Endelus: Velika pobjeda kod Alarkosa

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ništa značajno se nije dogodilo u odnosima sa kršćanima, osim što se Jusuf, prije nego što se vratio u Magrib, dogovorio i potpisao nekoliko mirovnih ugovora sa kršćanskim vladarima Ferdinandom i Alfonsom Osmim. Ali, Alfonso – prema već ustaljenom načinu kršćanskoga ponašanja – 570. godine krši ugovor i upada u muslimansku teritoriju. Da bi zaustavio njihovo napredovanje, Jusuf ponovo dolazi u Endelus sa vojskom iz Magriba.

Muvehidinima nije bilo lahko. Ratovali su na tri strane. Na sjeveru Endelusa su bile dvije kršćanske države, Leon i Kastilja, a na zapadu treća, Portugal.

Jusuf je, 580. godine, sa vojskom iz Magriba krenuo prema zapadu Endelusa, na Portugal. Ne samo da je zaustavio kršćanska napredovanja, već je izvojevao nekoliko značajnih pobjeda. Ali, u jednoj od tih bitaka, halifa Jusuf je smrtno ranjen. Umro je od rana. Naslijedio ga je sin Jakub ibn Jusuf, poznatiji kao Mensur. Bilo je to 580. godine.

U to vrijeme su se i na istoku zbivali zaista krupni događaji. Muslimani se ujedinjuju pod vođstvom legendarnog vojskovođe Salahuddina Ejjubije i nanose kršćanima više poraza, oslobađaju veliki broj gradova koji su bili pod okupacijom od Prvog križarskog rata i, 583. godine, oslobađaju El-Aksu! Kuds, nakon 90 godina, više nije u rukama križara.

Ova velika pobjeda na istoku nakratko odvraća pažnju kršćanske Evrope od Endelusa.

Ali, iako su kršćani bili zauzeti borbama oko Palestine, halifa Mensur nije povratio ništa od izgubljene teritorije Endelusa. U Magribu su bila žestoka previranja i sve učestalije pobune, pa je morao napustiti Endelus.

Stanje u Magribu najbolje iskorištava novi vladar Portugala Sančo, koji je naslijedio svog oca Ibn Renneka. Pomognut morskom flotom Engleza i Germana, opkoljava muslimanski grad i luku Silves, na jugu Portugala, uza samu obalu okeana. Opsada traje tri mjeseca. Muslimani pokušavaju uspostaviti kontakt sa muvehidinima, ali bez uspjeha. Muvehidini su zauzeti borbama u Magribu.

Nakon tri mjeseca opsade, kršćani presijecaju dotok vode u Silves. Muslimanima ne preostaje ništa drugo nego da ponude predaju grada uz garanciju na slobodu i poštivanje temeljnih ljudskih prava. Englezi i Germani ne žele čuti nizakakve uvjete. Od Sanče traže da ne pristaje na uvjete predaje. Žele poubijati sve muslimane da bi se osvetili za izgubljeni Kuds. Sančo ih, ipak, ubjeđuje da to ne bi mnogo uticalo na stanje u Endelusu i da je najbolje da svi muslimani napuste grad, ne noseći ništa sa sobom, a da se kršćani tu nasele. Tako su muslimani morali napustiti svoja ognjišta i ostaviti svoj grad i imanja.

Nakon pada Silvesa, prijeti velika opasnost jednom od najvećih muslimanskih gradova – Sevilji. Silves je zapadno od Sevilje, tako da muslimanima prijeti opasnost s leđa. I glavni grad muvehidina u Endelusu, Kordova, blizu je Sevilje. I Kordovi prijeti opasnost…

Halifa Mensur je, 586. godine, ipak ugušio pobune u Magribu i sa vojskom prešao u Endelus. Ne čeka. Odmah kreće prema Silvesu. Ne oslobađa grad i odlazi u Sevilju. Shvatio je da je – sa snagama s kojima raspolaže i u situaciji u kakvoj je Endelus – nemoguće ratovati na tri fronta. Zato se odlučuje za novu strategiju. Jasno mu je da mu najveća opasnost prijeti sa zapada, od Portugala, i da vojne snage treba usmjeriti u tom pravcu. Zato, da bi rasteretio svoju vojsku i skoncentrirao snage na zapadnom dijelu, nudi petogodišnje primirje vladaru Kastilje Alfonsu Osmom. To je i prihvaćeno.

Mensur se usredsređuje na mobiliziranje i pripremanje vojske za oslobađanje Silvesa. Godine 587. kreće prema Portugalu. Cilj mu je utvrđeni dvorac Ebu Danis, koji su Portugalci zauzeli prije opsade Silvesa.

Muslimani sa lahkoćom osvajaju to utvrđenje. Time je Portugal razdijeljen na dva dijela, južni i sjeverni. U južnom dijelu je ostao Silves, potpuno odsječen od ostatka Portugala. Mensur je to i htio – odvojiti grad od ostatka kršćanske teritorije i početi s opsadom. Muslimani sa svih strana opkoljavaju Silves. Opsada nije duga. Muslimanska vojska pobjedonosno ulazi u grad, a narod se vratio svojim kućama u Silves.

Time je od Sevilje i Kordove otklonjena opasnost. Halifa Mensur se vraća u Magrib.

Stanje u Endelusu miruje do 590. godine Te godine je isteklo primirje između muslimana i vladara Kastilje. Alfonso Osmi nudi muslimanima produženje ugovora, a u isto vrijeme ga krši napadajući i muslimanima nanosi znatnu štetu i gubitke.

Vijest o tome stiže do Mensura. On oprema vojsku i kreće u Endelus. U Sevilji ostaje 15 dana, da bi se vojska odmorila i da bi sa svojim vojskovođama razradio strategiju i plan borbe.

Alfonso Osmi naređuje pripreme za odbranu i utvrđivanje vojske izvan Toleda. Htio je dočekati muvehidine što dalje od svoje prijestolnice. Izabrao je utvrđenje Alarkos, na pola puta između Toleda i Kordove. Raspoređuje i utvrđuje snage, pa šalje pisma papi u Rim i svim kršćanskim vladarima u Evropi. Traži pomoć i podršku u borbi protiv muslimana. Sadržaj pisama je u znaku raspirivanja mržnje prema muslimanima i podsjećanja na pad Jeruzalema i El-Akse u muslimanske ruke. Alfonso Osmi je pozivao na osvetu.

Papa objavljuje novi križarski rat. Sada ne na istoku, nego na zapadu. U proglasu je “obećao” da će svaki kršćanin koji bude pomogao Alfonsu Osmom biti potpuno “očišćen od grijeha i da mu je raj zagarantiran”.

Kršćani iz svih krajeva Evrope su hrlili prema Endelusu.

I muslimani su vršili intenzivne pripreme za bitku. Na osnovu vijesti koje su mu dolazile iz kršćanske države, Mensur je očekivao žestok okršaj. Bilo mu je jasno da će to biti odlučujuća bitka za Endelus. I bila je.

Iako je nepoznata većini današnjih muslimana, Bitka kod Alarkosa je, uistinu, bila odlučujuća bitka za Endelus.

Alfonso Osmi je imao na raspolaganju 225 hiljada vojnika, od toga 25 hiljada konjanika.

Halifa Mensur je okupio 200 hiljada mudžahida.

Historičari spominju da su sa kršćanima bili i židovi, koji su sa sobom ponijeli svo svoje bogatstvo želeći ga potrošiti na kupovanje zarobljenih muslimana, a zatim profitirati na njihovoj prodaji kao robova u Evropi.

Obje vojske su se utaborile kod Alarkosa na nekoliko dana prije početka bitke. Ebu Abdullah ibn Senadid, jedan od muslimanskih vojskovođa, predlaže Mensuru da podijeli vojsku na dva dijela. Jedan dio da sačinjavaju muslimani Endelusa, koji bi, ujedno, zbog poznavanja terena i iskustva u bitkama protiv kršćana, bili i prva linija fronta. Drugi dio vojske da sačinjavaju muvehidini, koji će, ukoliko prva skupina bude poražena, nastaviti borbu. Mensur prihvata ovaj prijedlog i raspoređuje vojsku.

Kad su vojske izišle na poprište, muslimani su osjetili strah. Prvi put su se susreli sa tako brojnom vojskom. Neprestano su molili Allaha, subhanehu ve te‘ala, da učvrsti njihove korake i da im dâ snage da izdrže. Posebno su tražili od muslimana koji su bili poznati po pobožnosti da upućuju dove Allahu, subhanehu ve te‘ala, za pobjedu. Bili su svjesni da će to, izgube li ovu bitku, biti kraj islamskog Endelusa.

I halifa Mensur je predano upućivao dove Allahu, subhanehu ve te‘ala. Bio je potpuno svjestan ozbiljnosti trenutka i očekivao je šehadet na Allahovom putu. Njegove misli su bile okrenute ahiretu i susretu sa Allahom. Zato je, pored skrušene dove, tražio od svih muslimana da mu halale i oproste eventualne pogreške prema njima. Muslimanski borci su bili ganuti do suza. I to im je povećalo odlučnost da ustraju u borbi protiv nevjernika.

Komandu nad muslimanskom vojskom je, pred samu bitku, preuzeo Ebu Jahja ibn Ebu Hafs. Po njegovoj naredbi, halifa Mensur se povukao na začelje, na svoje komandno mjesto.

Kršćani su započeli žestokim napadom. Posebno pritišću na lijevom krilu muslimanske vojske. Pod silinom napada, muslimani popuštaju i povlače se.

Tada Mensur napušta svoje komandno mjesto i dolazi na čelo lijevog krila. Odbija neprijateljske napade i podstiče muslimane na borbu. Upozorava ih na pogubnost povlačenja sa bojnog polja. Tek tada se bitka rasplamsava.

Muslimani napadaju središnjicu kršćanske vojske. Kršćanski redovi su uzdrmani. U silovitom napadu, ubijeno je veoma mnogo kršćana.

Mensur primjećuje poljuljanost neprijateljskih redova i naređuje još snažniji napad.

Poslije drugog napada, kršćani se počinju povlačiti. Njihov poraz je izvjestan, posebno od onoga trenutka kad je i njihov vladar i glavni komandant Alfonso Osmi pobjegao sa bojnog polja.

Alfonso Osmi se nije zaustavio do Toleda.

Muslimani su izvojevali veliku pobjedu. Toga dana je pao veliki broj šehida, ali su kršćani imali mnogo više gubitaka.

Pobjeda kod Alarkosa je, kažu historičari, osigurala opstanak muslimana u Endelusu još 300 godina.

Muslimani su zarobili veliki ratni plijen, halifa Mensur ga koristi za izgradnju i jačanje muslimanske države, posebno za jačanje vojske i pomaganje siromašnim.

Ubijeđen da je ovaj poraz dovoljna lekcija kršćanima i da u dogledno vrijeme neće moći ozbiljno ugroziti stabilnost islamske države Endelus, Mensur se odlučuje vratiti u Magrib. Uz to, prije povratka, kao pobjednik je ponudio primirje. To kršćanske vođe objeručke prihvataju. Potpisuju primirje na deset godina.

Halifa se zadovoljno vratio u Magrib. Bilo je to 594. godine. Samo godinu poslije, 595. godine, umro je halifa Mensur i veliki ratnik Alarkosa.

Muvehidini u Endelusu XXXVIII

Endelus: Propast države murabituna XXXVII

Danas muslimani neće biti poraženi radi mene XXXVI

Borbe za Toledo XXXV

Bitka sedam komandanata XXXIV

Fetva najvećih islamskih učenjaka XXXII

Endelus: Velika bitka Zellaka XXXI

Murabituni dolaze XXX

Endelus: Svijetli primjeri vladara Mutevekkila i alima El-Badžija XXIX

Stravični zločin u Bobastru XXVIII

Endelus: Sunovrat za samo nekoliko decenija XXVII