U svojoj dugoj historiji islama na ovim prostorima, sada već više od 550. godina, Bošnjaci su imali mnoštvo znamenitih ličnosti, a najveći broj velikih imena vezuje se za period osmanske uprave na ovim prostorima,
Iako je period nakon osmanske uprave, kraj XIX i prva polovica XX stoljeća poznat kao period potpune dekadence i letargije ovdašnjih muslimana, Bošnjaci su uspjeli da iznjedre pregršt velikih imena. Najbolja ilustracija stanja muslimana ovog dijela Balkana, govori činjenica da smo bili narod bez (bosanskog) jezika i nacionalnog opredjeljenja. Unatoč tome, ipak smo opstali i sačuvali, kako vjerski, tako i nacionalni identitet.
Iščitavajući biografije poznatih bošnjačkih alima i imama u proteklom stoljeću, naišao sam na mnoštvo zanimljivih i spomena vrijednih podataka, djela, koja su doista fascinirajuća i prava rijetkost u vremenu u kojem živimo.
Šerif ef. Bajrić (zarad nauka pješke otišao iz Cazina u Istanbul)
Rijetki su oni koji su čuli za krajiškog imama Šerif ef. Bajrića, rođenog 1851. godine u Stijeni kod Cazina. Prvu vjersku naobrazbu stekao je pred svojim ocem Mumin efendijom, imamom i prvim muderisom u Krajini. Nakon što je stekao osnovnu naobrazbu pred svojim ocem, završio je medresu u Cazinu, a zatim, učinio nešto do tada neviđeno kada je bošnjački narod u pitanju – sa još četvericom svojih drugova krenuo je na neizvijesno putovanje, naime, pješke u Istanbul kako bi tamo nastavio školovanje.
U Istanbulu je pohađao Krk-česmu medresu i Darul-muallimin, gdje je kasnije postao i nastavnik. Nakon školovanja i nekoliko radnih godina u Istanbulu vratio se u Bosnu, gdje je odbio poziv Mehmedbega Kapetanoviča Ljubušaka da primi nastavničku dužnost u Sarajevu, zbog riječi oca da će „veći doprinos islamu dati gledajući krajiške stijene, nego li sarajevske dućane“. I doista, tako je i bilo. Mekteb ibtidaiju u Bužimu je pretvorio u medresu i u prvoj generaciji izveo je 23 svršenika. U narodu je ostao upamćen kao vrstan vaiz, a narod pripovijeda da u džematima u kojima je bio vaiz i imam u tom periodu nije bila otvorena niti jedan birtija, što je svakako bio veliki doprinos u tadašnjoj najezdi socijalnih zala među muslimanima.
Osim nevjerovatne činjenice da je zarad stjecanja nauka, iz Cazina u Istanbul otišao pješke, ostao je upamćen i po dva nesvakidašnja primjera dobročinstva.
- U prvom svjetskom ratu primio je dvoje nejake djece (siročadi), Ibrahima koji je imao deset godina i Smaila koji je imao tri godine. Cijelo vrijeme u toku trajanja rata proveo je skrbeći se o ova dva siročeta, a zatim ih je nakon što je rat završio, vratio ocu, odbivši da uzme naknadu koju mu je ponudio kao dar za ovaj veliki gest.
- U drugom svjetskom ratu, zadesilo ga je slično iskušenje, ovoga puta primio je dvoje siročadi: Dragu i Miću Čulibrka, a tokom cijelog boravka, slao ih je u osnovnu školu i skrbio o njima ne praveći razliku što nisu muslimanska djeca.
Kurra hafiz Ibrahim ef. Trebinjac (preko dvadeset godina predvodio sabah-namaz učeči džuz na farzu)
Također, ime koje će ostati upamćeno i čija djela izazivaju divljenje je hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, rođen 17.10.1912. godine u Sarajevu, gdje je počeo i završio svoje obrazovanje. 1933. godine je maturirao u Gazi Husrev-begovoj medresi, a zatim diplomirao 1939. godine na Višoj islamskoj šeriatsko-teološkoj školi. U vremenu dok je pohađao medresu završio je hifz pred hafiz Mustafa ef. Mujezinovićem, a sedam kiraeta pred hafiz Hamd ef. Berberovićem.
Radio je kao vjeroučitelj u nekoliko sarajevskih škola, zatim kao muallim u sarajevskim džamijama, a u nekoliko navrata je predavao i u Gazi Husrev-begovoj medresi. Dva puta je za to vrijeme vršio dužnost direktora medrese, a otvaranjem Islamskog teološkog fakulteta postao je profesor kiraeta i hadisa. Kao vrstan vaiz, bio je sposoban da napuni mahalske džamije, a vazovi su bili sažeti, sadržajni i nadasve lahko shvatljivi. Napisao je mnoštvo radova, najčešće iz oblasti kur’anskih znanosti, zatim Tedžvid – pravilno učenje Kur’ana, ujedno najbolji tedžvid koji je kod nas štampan (1973.), kao i nekoliko prijevoda, među kojima treba izdvojiti djelo „Vjerovanje u Boga u svjetlu filozofije, nauke i Kur’ana“, a u rukopisu je ostao prijevod s arapskog, biografija Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, autora Muhammeda Hejkela.
Ono što po čemu je ostao upamćen i prepoznatljiv je doista jedan fascinirajući podatak koji kazuje da je preko dvadeset godina u Hadžijskoj džamiji predvodio sabah-namaz učeči po jedan džuz na farzu. Šesnaest godina je klanjao teravih-namaz hatmom, dok je na akšamu i jaciji proučio dvanaest puta hatmu u džamiji Ivlakovali hadži Mehmed, gdje je bio stalni imam. Cijeloga života je učio, proučavao i podučavao Kur’anu, a ovi nesvakidašnji podaci su potvrda toga.
Ovo je sažeto kazivanje o dvojici unikatnih bošnjačkih imama, njihovoj ljubavi prema islamu, traganju i očuvanju vjere. Oni su najljepši primjer kako se na našim prostorima njegovala naša bošnjačka tradicija, na koju se obično pozivamo, a koja nam je nerijetko tako strana.
Piše: Resul S. Mehmedović / Dialogos.ba
