Dr. Ekrem Kassab
Prijevod: Mr. Semir Imamović
Prije nekoliko dana, dok sam se vraćao kući s namaza, zaustavio me je jedan čovjek, po mojoj procjeni starosne dobi između 50 i 60 godina, i rekao mi: „Postavit ću ti jedno pitanje, ali nemoj mi se smijati.“ U njegovim rječima mogla se osjetiti nervoza i zabrinutost. „Samo pitaj“ – rekao sam. „Ali moje pitanje je čudno i nesvakidašnje, možda će te naljutiti“ – rekao je. „Nema problema, kakvo god da je tvoje pitanje, ako budem znao odgovor na njega, odgovorit ću ti“ – smirivao sam ga. A onda je nakon kraćeg ustezanja rekao: „Gdje je Allah od onoga što se dešava muslimanima? Gdje je naš Gospodar?“ Čudno je da se sve ovo (susret i pitanje) desilo nakon teravih-namaza, što znači da je čovjek bio u džamiji, klanjao farz i teravih-namaz za imamom, učio kunut-dovu sa imamom, aminao na dovu imama, a možda je čak i plakao u namazu, a zatim postavio ovakvo pitanje. „Nakon što si čuo ovo moje pitanje, hoćeš li me ismijavati“ – upitao je. „Ne, zašto bih te ismijavao? Nisi ni prvi ni posljednji koji je postavio ovakvo pitanje. Naprotiv, ovo pitanje je učestalo i postavljaju ga ljudi različitih vjerskih shvatanja i intelektualnog nivoa, u različitim situacijama i povodima, i na različitim mjestima.“ – odgovorio sam. Ono se uvijek i iznova aktuelizira kada muslimanski ummet pogodi kakva nevolja (musibet). Jedan muslimanski pjesnik je, prisjećajući se nekadašnje slave i ponosa islamskog umeta, i vremena kada je muslimanski halifa samouvjereno govorio oblacima: „Spustite kišu gdje god hoćete, vaši plodovi će, u konačnici doći u moje ruke“, napisao:
Sjetio sam se – a sjećanje mi samo tugu povećalo – naslijeđenog ponosa kojeg smo svojim rukama upropastili/
u koji god muslimanski narod pogledaš, vidjet ćeš da je on poput ptice odsječenih krila/
„arabizam/arapski nacionalizam“ je bio samo jedna velika predstava, čiji agitatori se sada po ćoškovima kriju/
s nama sada upravljaju ruke, s kojim smo mi upravljali, i posjeduje nas narod kojeg smo mi posjedovali./
Gdje je Allah? Allah je tu. Nijednog trena nije bio odsutan, svojom brigom, zaštitom, mudrošću i pravdom. To je nešto čega bi trebao biti svjestan svaki čovjek, a posebno vjernik. Da moguće je da nepravda zulumćara, sila silnika i tlačenje tlačitelja potraje, ali nemoj ni slučajno pomisliti da Allah ne zna za to i da je nemaran prema onome što rade nasilnici. „A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene.“ (Ibrahim, 42)
Milioni ljudi umiru od gladi, dok se jedna mala skupina rasipnika razbacuje sa hranom i pićem. Prema nekim istraživanjima, u svijetu godišnje umre više od dest miliona ljudi. Je li to posljedica izostanka Božije pravde? Ili, ko/šta je pravi uzročnik njihove smrti? Manjak resursa? Manjak hrane i pića na zemaljskoj kugli? Ili ih je, možda, ubila bezosjećajnost, nezainteresiranost, rasipništvo i bahatost šačice bogataša? Naravno, ovo drugo. U vrijeme dok milioni ljudi umiru od gladi, bogate zemlje, svake minute, izdvajaju pola miliona dolara za najsavremenije oružje, koje će, opet, biti upotrjebljeno za ubijanje ljudi. U vrijeme dok milioni ljudi umiru od gladi, na stotine nukleranih podmornica plove morima, a cijena jedne podmornice ravna je godišnjem budžetu za obrazovanje u 23 razvijene zemlje, čiji broj stanovnika prelazi sto miliona. U vrijeme dok milioni ljudi umiru od gladi, godišnje se na drogu potroši blizu 350 milijardi dolara. Prema tome, ko je taj ko aktivno učestvuje u smrti tih ljudi? Čovjek/čovječanstvo samo.
Postavlja se pitanje: zašto Allah to dopušta? Zar On nije Mudri i Pravedni? Da, Allah je Mudar i Pravedan. I uz to je Jak, Svemoćan i Silan. Kada nešto hoće, On za to samo kaže: „Budi“ i ono bude. Međutim, na dunjaluku mora biti iskušenja i nedaća, jer to je narav/bit života na ovom svijetu. Allah, dželle šanuhu, nije stvorio ljude na ovom svijetu da bi uživali, ili da bi bili sretni cijeli svoj život, nego ih je stvorio radi iskušenja – „Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati“ (El-Mulk, 2)Dunjaluk nijednog trenutka svog postojanja nije bio kuća užitka, sreće i blagostanja, nego je uvijek bio kuća brige, tuge i iskušenja. Zar od nečega što je oličenje iskušenja, patnje i nedaće, želiš napraviti suštu čistoću, blagostanje i sreću?
To je priroda života na ovom svijetu. Čovjek je stvoren da se trudi i brine. Stvoren je da bi iskusio tugu i patnju, bez obzira ko bio, šta posjedovao i koliko imao imetka, djece, vlasti i ugleda. Svi ljudi, bez izuzetka, podliježu ovoj Božijoj zakonitosti. Ako ih ne mori briga sakupljanja/sticanja, mori ih briga čuvanja, ako ih ne mori briga dobitka, mori ih briga gubitka, ako ih ne mori briga siromaštva, mori ih briga bolesti, ako ih ne mori briga zatvora, mori ih briga straha, i tako u krug. Nema čovjeka bez briga i iskušenja. Zapravo briga i iskušenje su drugi naziv za čovjeka. Ko od ljudi nije, na bilo koji način, iskušan? Ko od njih nema problema? Ko od njih nema briga? Ko od njih živi u apsolutnoj sreći i zadovoljstvu?
Mi stvari posmatramo kroz svoju malu, vrlo ograničenu, prizmu, pokušavajući Uzvišeno, Veličanstveno i beskrajno Božije biće svesti na obični objekat naše siromašne i ograničene percepcije. A time samo umaramo sebe i druge, jer Onaj kome ništa nije slično, i Koji sve vidi i čuje, i Koji je Uzvišen i Veličanstven, ne podliježe ljudskim mjerilima i kriterijima.
Rekao sam ovom čovjeku: Ako bi išli tom logikom, onda bi isto ovo pitanje mogli postaviti za patnje i iskušenja ranijih generacija, prije svega Božijih poslanika i vjerovjesnika, i njihovih sljedbenika. Gdje je bio Allah, kada su jevreji pokušali raspeti Isa, alejhis-selam, i kada su radili ono što su radili njegovom dvojniku? Gdje je bio kada je Zekerija, alejhi selam, prepilan na dva dijela? Gdje je bio kada je faraon zlostavljao Israelćane? Gdje je bio kada su kurejšije zlostavljale Poslanika Muhameda i ashabe i kad su ih protjerale iz Mekke u Medinu? Zar to nije isto pitanje? Allah je tu, i radi sa svojim stvorenjima ono što želi, iz samo Njemu znane mudrosti, i u skladu sa odredbom/predodređenjem koje je samo njemu poznato. Obećao je da će pomoći vjernike, a kada to samo On zna. Čovjek se mora predati Njegovoj odredbi (kader)i živjeti sa Božijom odredbom, onako kako to On želi, a ne kako to žele naše slabašne duše.
Iskušenja kroz koja trenutno prolazi islamski svijet, i ne samo islamski svijet, nego cijelo čovječanstvo, imaju svoje mudrosti koje su jasno naglašene u Kur’anu.
Prva mudrost je da je dunjaluk kuća ispita i iskušenja, a ne kuća rahatluka i bezbrižnosti. Onaj ko misli suprotno od toga, obmanjuje samog sebe i obmanjuje druge. Nemoj misliti da je bogatstvo to koje donosi duševnu sreću i smiraj. Često su siromašni ljudi i beskućnici, na koje ljudi gledaju sa saželjanjem i prezirom, rahatniji i srećniji od onih koji uživaju sve dunjalučke blagodati, jer siromah i beskućnik imaju samo jednu a bogataši stotinu briga. To se najbolje očituje u ratovima i prirodnim katastrofama, kada su gubici jednih i drugih neuporedivi.
Druga mudrost je čišćenje vjernika i razdvajanje vjernika od licemjera i nevjernika. Uzvišeni o tome veli: „Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.“ (El-Hadž, 10) Dakle, čišćenje vjerničkog safa, od onih koji mu ne pripadaju, kao i čišćenje samih vjernika, zbog grijeha koje čine, je nužna i neizbježna stvar. Ko to od nas nema grijeha, pa mu nije potrebno čišćenje? Čišćenje od prošlih i sadašnjih grijeha, kojih je puno. Šta će saprati te grijehe ako ne iskušenje? Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, govori o „brigama“ zbog kojih Allah, dželle šanuhu, prašta grijehe, ističući posebno „brigu nepokorne djece“. Zbog njihovog neposluha, i izazivanja problema, Allah, dželle šanuhu, prašta grijehe njihovim roditeljima. A gdje su tek prava iskušenja i problemi? Allah, dželle šanuhu, želi da se pokažu i dokažu ljudi koje On voli, i zato su upravo najveća iskušenja imali poslanici i uzoriti vjernici. Sve što je čovjekovo vjerovanje jače, iskušenja su veća. U nekim predajama se navodi da je Allah, dželle šanuhu, objavio: „Tako mi Moga ponosa i uzvišenosti, kada želim nekoga kazniti, Ja mu na ovom svijetu, za svako dobro djelo kojeg je učinio, dām obilje u nafaki, zdravlje u tijelu i sigurnost u porodici, i ako mu, i nakon toga ostane dobrih djela, olakšam mu smrt, tako da dođe pred Mene bez ijednog dobrog djela. Tako mi Moga ponosa i uzvišenosti, kada se želim nekome smilovati, Ja mu na ovom svijetu, za svaki grijeh kojeg je učinio, umanjim nafaku, dām bolest u tijelu, težak život, strah i nesigurnost u vlastitom domu, i ako mu, i nakon toga, ostane grijeha, dām mu tešku smrt, tako da dođe pred Mene bez ijednog grijeha.“
Stvar je mnogo ozbiljnija i veća od toga da li će neko (ne)biti rahat na ovom svijetu. Allah, dželle šanuhu, preko svih ovih iskušenja želi nam pokazati bezvrjednost dunjaluka i njegovih ukrasa. Opisujući stanje vjernika i munafika u Bici na Hendeku, Allah, dželle šanuhu, kaže: „O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali, a i vojske koje vi niste vidjeli – a Allah dobro vidi šta vi radite – kad su vam došle i odozgo i odozdo, i kad su oči vaše bile uprte jedino u neprijatelja, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali.“ (El-Ahzab, 9–10) Šta su pomišljali u tim teškim trenucima? Prema Hasanu el-Basriju, nisu svi isto mislili, munafici su mislili jedno a vjernici drugo. Iako su duše, od straha, došle do grklanja, vjernici se nisu prestali nadati da će ih Allah pomoći i da će pobjeda na kraju pripasti vjernicima. S druge strane, munafici su mislili da je došao kraj islamu i njegovim vjernim sljedbenicima. Kur’an spominje da su ashabi u jednom trenutku – neki kažu da se to desilo na Uhudu, neki kažu nakon Hidžre, a neki u Bici na Hendeku – kazali: „Kad će više Allahova pomoć?“ Da, zbog težine iskušenja, tražili su od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se zauzme kod Allaha za njih i zatraži pomoć, a on im je rekao: „U prijašnjim vremenima vjernike su žive zakopavali do glave i pilom im rezali glavu na dva dijela, ali ih to nije pokolebalo u vjeri. Vi ste zaista narod koji požuruje.“
Važnije pitanje od toga gdje je Allah od zuluma i zulumćara, je pitanje gdje smo ja i ti od Njegovog Šerijata, gdje smo ja i ti od Njegovih propisa, zabrana i naredbi, i kakva su naša djela?
http://www.alamatonline.net/l3tube.php?id=10917
Saff.ba
