Grubi propovjednici i lahkomisleni vlastodršci

207

Autor: Amir Durmić

Rekao je Uzvišeni Allah o Svome miljeniku i odabraniku Muhammedu, s.a.v.s., u prijevodu značenja Kur'ana: ”On ne govori po hiru svome – to je samo objava koja mu se obznanjuje!” (En-Nedžm, 3-4)

Kako je sve ono što je Muhammed, s.a.v.s., govorio, bio vid objave od Allaha Sveznajućeg, onda nam je jasno da su Poslanikove riječi aktuelne u svakom vremenu i  svakom prostoru, a na muslimanima je da ih pokušaju razumjeti u kontekstu vremenskih prilika u kojima žive, naravno, ukoliko je takvo razumijevanje u skladu s temeljnim učenjima vjere islama. Razmišljajući o sljedećem hadisu, potpuno ćemo se uvjeriti u ovu tvrdnju.

Rekao je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem:

”Ko se nastani u pustinji, postane grub, ko prati divljač, zaluta i bude nemaran, a ko dođe pred vrata vladara, upadne u iskušenje.” (Ebu Davud, br. 2856, Tirmizi, br. 2256, od Ibn Abbasa, r.a. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib, br. 2241.)

Poslanik, s.a.v.s., u ovom hadisu, u kontekstu pogrde i prijekora, govori o tri skupine ljudi. Analizirajući dešavanja i prilike kod nas, možemo zaključiti da svaka od ovih skupina egzistira i u našoj domovini (a sigurno i u čitavom ummetu) i na sebi svojstven način zagorčava ionako surovu svakodnevnicu na ovom komadiću Allahove zemlje, koju Bosnom zovu.  

Udalji se od ljudi, bit ćeš grub i neotesan 

”Ko se nastani u pustinji, postane grub…” 

Ljudi su društvena bića. U ovoj konstataciji slažu se i vjerska i društvena učenja. Prvi čovjek na Zemlji, Adem, a.s., živio je u zajednici sa svojom suprugom Havom, a kasnije i mnogobrojnom djecom. Tako su uglavnom živjeli i pripadnici svih poznatih naroda i civilizacija. Život u zajednici donosi mnogobrojne koristi koje je suvišno nabrajati. Oni pojedinci, ili skupine, koji su se iz raznoraznih razloga odvajali od zajednice i živjeli izolovanim životom, uglavnom su postajali grubi i osorni prema drugima, pa čak i prema samima sebi i svojim porodicama. U klasičnim komentarima ovog hadisa, o ovoj skupini kaže se sljedeće:

”…postane grub: srce mu postane surovo i okrutno, ne čini dobročinstvo niti održava rodbinsku vezu, u čemu prednjače stanovnici pustinje jer su udaljeni od učenjaka i ne druže se s ljudima, tako da je njihova narav postala poput naravi divljih zvijeri…” (Tuhfetul-ahvezi, 6/530, slično i u Avnul-m'abud, 8/35.)

Iako na našem geografskom području nema prave pustinje niti klasičnih beduina, ipak možemo primijetiti da jedan broj muslimana u našem podneblju nastoji živjeti izolovano od ostalih, pa iako oni to možda i ne primjećuju, postaju grubi i okrutni prema svima drugima, a naročito prema neistomišljenicima. Grubi su u govoru i ponašanju, a često su i zbog najbanalnije sitnice spremni i fizički se obračunati sa braćom muslimanima od kojih su mnogi svoj život posvetili širenju islama i dostavljanju Allahove vjere. Istina je da je Poslanik, s.a.v.s., u mnogim hadisima poticao muslimane da se u vremenima velikih iskušenja i smutnji distanciraju od ljudi kako bi izbjegli druženje sa pokvarenjacima i zulumćarima koji bi mogli negativno utjecati na njih i pokolebati ih u njihovom vjerovanju, međutim, veliko je pitanje da li je takvo vrijeme već došlo. Dok god musliman javno može prakticirati vjeru i vjerske propise, bolje mu je da ostane u zajednici nego da se od nje izolira. To nam potvrđuje i sljedeći hadis u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

”Vjernik koji dolazi u kontakt i komunicira sa drugim ljudima, strpljivo podnoseći njihova uznemiravanja i neprijatnosti, bolji je od vjernika koji to ne čini…” (Tirmizi, br. 2507, Ibn Madže, br. 4032, Ahmed, 2/43. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Es-Sahiha, br. 939, kao i Ahmed Šakir u opaskama na Musned imama Ahmeda, 4/486.)

Ukoliko bi se svi muslimani koji prakticiraju vjerske propise pod izgovorom ”bježanja od fesada i fitneluka” distancirali od ostalih ljudi koji ne žive po islamskim principima, postavlja se pitanje ko bi iste te ljude pozivao u obožavanje Uzvišenog Allaha i činjenje dobrih djela, što se ubraja u najstrože islamske imperative? Na takav način umrla bi i institucija naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, koju Kur'an izričito potencira. Zato treba čestitati svim onim muslimanima u našoj zemlji i u čitavom svijetu koji, pored svih nevolja kroz koje prolaze i svih neprijatnosti koje im nanose pokvareni pojedinci iz zajednice, ipak ostaju da žive u svome narodu i uspijevaju balansirati između asimilacije i izolacije. Ovakvi, ako Bog da, jesu istinski ”garibi” za koje je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Islam je započeo sa garibima (pojedincima) i vratit će se na pojedince, a blago li se (Džennet pripada) njima.” (Muslim, br. 146, od Ebu Hurejre, r.a.) Kada su Poslanika, s.a.v.s., upitali ko su garibi, on je odgovorio: ”Dobri ljudi koji su manjina u većinskom pokvarenjačkom narodu. Puno je više onih koji im se suprotstavljaju od onih koji ih podržavaju.” (Ahmed, 2/177, od Abdullaha b. Amra ibn El-Asa, r.a. Ahmed Šakir ga je u opaskama na Musned ocijenio vjerodostojnim, br. 6650, kao i šejh Albani, r.h., u Es-Sahiha, br. 1619.)  

Lov – zabava u kojoj se ubija(š)

Lov na razne vrste divljači nekad je bio jedna od osnovnih čovjekovih potreba, dok je danas uglavnom hobi koji ima svoje fanove u raznim kategorijama ljudi, a posebno među tajkunima i novopečenim bogatašima. Mnogi su se toliko posvetili lovu da jednostavno zanemaruju svoje osnovne obaveze prema porodici i zanimanju, a o vjerskim dužnostima da i ne govorimo. Čudna je volja koja će pokrenuti čovjeka da napusti toplu postelju i da u najvećoj pomračini, po kiši ili snijegu, čitavu noć hoda po šumi kako bi samo radi ćeifa ustrijelio koju životinju.

Rekao je veliki islamski učenjak Lejs, r.h.: ”Ne znam ni jednu dozvoljenu stvar koja više liči haramu od lova. Ukoliko neko lovi ne želeći pri tome da ostvari bilo kakav vid koristi, tada lov postaje zabranjen jer se tako širi nered na zemlji i bespotrebno se ubija ono što ima dušu… A onome ko se lovom pretjerano bavi, isti postaje krajnje pokuđen jer će zbog njega zapostaviti mnoge obaveze kao i lijepe i pohvalne postupke…”  (Fethul-Bari, 9/517.)

Lov ne samo da je besposlica koja čovjeka čini nemarnim i odvraća ga od istinskih vrijednosti kojima se treba posvetiti, već je nažalost i dosta rizičan i opasan hobi. Poslušajmo samo neke naslove koji gotovo svakodnevno pune rubrike crne hronike, a koje, kada ih insan pročita, ne zna da li bi se smijao ili bi plakao: 

”U lovu kod Olova ubijen lovac”, ”Lovac ranjen u nogu, dječaka sačma pogodila u grudi”,E. F. povrijeđen u lovu”, ”U mjesecu ramazanu, u toku lova na divlje svinje ubijen Z. M.”, ”Lovac teško ranjen vlastitom puškom”, ”Lovci ranili dvojicu kolega dok su pucali na zečeve”, ”Bivši dekan u lovu na fazane upucao kolegu profesora”, ”Suradnik ukrajinskog premijera poginuo u lovu”, ”Talijanski veleposlanik poginuo u lovu”, ”Umjesto divlje svinje, ustrijelio mlađeg brata”, ”U lovu stao na minu i poginuo”, ”Lovac u krošnji ranio berača bršljana”, ”Kujica pucala u lovca”…

Nakon ovih krvavih novinskih naslova, s pravom se pitamo – koga to ustvari love lovci? Životinje, kolege lovce ili sami sebe? Treba li napominjati da uz lov najčešće idu alkohol i razni specijaliteti od mesa divljih svinja koje uglavnom ubijaju lovci na našim prostorima (izuzimajući pojedince). Žalosno je i jadno vidjeti muslimane koji prilikom čestih lovačkih druženja na kojima se širi bratstvo i jedinstvo te se nastoji zaboraviti ”bosanski građanski rat”, slasno žderu divlju prasetinu i piju litre alkohola, koji su zabranjeni po konsenzusu islamskih učenjaka, a kada neko od njih izgubi glavu, onda – zovi hodžu i uplati ”četeresnicu”. Sve navedene činjenice koje se tiču lova i lovaca najbolje potvrđuju istinitost i aktuelnost citiranih riječi Poslanika, s.a.v.s.: ”Ko prati divljač, zaluta i postane nemaran…”

Približi se vladarima, bit ćeš iskušan

”Ko dođe pred vrata vladara, upadne u iskušenje…”

Narod kaže: Vlast je slast. Da bi okusili ovu vrstu slasti, ljudi su u stanju svašta da učine. Historija nam svjedoči da su u borbi za vlast braća ubijala braću, sinovi očeve, a ponekad i očevi sinove. Možda su vremena takvih brutalnosti i prošla, ali i u našem vremenu za vlast se vode ”krvave” bitke. Koliko se pojedinci i skupine grčevito bore da ostvare svoj udio u vlasti i šta su sve u stanju da učine kako bi došli do tog zacrtanog cilja, imamo priliku gledati u predizbornim periodima. Tračevi i klevete, međusobna optuživanja i razmjena uvredljivih govora, namjerno laganje i iznošenje vrlo osjetljivih privatnih informacija koje mogu osramotiti političkog rivala, samo su neka od ubojitih oružja koja suparnici koriste u svojoj borbi za vlast. U toj bitki, kandidati građane bombardiraju izjavama punim obećanja, a njihova lica gledaju nas blagonaklono sa skupih džambo ili mini plakata koje na ovaj ili onaj način, uglavnom plaćaju sami građani. Neka od tih lica znamo kao dobre, poštene i časne ljude. Treba im čestitati na hrabrosti što su se uopće upustili u bitku iz koje kada i izađeš kao pobjednik, tek tada ulaziš u pravi rat. Nakon sumiranja rezultata izbora, mnogi od njih se makar djelimično uključe u vlast i na takav način se približe vratima ovosvjetskih vlastodržaca. Po riječima našeg Poslanika, s.a.v.s., koji ne govori po hiru svome, sada će biti iskušani, a na iskušenjima čvrsti i nepokolebljivi ostaju samo oni koji su prvenstveno iskreni i bogobojazni, a zatim i snažni, hrabri i ustrajni. To su oni koji se, radi ostvarivanja onoga čime je zadovoljan Uzvišeni Allah, ne boje nikoga i ničega, bez obzira koliko po dunjalučkim mjerilima bio moćan, ugledan i utjecajan taj neko drugi. Ta iskušenja koja ih očekuju mogu biti raznovrsna i mnogobrojna. Naprimjer, nije li iskušenje imati priliku brzo i lahko ostvariti veliku materijalnu dobit, bespravno trošiti državni novac, ili ”preko veze” zaposliti rođaka (a postoji neko ko na to radno mjesto ima veće pravo) a da te pri tome niko na ovome svijetu ne pozove na odgovornost? Nije li iskušenje imati priliku da jednim osmijehom i tapšanjem po ramenu ”jarana iz vlade” dovedeš asfalt u svoje selo, ili selo svoje žene, snahe, zeta…, dok postoje lokacije koje su po svim mjerilima mnogo preče da budu asfaltirane? Neće li sutra jednom muslimanu koji je zastupnik u parlamentu biti veliko iskušenje kada na njega bude vršen pritisak da svoju ruku digne u zrak kako bi podržao zakon kojim se treba legalizirati neka od pošasti ”modernog svijeta” poput istospolnih brakova ili prostitucije, jer je to put ka ”naprednoj i civiliziranoj” Evropi? Iskušenja će sigurno biti mnogobrojna, a nepokolebljivi na istini i Pravom putu ostat će samo iskreni vjernici. 

Mnogi islamski učenjaci, pobožnjaci i askete iz historije islama, bježali su od vladara i izbjegavali da im postanu bliski, jer su se bojali da će upasti u sumnjive rabote i tako nanijeti nepravdu sebi i drugima. Opomenuti vlastodršce i uputiti im kritiku zbog eventualne nepravde i greški koje čine, mogu samo najbogobojazniji i najhrabriji. Zato je Poslanik, s.a.v.s., i rekao: ”Najbolji džihad je reći istinu pred nepravednim vladarom ili nepravednim emirom (naredbodavcem).” (Tirmizi, br. 2174, Ebu Davud, br. 4344, Ibn Madže, br. 4011, od Ebu Seida el-Hudrija, r.a.Vidjeti: Es-Sahiha, br. 491.)

Na kraju, molimo Uzvišenog Allaha da u svakom vremenu i na svakom mjestu budemo uzoriti muslimani koji će svoj život potrošiti u korisna djela i postupke s kojima je On zadovoljan, a ne u besposlice koje će nas odvesti u zabludu i učiniti nas šejtanskim poslušnicima.