosti. Zato Allah gotovo uvijek spominje udjeljivanje zajedno s vjerovanjem. Onaj ko troši ono što mu je Allah podario na sebe, svoju porodicu, rodbinu, siromašne i na Allahovom putu, pokazuje da istinski vjeruje kako je Allah Opskrbitelj i da će On nadoknaditi ono što se udijeli.

Bogobojazni su shvatili da imetak nije apsolutno vlasništvo nego emanet i da takvim udjeljivanjem čovjek koristi ljudima, doprinosi izgradnji društva i ispunjava svoju ulogu Allahovog namjesnika na Zemlji. Stoga njihova darežljivost ne zavisi od stanja njihovog računa, nego od stanja njihovog srca. Nasuprot tome, onaj ko iz straha od siromaštva steže svoju ruku, pokazuje slabost svoga pouzdanja u Allaha kao Opskrbitelja. Gomilanjem bogatstva zaustavlja njegovo prirodno kruženje među ljudima, čime narušava ekonomsku ravnotežu zajednice.

Oni koji savladavaju srdžbu i opraštaju

Kur'an prvo kaže da savladavaju srdžbu, a tek potom da opraštaju. Jer čovjek može prešutjeti uvredu, a da mu srce i dalje vrije od mržnje. Istinsko opraštanje počinje tek kada se utiša oluja u grudima.

Zato je Allah spojio ove dvije vrline. Prva govori o pobjedi nad vlastitim nefsom, a druga o dobročinstvu prema ljudima.

To su osobine blagih i plemenitih ljudi, a istinska blagost pripada samo dobročiniteljima (muhsinima). To su ljudi koji su navikli da daju, pomažu i čine dobro ne očekujući zahvalnost ni pohvalu. Allah ih voli zato što su ove vrline utkali u svoj život razmišljajući o Njegovim lijepim imenima i svojstvima i nastojeći ih, koliko je ljudima moguće, odražavati u svom ponašanju.

Oni koji se iskreno kaju kada pogriješe

Na kraju dolazi radosna vijest koja ispunjava srca bogobojaznih nadom. Bogobojazni ljudi stalno strahuju da nisu u potpunosti ispunili ono što je Allah od njih tražio.

Uzvišeni kaže: ”O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!” (Ali Imran, 102.)

Oni se trude da ostanu u islamu do kraja života, ali znaju da su ljudi i da ponekad pokleknu pred svojim slabostima, pa time umanje svoju bogobojaznost. Kada pogriješe, oni ne traže izgovore. Ne optužuju okolnosti. Ne prebacuju odgovornost na druge. Čim padnu, oni se sjete Allaha, shodno ajetu: ”Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi.” (El-A'raf, 201.)

Zato ih Allah obaviještava radosnom viješću da će im biti oprošteni i veliki grijesi u koje su pali, iako su znali da su zabranjeni. Oni su time nepravdu nanijeli sami sebi, ali ih je njihovo vjerovanje i strah od Gospodara navelo da se iskreno pokaju. Nisu se oholili niti su ustrajali u grijehu, već su osjetili kajanje i čvrsto odlučili da se više ne vraćaju na taj grijeh. Zbog iskrenosti njihovog pokajanja Allah im je ukazao milost i oprostio im.

To su istinski bogobojazni ljudi. Oni su pravi pobjednici. Kada im dođe smrt, meleki će ih dočekati s radosnom viješću da su obuhvaćeni Allahovom milošću. Zato se na Sudnjem danu neće ničega bojati niti će tugovati zbog svojih nekadašnjih grijeha, jer im ih je Allah oprostio.